- Ajde, mali, dođi, čega se bojiš - pita me zaštitar, sav u crnom, od stijene odvaljen, s pištoljem za mjerenje temperature u šapi. Uperi ga u mene, kažiprstom potegne obarač, ovlaš provjeri ekrančić, odmakne se i rukom pokaže prema stubištu koje vodi u podrum.
- Šeći - kaže.
Zastanem, pitao bih ga koliko mi je izmjerio, ali dvije zgodne hostese namontirane na visoki stolić već mi žele dobrodošlicu s nestrpljivim osmijesima. Iza mene je već red, a red se uvijek mora kretati.
Petak je, 02.39 u noći, a mi smo u Petrinjskoj 4a, ulazimo u narodnjački noćni klub Ritz. I mjesto je krcato. Trešti glazba, šaraju laseri, a ljudi u grozdovima oko glavnog podija, snimaju performans atraktivne go-go gerle u bijelom oskudnom lateks topiću s kojeg vise lanci i čipkastim čarapama. Djevojka guta vatru i žonglira sa zapaljenim bocama, mobiteli su u zraku, a uokolo se probijaju konobari s ogromnim kiblama dignutim visoko u zrak. Pune su leda, a iz boca u njima prska vatromet. Izgledaju kao zapaljene brodice dok plutaju nad glavama posjetitelja koji se ljuljaju u ritmu.
Atmosfera je užarena, vrti se "Ona voli fudbalere...", turbo hit, očito, jer počinje vriska i grljenje, a ruke su svima instant u zraku.
Konobari, bez iznimke, nose crne maske na licu, a na rukama imaju rukavice. Nitko ih od gostiju, naravno, nema. Takvo što naivno je očekivati.
Ritz je predzadnja postaja, jer reporteri Nedjeljnog u petak su obišli zagrebačke noćne klubove, koronažarišta kako ih je nekoliko puta u posljednjih 20-ak dana javno označio Stožer. Ne bez razloga, jer samo dan ranije, u četvrtak, objavljeno je da se od 26 novozaraženih u Zagrebu, njih šest može povezati s noćnim klubovima. To je još i dobro, jer prije tri tjedna, kad je buknulo na Đokovićevu turniru u Zadru, u Zagrebu je bilo 38 novozaraženih, a većina su bili mladi iz noćnih klubova.
Najavljivale su se tada oštre mjere, policija i inspektori, raspravljalo o zabrani rada. Tri dana kasnije, od 20 zaraženih u Zagrebu trećina je bila iz klubova. Narodnjački klubovi bili su na meti kao najveći problem.
Međutim sada, u petak, u desetak klubova koje smo obišli od ponoći do četiri ujutro ni inspektora ni policije, ali ni pretjeranog pridržavanja preporuka, i to više od gostiju nego osoblja u njima. Ritz se u našoj blitzkrieg patroli na kraju pokazao kao jedan od profesionalnijih - jedini su nam izmjerili temperaturu na ulazu, osoblje bez iznimke operira sa zaštitnom opremom, a dezinficijensi su na svakom koraku. Čak i žena koja čisti toalete odrađuje to s maskom i rukavicama.
Međutim, a to se pokazalo na svakom mjestu u petak, najmanji su problem maske, dezinficijensi i konobari. Razmak između gostiju, zabranu plesnog podija i slične preporuke u praksi je gotovo nemoguće poštovati. A čini se da i ljude, barem one koji su krenuli u izlazak, zaraze nije strah. Jer od petstotinjak njih s kojima smo partijali, samo je jedan nosio masku.
- Ma kakve maske, tko to još nosi - kaže nam gost u Alcatrazu.
Ponoć je i kultni alter rock klub u Preradovićevoj koji je nedavno proslavio 25 godina postojanja, prva nam je stanica inspekcije. Alcatraz je i prije pandemije vrijedio za mjesto koje živi na ulici, jer maleni šareni prostor u unutrašnjosti zloglasan je po gužvama, buci i vrućini. Slično je bilo i u petak, međutim, unatoč koroni, klub je i dalje krcat. Dezinficijensi su na šanku, ali za njih malo tko mari, a konobari za šankom ne nose maske. S obzirom na zagušljivost teško ih je ionako zamisliti kako satima na vrućini poslužuju zatvorenog lica. I odmah ovdje događaju nam se prvi bliski kontakti. Da bismo uopće naručili piće, s konobarom pregovaramo na tri, četiri centimetra udaljenosti, deremo se mi njemu u uho, dere se on nama.
- Tri medice - vičem mu na uho.
- Čega - pita me još glasnije.
Još se jedino nismo poljubili.
Selimo na terasu, a tamo nas, zanimljivo, konobarica opslužuje s maskom, doduše nosi je samo oko vrata. Namjera ove noćne patrole nije bila prokazivati, docirati niti cjepidlačiti o kršenju preporuka, a pogotovo ne pozivati inspekcije, nego realno, bez predrasuda pokazati stanje na terenu, za one koji razmišljaju o noćnom izlasku.
I upravo u tome je problem - klubovi moraju poslovati, a preporuke su samo preporuke, ne i naređenja, često su neostvarive u praksi i dvosmislene. Neke je nemoguće provesti, a ne postoje kriteriji, a ni osnove po kojima bi se prijestupe kažnjavalo. S druge strane, u većini klubova, pa tako i u Alcatrazu, gosti, a ponegdje i osoblje pak ne poštuju ni one najosnovnije i samorazumljive. Krenimo redom.
Stožer od klubova traži vidljive obavijesti o pridržavanju razmaka i općih higijenskih mjera na ulazima i vidljivim mjestima. Od gostiju traži da budu na udaljenosti od 1,5 metara, da ne kašlju jedni u druge, da imaju čiste ruke i da maramice odlažu na siguran način u kante s poklopcem. Očekuje se da prije dolaska u klub izmjere temperaturu, a ako je viša od 37,2, moraju se javiti liječniku obiteljske medicine.
U klubovima bi na vidljivim i lako dostupnim mjestima morali biti dozatori s dezinfekcijskim tekućinama s najmanje 70 posto udjela alkohola. Stolovi u zatvorenim prostorima moraju biti međusobno udaljeni na 1,5 metara, a ograničenje broja gostiju predviđa da svatko za sebe ima četiri četvorna metra prostora. Zatvorene prostorije moraju biti klimatizirane i redovito prozračene. Plesni podij je zabranjen iako je kao i slučaju mjerenja temperature mjera pomalo nejasna. Tko će provjeravati jesam li recimo ja mjerio temperaturu kod kuće i kolika je, a kako ćete definirati plesni podij? Maksimalan broj gostiju je ograničen na 350. Ovdje je važno naglasiti - riječ je o preporukama, ne naređenjima, pa je malo nejasno tko bi i na kojoj osnovi kažnjavao prijestupe. Sve se svodi na osobnu odgovornost, kako osoblja, tako i gostiju.
Pa koliko se i kako ovih mjera pridržavaju u Zagrebu?
Alcatraz primjerice odmah na ulazu ima upozorenja o koroni, doduše pomučit ćete se dok ih uočite uz sve ostale obavijesti, poput načina plaćanja i ostalog. Odmah uz ulaz postavljen je veliki prijenosni klimatizacijski uređaj, ali opet, u klubu je zagušljivo jer svi puše. Distance nema, ona je i nemoguća jer klub je toliko malen da bi po mjerama unutra smjelo biti valjda samo 20 ljudi, a bilo je sigurno 50 i više. Iz Alcatraza krećemo dalje, meta su nam kafići u strogom centru. U Old Minersu na Cvjetnom, primjerice, konobari nose maske čak i kad poslužuju goste na terasi.
Miners je cijeli otvoren prema trgu, prema tome i dobro prozračen, a unutra nema puno ljudi. Slično je i u Tesla baru u Varšavskoj, konobari imaju maske, doduše većina oko vrata, a najveća je gužva na terasi i na ulici.
- Ajde, molim te, nemoj fotografirati - upozorava me prijateljski nešto kasnije Dominik Škorić, gazda hit kluba Ro&Do preko puta Britanskoga trga u podrumu veže u Ilici 73. Klub je slabo ispunjen, jedva kakvih 20 ljudi pleše razmaknuto na mračnom podiju, DJ ih zabavlja uz disco house. Uz takve mršave brojke distancu je lako ispoštovati.
- Ne brinite - odgovaram više za sebe, ionako su mi mutne.
- A možemo li naručiti - pitam ga i krećem prema šanku.
- Samo vi odaberite mjesto gdje ćete sjeti, tamo u separeu, a konobar će doći do vas - govori mi. Malo smo mu sumnjivi, nismo se predstavili kao novinari, ali očito ga brine fotografiranje. A nije ni Rođi lako. To malo gostiju što mu stigne treba ugostiti, prijateljski upozoriti na mjere i zadržati ih, da se osjećaju sigurno i ugodno, a nikad ne znaš kad će ti u klub ušetati kakav inspektor i cijepiti te zbog nekog nejasnog ili neizvedivog propisa, preporuke.
U Ro& Do smo inače sreli i tog jedinog mitskog gosta koji je plesao s maskom. Pomalo nepravedno, ispada kao jedini štreber.
- Gledaj, ako maske mogu nositi kirurzi, a što ih ne bi nosio i ja - pita me konobar u Swanky Monkey Gardenu. Prozračni bar u sklopu hostela u Ilici ima raskošnu, lijepo popunjenu terasu, i drže se svih važnijih preporuka Stožera. Na ulazu veliki, jasno uočljivi znak, s dezinficijensom, razmaknuti stolovi u unutrašnjosti bara, a sva trojica konobara s maskama na licu. U Swanky smo navratili na putu za Rođu.
- Jel teško s maskom na licu - pitam.
- Lako sigurno nije, nosimo ih u cijeloj smjeni, po 12 sati u komadu - kaže mi. Zanimljivo, njih trojica odrade smjenu, pa su tri dana slobodni. Pa nova smjena. Uvijek ista trojka u istom timu.
- Ako se zarazimo, onda samo jedan tim može u izolaciju, zato se ne miješamo - objašnjava mi prije nego ćemo srknuti po rakijicu na kuću. To je ujedno jedinih tri sekunde kad je skinuo masku s usta. Mi s druge strane preopušteni, maske su nam oko vrata. Kao i većini domaćih gostiju uostalom, kako ću doznati.
- Stranci ovdje nose maske, za razliku od Hrvata, izgleda da se korone ipak boje više - zaključuje. Već su gotovo dva sata i grad je s izuzetkom tuluma kod HNK gotovo pa pust. Uljuljkani u pustu Ilicu i polupraznu Tkalčeviću nismo stoga spremni za ono što nas dočekuje u klubu Funk. Tamo prvi put osjećamo nelagodu.
- Kako je unutra - pita me kolegica.
- Đavolji kazan - kažem joj.
I stvarno, podrum u kojem partija većina gostiju vruće je zagušljivo nagužvano grotlo, a od prizora u njemu epidemiolozima bi se vjerojatno digla kosa na glavi. U vrelom, smrdljivom prostoru od kakvih 10 puta pet metara bez trunke zraka u oblacima dima na techno zvukove partija 30-40 znojnih ljudi, uglavnom mlađarija, a put od tri koraka do šanka djeluje opasno poput Zelene milje, ljudi se guraju i spotiču jedni o druge.
- Eeej, buraz - netko me tapše po leđima. Okrećem se, a tip s cigaretom pleše i unosi mi se u lice ispuhujući oblak dima u mene.
- Daj se malo pomakni, daj mi prostora - govori mi prijateljski, i u pravu je, prolazeći sam ga stisnuo uza zid i prekinuo mu ples. I maknuo bih se samo da imam gdje. Tip ispred mene s kosom do pola leđa ionako me već dredovima udara po licu. Konobarica koja operira unutar minijaturnog šanka koji više izgleda kao priručna špajzica nema, naravno, masku, a teško da bi pod njom uopće mogla disati. Do podruma u koji nas šalju iz prizemlja vode uske vijugave stepenice na vrhu kojih se, odmah do zahoda u kutu, strastveno ljube dvije djevojke.
Za fajrunt smo odabrali Masters, kultnu techno špelunku u Maksimirskoj.
- Treba maska - pitamo vozača Ubera nakon što smo mu se ukrcali u auto na uglu Petrinjske.
- Ma kakvi - govori i kreće na istok grada. Maska mu visi sa zapešća. Masters je pun, ali samo na terasi s koje odzvanjaju masni basevi. Pola četiri ujutro je, znači da je špica. Na ulazu nas zaustavlja tip.
- Upad je pedeset kuna - uvjerava nas.
- Pa tko vam nastupa - pita ga kolegica jer do tog trenutka nigdje nam nisu ni pokušali naplatiti ulaz.
- Šaban Šaulić - protisne tip cinično kroz zube, ali vidi da se nećkamo pa prvo nudi model "plaćaju samo dečki, dama može besplatno", a na kraju popušta i ulazimo besplatno.
- Što ćete popiti - pitamo ga.
- Daj mi jedan gorki korijen - kaže tip.
Klub je mračan, ali i prazan, svi su na terasi. Ovdje nemamo posla. Tip nam na odlasku mahne s čašom u ruci. Na stol mu je stigao naš gorki korijen.