S Glavnog kolodvora u Zagrebu, u devet ujutro, uputio se 3 kilometra dalje, u Harambašićevu 20. Ulazi u dvorište u kojem visi čisto rublje, penje se na prvi kat i kuca na vrata stana. Umoran je, prljav i gladan.
A s druge strane vrata spas. Kupaonica s tušem, mjesto gdje može oprati robu i nešto pojesti.
On je samo jedan od stotinu zagrebačkih beskućnika koje na ovom mjestu čeka poludnevni boravak za beskućnike, i unutra ga već čekaju neki od ljudi koje susreće na ulicama.
Najviše ga veseli kupaonica. Na ulici se može snaći oko svega, ali osobnu higijenu može održavati samo ovdje.
Blagovaonica je uvijek puna, a pomažu im i ljudi, socijalne radnice i članovi udruge 'Dom nade' koja je osnovala ovaj poludnevni boravak.
- Istina je da je društvo jako onoliko koliko je jaka najslabija karika, a ta karika su ljudi kojima mi pomažemo – govori Danijel Vuga koji je sa svojom suprugom Marijanom Ivanić Vuga udrugu i osnovao.
Neprofitna udruga Dom nade, kroz projekte „Rješenje za 5“ i „Novi početak“ beskućnicima pruža poludnevni boravak u kojem se mogu istuširati, oprati odjeću, pojesti, družiti se, ali i sudjelovati u raznim radionicama. Projekti završavaju kroz godinu dana, a budući da ih grad ne financira – boravak će se morati zatvoriti te beskućnici na taj način ostaju opet bez kupaonice, čiste odjeće, hrane i napitaka.
Projekti su sufinancirani iz Europskog socijalnog fonda kroz operativni program "Učinkoviti ljudski potencijali 2014-2020". U Zagrebu nekoliko udruga organizira poludnevni boravak za beskućnike, ali udruga Dom nade je jedina koja je omogućila beskućnicima da ondje izvrše svoje higijenske potrebe.
- Dokle god postoje organizacije koje će se baviti ovakvim radom, mislim da možda neće biti nekog velikog angažmana od grada u smislu izravnog financiranja, govori Marijana.
Osim osnovnih životnih potrepština, beskućnici ondje uče pisati životopise, rukovati s papirima i računalom, pristupati ljudima, uče se osnovama ekonomije i slično. Ono što je najvažnije, korisnici ovdje imaju podršku socijalnih djelatnika.
Jedan od njih, Ž.J. (64) nakon obavljanja higijenskih potreba i presvlačenja u čistu odjeću, sjeda za stol, jede sendvič i pije toplu kavu.
- Tu sam prvo dolazio zbog tuširanja, a onda sam s vremenom upoznao ljude i sada dolazim zbog svega po malo.
Većina beskućnika ističe kako se za hranu uspiju snaći, najčešće odu u pučku kuhinju, smješta pronađu na nekom donekle urednom i sigurnom mjestu, ali mjesto gdje mogu oprati odjeću, istuširati se i obrijati – nisu upoznali sve dok nije bilo ovog boravka.
Vesna Hari, socijalna radnica koja ovdje radi, govori kako je najveći problem u ovom svemu je to što ovakav boravak nemaju nigdje u Zagrebu te što bi im i on mogao biti oduzet.
- Financirajući se samo putem projekata, korisnicima radimo veliku štetu, jer nakon uspostavljenog standarda usluga koje dobivaju kroz projektne aktivnosti, na kraju ponovno ostaju bez njih, govori socijalna radnica.
Korisnik D.R. (62) je putem projekta u kojem je udruga Dom nade dobio i smještaj, u njemu živi sa svojim cimerom koji je također korisnik, a sve ovo što ljudi rade za njih im jako puno znači. On svoje vrijeme rado provodi u udruzi, a tek kad se boravak zatvori odlazi u smještaj.
- Najveći problem je što nemamo gdje održavati higijenu, a ova udruga nam je to omogućila. Ovdje se možemo istuširati, obrijati, prati rublje, dobijemo i hrane. Bit će mi jako teško kad ostanem bez ovoga.
Uz financiranje kroz projekt, često pomognu i građani. Nedavno je udruga dobila sredstva od emisije 'Tvoje lice zvuči poznato' u kojoj je pobjednica Maja Bajamić odlučila donirati upravo njima. Marijana naglašava kako ponekad ni ono što dobiju kroz natječaj nije dovoljno za održavanje projekta.
Najveći problem i trošak im stvara prostor, već su se nekoliko puta selili po raznim lokacijama. Preko jednog su natječaja kojeg je raspisao Grad Zagreb uspjeli dobiti prostor u Petrovoj, no u njega, zbog neriješenih imovinsko – pravnih odnosa s vlasnicima, nikada nisu uspjeli useliti, a grad nije ponudio alternativu.
- U jednom trenutku su nam rekli da se prigovara kako gradonačelnik dijeli šakom i kapom prostor pa ako bi i nama dao to bi loše ispalo za nas i našu udrugu te su nas uputili na natječaje, govori Danijel.
Provedeni su brojni natječaji kojima se udruga uspjela donekle financirati, no osnivači trenutno ne vide potencijalno rješenje za problem poludnevnog boravka. Jedno od ponuđenih, koje im baš i ne odgovara, je to da neprofitna udruga postane institucija koja će se voditi po pravilima sustava od kojeg mnogi beskućnici upravo bježe.
- Rješenje je, da se tako izrazim, da uhljebimo ovaj dnevni boravak, da se više ovaj projekt ne financira od projekta do projekta nego da se financira proračunski – to je moguće, ali moramo postati institucija, kaže Danijel.
Osnivači navode kako je problem je što svi ljudi koji dolaze k njima imaju prethodna loša iskustva s institucijama. U udruzi ne prakticiraju rad preko šaltera, imaju puno stručnih suradnika, ali u puno slučajeva ulaze korisnicima u susret i pronalaze rješenja.
Ako žele nastaviti raditi na ovaj način, moraju čekati sljedeći projekt, a posljednjih godinu dana ih gotovo ni nema, neki od njih su odgođeni, a neki su ukinuti, razlog tomu je novo obračunsko razdoblje koje se provodi za narednih sedam godina.
-Dokle god postoje organizacije koje će se baviti ovakvim radom, mislim da možda neće biti nekog velikog angažmana od grada, prije će dobiti sredstva nekakav klub, nego udruga poput nas, govori za kraj Marijana.
Kad obave sve što moraju beskućnici se s osmijehom, ali neki i suznih očiju spuštaju iz stana, čisti i siti na ulice, a sutra opet ispočetka. Tako do kraja 2021. godine, a o tome što će biti nakon toga ne žele ni razmišljati.