Dvadeset i šest godina prošlo je od posljednjeg igranog filma Lordana Zafranovića. Više od četvrt stoljeća nakuplja frustraciju jer mu se u životu više ne događa film. Zadnji mu je bio “Osveta je moja” u Češkoj (org. “Lakrimosa”). Otkad je Hrvatske, tu ništa nije snimio. Zadnji mu je bio “Haloa - Praznik kurvi” 1988.
“Cijelo to vrijeme sam radio na filmovima, ali nisu prošli, nisu se dogodili. Strašno intenzivno sve ove godine idem iz filma u film, samo ih ne snimam.” Smije se. Kaže da je crnom kvartalu stoljeća napokon kraj. Ovo ljeto vraća se iza kamere, a pred nju postavlja, kako najavljuje, prvo idilu, onda dramu pa katastrofu, svoju klasičnu razornu igru.
“Konačno sam pred snimanje filma ‘Moć ljubavi’, u koji je ušla češka televizija. Ovo ljeto ide snimanje! Radnja se odvija na jednom seoskom imanju, u idiličnom krajoliku poviše jednog jezera i pitoresknog mjestašca na njemu. To je žestoka drama o dva brata koja su emigrirala iz Bosne u Češku i ondje se obojica zaljubljuju u istu djevojku, fascinantnu plesačicu i pjevačicu. Napravit ću beskompromisan film u kojem ću sa scenama seksa ići dalje nego što sam ikad išao, dalje i od onih s Nedom Arnerić u filmu ‘Haloa - Praznik kurvi’. Nikakvog ograničenja tu neće biti. To mi traži ta priča. Upravo odabirem glumce.”
Ranko Zidarić i Neda Arnerić u filmu 'Haloa-praznik kurvi'
Foto: privatna arhiva
Osim filma “Moć ljubavi”, Lordan kaže da je napokon blizu i sa snimanjem “Karuza”. Petnaest godina već uporno priča o genijalnosti tog megaprojekta o splitskom redikulu koji je umislio da je operni pjevač Karuzo. Stalno u intervjuima povlači tu temu. Karuzo je postao najveći nesnimljeni film u povijesti. Zafranović sve te godine ne odustaje, a sada nas uvjerava s konkretnim pomacima.
“Projekt smo kvalitetno preveli na češki i aplicirali za češki filmski fond, u kojem smo upravo prošli. Od 60 mogućih bodova, koji se mogu dobiti pri valorizaciji projekta, mi smo dobili 59! Napisali su nam takvu recenziju za projekt da ni sam bolju ne bih napisao. Dobili smo prvu lovu za početak projekta. Vjerujem da nas nakon toga HAVC više nema pravo ignorirati s ovim projektom. Radimo s produkcijom i u Francuskoj i Italiji na ovom filmu. Odmaknuli smo i u pregovorima s Dannyjem DeVitom, kojeg vidim kao Karuza. To je savršena rola za njega! Uskoro ćemo znati njegov odgovor na našu konkretnu ponudu koju smo mu poslali. S njim bi taj film, naravno, bila internacionalna atrakcija i u tom slučaju sve bim se moglo financirati jer se tada cijeli projekt mijenja i u njega, zbog velikog glumca, odmah ulaze velike produkcijske grupe. Godinama uporno ne odustajem od tog filma jer sam uvjeren u njegovu izvrsnost. Sada sam jako blizu cilja! Propadne li gaža s DeVitom, onda ćemo snimiti manji film, ali snimit ćemo ga, obećavam.”
Lordanu je 72. Ostario je, no i dalje drži frajersku pozu koja ga malo i karikira, ali tako je to s vremešnim bonvivanima mediteranskog tipa. Zadržao je i grimasu splitskog dešpetnog cinika pa mrvu zloće prati cerekom. Usprkos 26 godina nesnimanja, on ne priznaje neuspjeh, i dalje se prezentira najboljim. “Ma što je ovo što se snima u Hrvatskoj? Reci mi! Na što to sliči?” viče. Takav je gard Lordana Zafranovića koji je pred ovo ljeto dobio novu snagu i sjaj, moć povratnika. Našli smo se u njegovu zagrebačkom stanu. Bila je već kasna večer, skoro 23 sata. Prvo je pokušao odgoditi intervju, govoreći da je umoran, da u zoru mora sjesti u auto i krenuti natrag u Prag na sastanke oko filma, ali onda ga lomimo, ipak pristaje, pa nam otvara životnu priču punu detalja, sjajnih dramatičnih i nikad ispričanih kadrova koji savršeno prikazuju stvaranje njegova identiteta i karaktera, stvorivši fantastični ispovjedni trailer njegova života.
“Stalno sam na relaciji Prag - Zagreb. Tu imam stan, dođem, zatvorim se u njega i radim, kao u nekom ateljeu. Ovdje imam i jedan krug sjajnih prijatelja kojih se zaželim. Mojih trešetaša. Zovemo se Društvo lišina i često kartamo. Ispunjava me njihov govor, taj naš dalmatinski, koji se govori tako da zvuči kao da se pjeva. Zaželim se u Pragu zvuka tog jezika. A u Pragu živim. Ondje mi supruga radi, a moji blizanci idu u školu. Sada im je devet godina. Dobri su. Kći perfektno govori oba jezika, a sin je ipak skloniji hrvatskom.”
Onda smo se s tog zadnjeg dijela vratili 72 godine unatrag, u roditeljsku priču, prolog njegova identiteta.
“Otac se zvao Ivan. Rođen je u Prvić Luci kod Šibenika, no već sa šest godina otišao je s otoka. Njegov otac, moj dida, otišao je u New York i radio na dokovima na kojima je 1915. ostavio kosti. Djed se zvao Andrija i moj mlađi brat je dobio ime po njemu. Kad sam jednom bio u New Yorku, s prijateljicom sam unajmio veliki ‘car’ koji je vozio jedan Brazilac i zaputio sam se na te dokove. Izišao sam iz auta i za djeda Andriju bacio vijenac u more. Okrenuo sam se i zapazio Brazilca kako plače. Rekao mi je da su i njegovi preci ostavili živote radeći na tim dokovima, ali da mu nikad nije palo na pamet baciti vijenac u rijeku i da zbog toga plače. Mati se zvala Marija. Bila je iz trgovačke obitelji s Maslinice na Šolti. Dida Marin je vozio vino, smokve i ulje u Trst, gdje bi to prodavao. Kasnije su osiromašili i ona je sa 12 godina otišla u Split.”
Roditelji Ivan i Marija
Foto: privatna arhiva
“Rodio sam se na samom kraju rata. Interesantne su obiteljske priče iz razdoblja mog rođenja. Ćaća je išao u partizane pa je mater sa mnom i bratom bila na Šolti. Bio sam jako malena beba, nerazvijena, u ovo doba bi me sigurno stavili u inkubator. Mati je na Šolti molila popa da me krsti, bojala se da ću umrijeti pa me je hitno vodila da me krsti čim sam se rodio. Tako je pop na mene bacio tu vodu, krstio me i onda se postavilo pitanje kako ću se zvati. Mater mi tada još ni ime nije dala. Pop je rekao: ‘Nek se mali zove Lordan, danas je Gospa od Lorda’ - tako su izgovarali Lurd. Eto, tako sam ja prozvan od popa, u ime Gospe Lurdske, postao Lordan. I dalje sam kao beba ‘visio’. Posebno je kritično bilo jedne večeri te prve zime kad se pobjeglo iz kuća gore u otočka polja na vrhu otoka. Zamalo sam odapeo te noći. Sakrili smo se pod neke ploče, a kako se nije smjela paliti vatra, majka, baba i njihove sestre su se okupile nada mnom pa su cijelu noć hukale u mene, puhale, grijale me dahom i tako sačuvale na životu. Idućeg jutra su nas prebacili na Vis. Mene su stavili u kutiju od postola i na toj plovidbi sam opet zamalo odapeo. Poslije su nas prevezli u Bari. Onda je tamo došao otac pa nas je zbrinuo u neku vilu. Obitelj je onda brodom u konvoju zaplovila u zbjeg u Afriku, u egipatsku pustinju, logor El Shatt.
Tijekom plovidbe neki su Englezi na palubi snimali dokumentarac pa me majka posudila da me snime za film. U potpalublje su me vratili u nekoj pletenoj košari punoj novca i hrane. Poslije sam preko kinoteke u Londonu pokušao doći do te snimke, ali nisam uspio. Iz El Shatta nisam ništa upamtio, bio sam još premalen. Tamo sam proživio prvih godinu i pol života i na tom pustinjskom pijesku prohodao. Otac je bio u mornarici, pred kraj rata su partizani već imali i brodove. Preživio je dvije kalvarije. Jednu kod Visa, drugu u Bakarskom zaljevu. Oba su puta naletjeli na mine. Ovu kod Visa je jedini s broda uspio preživjeti! Zvali su ga Tica jer je bio brz. Poslije je navigavao na velikim putničkim brodovima Jadran i Jedinstvo. Ukrcao me kao dijete od sedam, osam ili devet godina pa smo oplovili Norvešku. Još i danas pamtim dječju fascinaciju parkom figura u Oslu.”
Kad se birala budućnost, Lordanov otac je htio da mu sin bude inženjer.
“Upisao me u tehničku školu, na brodograđevni odsjek. Tu smo učili teoriju broda. To je jedan od najtežih predmeta jer je brod jedno savršeno harmonično tijelo koje mora ploviti. Na toj teoriji sam gradio kasnije svoje filmske forme, filmske harmonije koje moraju biti savršene kao i brodovi. Ništa u filmu ne može biti slučajno. Sadržaj se u filmu ukalupljuje u formu, ona ga drži da se ne raspadne.”
Lordan se filmom inficirao kao mladić u Splitu.
“Prije Praga bio sam kinoamater u Splitu. Završio sam zahtjevni tečaj za kinoamatera i on mi se čini zahtjevnijim od mnogih akademija. Već tada sam snimio niz amaterskih filmova. Imali smo i svoje kino. U tih nekoliko godina odgledao sam čitavu filmsku klasiku, sve filmove koje su nam poslije prikazivali na akademiji. Tu sam već gradio svoj stil. Tražio sam jake kontraste, jake emocije, jako sunce, jake kiše, jake promjene karaktera... Fascinirala me ljepota u koju se uvuče crv zla koji dovodi do raspada svega. Svi moji filmovi su takvi. To malo zlo se uvuče, jača i razara svu čistu ljepotu.”
Foto: privatna arhiva
Na Akdemiju odlazi zajedno s Rajkom Grlićem 1968. Klima mu je bila šokantna pa je kukao Grliću da on ne može tu maglu podnijeti, da ga ubija u pojam i da će se vratiti u Split. Ali nije, ostao je i s Grlićem te Goranom Paskaljevićem, Srđanom Karanovićem i Goranom Markovićem činio grupu koja će u povijesti filma nositi ime “praška škola”.
“Ogromna je bila razlika između Češke i Jugoslavije. To veze nije imalo jedno s drugim. Tamo je bio jedan tvrdi režim staljinističkog tipa. Stravičan, zaista stravičan režim. Ja sam ga i doživio na svojoj koži. U ono vrijeme smo na Akademiji pokušali organizirati otpor, ali su onda na nas poslali tenk. Onda smo izvlačili neke ljude prema Jugoslaviji, Beogradu i Ljubljani, pa su oni dalje odlazili u Njemačku ili Ameriku. Ovdje je to ipak bio jedan meki socijalizam koji je nalikovao današnjoj socijaldemokraciji. Jugoslavija je za Češku i Poljsku bila bogata zemlja, mi smo za njih bili zapad. U Pragu sam imao lovu. Imao sam dobru stipendiju, dobio sam nešto i od filmova, pa je to za Prag bilo vrhunski.”
Razgovarali smo u glumcima na filmu, glumačkom pozivu i Lordanovu radu s njima. Počeli smo s Nedom Arnerić, koja je u nedavnom biografskom intervjuu u Jutarnjem listu rekla da joj je rad sa Zafranovićem bio vrhunac. Naslov teksta je bila njezina izjava: “Sve bi dala za još jedan film s Lordanom Zafranovićem”.
“Neda je velika glumica i puno mi je dala na filmu. No, to nije išlo tako lako. Imali smo jednu jako dramatičnu situaciju. Osjećao sam da ona može puno više, ali ona naprosto nije bila dobra. Snimali smo jednu veliku scenu karnevala. Već je bila zima, kasno, dva sata ujutro, ja sam imao komplicirane kadrove s kretnjom kamere, puno glumaca, statista i njoj jednostavno nije išlo. Osjetio sam da mi ništa drugo nije preostalo - pa sam joj opalio pljusku. Ona odlazi u suzama, povlači se i plače. Nakon pola sata se vraća. Kamera ide i ona je fenomenalna. Proradila je! Opustila je kočnice i genijalnost je izašla iz nje. Bila je velika, diva, jedinstvena, neponovljiva. Moj osnovni posao u pripremi s glumcima je da skinem smeće s njih koje im se nakupilo u igranju. Upoznajem glumca da vidim tko je, što je, koji je to njegov misterij. Svatko je originalan i svakom sam se posvećivao. Kad uspijem to izvući iz glumca, tražim da zadrži tog sebe u ulozi koju igra. Ovdje nema škola filmske glume pa glumci na film dolaze teatralni. Moj zadatak je da im to skinem, da ih olakšam, vratim ih njima samima. Kod Frane Lasića to je bilo obrnuto. On mi je došao čist kao suza, a ‘smeće’ je kasnije počeo skupljati.
Njega sam uzeo u ‘Okupaciju’ jer je predstavljao Dubrovnik, utjelovljavao ga je svojom ljepotom, držanjem, gosparskim porijeklom. On je rođen u Dubrovačkoj palači u Gružu, tamo smo odmah i snimali. Sve je to bio njegov ambijent u kojem se snalazio. Naravno da sam mu pomagao u dramatičnim situacijama, a pomagali su mu i drugi glumci: ponajprije Milan Štrljić, koji je bio uz njega, a onda i genijalni Stevo Žigon, pa slovenski glumac Boris Kralj.
Tu je za snimanja vladala jedna genijalna atmosfera. Radilo se s velikim entuzijazmom cijele ekipe, kojoj je uvelike pridonio moj sjajni snimatelj Karpo Godina. Franu Lasića bih opet uzeo u film. Očistio bih ga od tog smeća i siguran sam da bi bio genijalan. Uostalom, on sjajno izgleda! I dalje je zgodan, a lice mu je dobilo neku fantastičnu patinu. Moj Francesko Lasić…
Radio sam s genijalnim glumcima. Bio sam fasciniran Stevom Žigonom. Kad sam imao Stevu Žigona, osjećao sam se kao violinist sa Stradivarijevom violinom u rukama. To je bio Stevo! Bilo je još takvih genijalnih kao Žigon s kojima sam radio, njih desetak: Boris Dvornik, Pavle Vuisić, Miki Manojlović, Dušica Žegarac, Boris Kralj, Boris Cavazza i Alicia Jackiewicz u fimu ‘Muke po mati’… Ima ih još… Oni su mi davali više od onog što sam očekivao, nadilazili su moju imaginaciju i davali mi to svoje glumačko savršenstvo.
Na tom sam radio s glumcima i tražio od njih: da mi daju više od onoga što očekujem. To je savršenstvo glumca! Nikad nisam imao probleme s glumcima. Uvažavali su me, a i ja njih. Bitno je da glumci vide da znaš što radiš. Ako vrludaš i stvar ne držiš u rukama, gotov si. Da bi imao takav utjecaj, autoritet i kontrolu, moraš svime vladati, moraš znati sve - svjetlo postaviti bolje od kamermana, biti scenograf bolji od scenografa, vladati produkcijom…”
Zafranović je oko sebe imao reprezentaciju filmskih pisaca.
“Uvijek sam bio blizu pisaca. Mirko Kovač, Danilo Kiš, Živko Jeličić, Filip David - s njima sam stalno radio. S Kovačem sam imao dugo prijateljstvo koje je formirano za rada na pet filmova. Poslije se to prijateljstvo raspalo, ali o tome ne želim pričati. Pred njegovu smrt smo se, naravno, opet pomirili, posjećivao sam ga. Filip David nas je stalno pratio, bio je naš dramaturg. Zafrkavao bih se s njim pa sam govorio: ‘Filipe, ti si mi idealan: kad mi nešto predložiš, ja znam da moram raditi potpuno suprotno od tvog prijedloga i ispast će super’. Danilo Kiš i veliki filmski kritičar Ranko Munitić bili su prvi čitači naših scenarija. Pridružili bi nam se na pet-šest dana, čitali to, diskutirali o scenariju i tad bi ga fino obrađivali. Za ‘Okupaciju’ smo imali 12 verzija teksta.”
S Radom Šerbedžijom u filmu 'Večernja zvona'
Foto: privatna arhiva
Lordane, jeste li vi bili režimski autor?
“Ma kakav sam ja to režimski redatelj bio? Dajte, molim vas! Pa ‘Pad Italije’ je bio zabranjen šest, sedam mjeseci. ‘Večernja zvona’ bila su tada neviđeno subverzivan film. A prije svega toga, za film ‘Muke po Mati’ Glas koncila je napisao: ‘Prvi katolički film u Hrvata’. Hvalili su taj film pa onda nakon njega godinama ništa nisam dobio raditi.”
“Eto, sad idem spavati. Ujutro moram sedam i pol sati voziti do Praga. Imam sastanke. Počele su pripreme za film.”