POTRES I POSLJEDICE

ČETIRI TJEDNA NAKON POTRESA Filmski kritičar Jutarnjeg živi u središtu grada, odmah nakon potresa bacio se na saniranje štete, ali nije daleko odmakao

Filmski kritičar Jutarnjeg lista živi u središtu grada. Odmah nakon potresa bacio se na saniranje štete. Skoro mjesec dana poslije nije daleko odmakao. Evo s čime se sve morao suočiti
 Boris Kovačev / CROPIX

Potres” - uletjela je u moju sobu sestra Đurđa i u trenu me probudila. Zapravo, i nije morala jer se oko nas sve treslo, sve je lupalo, žbuka je otpadala sa zidova, prašine je bilo posvuda. Već je svanulo, kako sam poslije ustanovio - bilo je nešto prije pola sedam - a tek što smo se pribrali i provjerili kakvu je štetu sve to pričinilo stanu, uslijedio je novi, ali, činilo se, ne tako jak potres. Pogledali smo na ulicu, tamo je bilo mnogo ljudi, smatrali smo da je najpametnije da se maknemo iz stana koji je tako nesiguran.

Najprije smo otišli u naše dvorište, gdje su nam uznemireni susjedi odmah rekli da su sa susjedne zgrade - koja nam je već dugo prijetnja - popadali crepovi i cigle i uništili točno onaj dio našeg krova koji je nedavno obnovljen. Izašli smo i htjeli prijeći cestu, na onu stranu na kojoj su Srednja tehnička škola “Nikola Tesla” i X. gimnazija, kako bismo vidjeli kako je prošla druga strana krova, ona s ulične strane, no nismo mogli, jer je iz centra grada navirala kolona automobila koji su vozili prilično brzo. Ne biste vjerovali da je nedjeljom tako rano ujutro toliki promet.

Zagreb, 150420.
Zgrada koja je stradala u potresu na adresi Vjekoslava Klaica 36 u kojoj zivi novinar Jutarnjeg lista Nenad Polimac.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Bilo je očito da svi koji mogu i imaju kamo otići bježe iz grada. Kada smo napokon došli na drugu stranu, ustanovili smo da je ulična strana krova prošla puno bolje, čak nam ni ničim učvršćena odvodna cijev sa zgrade na kućnom broju 38, iznad koje se nalazi dućan Market Plus, već godinama neugodno prislonjena uz naš dimnjak, nije napravila nikakvu štetu. Vratili smo se u stan, promet je sada već polako jenjavao i ustanovili smo da je u međuvremenu bio još jedan potres, koji je srušio policu sa zida u Đurđinoj sobi. Tri potresa za jedno jutro, valjda je to dovoljno.

Najviše su stradali pregradni zidovi, popucali su po sredini, dok onim nosećima nije bilo ništa. Na sreću, jer na jednom od njih naredali smo plakate iz filmova šezdesetih i sedamdesetih godina, od “Drugog daha” Jean-Pierrea Melvillea do “Grissomove bande” Roberta Aldricha, koji su nam bili posebno dragi: nisu se ni pomaknuli.

Malo smo riskirali i upalili plinski bojler, sve je funkcioniralo, za svaki slučaj otvorili smo i klizna vrata na lođi na balkonu, kako nas eventualni kvar ne bi podavio, međutim, rekao bih da to nije bilo potrebno. U svim sobama prostirale su se tanke pukotine, veća količina žbuke otpala je tek s nekoliko mjesta, a kako smo prije nekoliko godina čitav stan svježe oličili, točno smo vidjeli gdje je potres ostavio tragove.

Razmjeri štete

Taj dan sam imao dogovor da napišem tekst - ne sjećam se više o čemu - nazvao sam urednika Tomislava Novaka i rekao mu da od toga nema ništa. Na žalost, i on je bio u sličnoj situaciji, stanovao je malo dalje, u Hebrangovoj ulici, koju potres nije poštedio kao ni moju Klaićevu, a bogme ni većinu ulica u središtu grada. Što sad napraviti? Skupljati otpalu žbuku i čistiti prašinu? Svakako i to, ali smo uključili i kompjutore da vidimo što se zbiva uokolo nas.

Prvi put tema dana više nije bio koronavirus, koji nas je već desetak dana držao u prisilnoj karanteni, nego potres. Fotografije friških ruševina izgledale su jezivo, a sve je to bilo blizu nas, Ilica oko Britanskog trga, Đorđićeva, Palmotićeva... Automobili koje su zdrobile cigle, gomila žbuke po pločniku zbog koje ste morali hodati ulicom i paziti da vas ne udari kakav kamion. Uostalom, dovoljno je bilo pogledati s našeg balkona - dvorišni krov jedne zgrade u Prilazu Gjure Deželića nasuprot nas izgledao je poput fotografija iz Drugog svjetskog rata; na njega kao da je pala bomba velikog promjera.

Kad smo shvatili razmjere onoga što se dogodilo, shvatili smo da smo razmjerno dobro prošli. Dobio sam nekoliko mailova prijatelja iz Beograda koji su se zanimali je li s nama sve u redu, odgovorio sam da je središte grada u kaosu, stan nam je, istina, prilično oštećen, ali smo mi živi i zdravi.

Sjećam se kad su dolazili k nama na ručak. Jako im se sviđalo što je sve lijepo uređeno i jako svijetlo jer ima puno prozora sa sjeverne i južne strane. U taj stan smo se uselili za Uskrs 2006., kupili smo ga i potpuno preuredili kreditom Zagrebačke banke, adaptacija je trajala 4-5 mjeseci, a kad je sve bilo gotovo, čak su i službenici Gradskog stambeno-komunalnog gospodarstva Črnomerec bili impresionirani kako su krasan objekt dobili u svojem susjedstvu.

Zagreb, 150420.
Zgrada koja je stradala u potresu na adresi Vjekoslava Klaica 36 u kojoj zivi novinar Jutarnjeg lista Nenad Polimac.
Na fotografiji: tavanski prostor.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Žuta etiketa

Kako sada sanirati nagrđivanje koje je izazvao potres? Prije svega nam je trebao statičar, koji bi nam potvrdio je li zgrada u kojoj živimo sigurna za stanovanje. Statičare je nudio Ured za upravljanje u hitnim situacijama Hrvatske gospodarske komore. U ponedjeljak ujutro popunio sam na internetu obrazac koji su tražili i od ponedjeljka ujutro počeo nazivati njihova tri telefonska broja koja su dali u tu svrhu da vidim hoće li se tko pojaviti. To su, vjerojatno, prošli i mnogi prije mene, no znate da se nakon ovakve nesreće uglavnom susrećete sa zauzetim linijama ili onima na koje se nitko ne javlja.

Kad sam napokon dobio jednu od službenica, ona me pitala jesam li popunio obrazac, rekao sam da jesam, a ona je odgovorila da će mi se javiti netko od statičara čim se za to ukaže prilika. Nije mi se baš svidio tako neodređen odgovor, pa sam alarmirao prijatelja koji je znao sve i svakoga u gradskim strukturama i u utorak ujutro uistinu se pojavio statičar s još jednim ili dvojicom kolega (ne sjećam se točno koliko ih je bilo).

Rekli su nam da su naš stan, a i čitava ulična zgrada u Klaićevoj 36 sigurni (to je inače jednokatnica s visokim prizemljem, naš je cijeli prvi kat), sugerirali su da napuhnutu žbuku na zidovima razbijemo čekićima ili špahtlama, ali kad smo im pokazali bočnu stranu susjedne zgrade u Klaićevoj 34, zgrozili su se jer je ona po sredini potpuno napukla, a njezin krov je potencijalno “minsko polje” koje se nadvilo nad okolne zgrade, ponajviše na našu i na njihovo dvorište, u kojem se nekad nalazila legendarna pekarnica Kos.

Dali su nam žutu etiketu koja znači “privremeno neuporabljivo” s dodatkom PN 2 (potrebna hitna intervencija), ali samo zbog toga što živimo u susjedstvu tako opasne zgrade. Njima su odmah nalijepili crvenu etiketu (“neuporabljivo”) i otišli. Potonja nije dugo bila na toj zgradi, netko kome je smetala, odmah ju je uklonio, iako su statičari poslali mail svojoj centrali u kojem su poručili kakav je status objekata koje su pregledali.

U stanu se, znači, može normalno živjeti? Super, to nam je potvrdio i dimnjačar koji je došao isti dan, ali je upozorio da plinski bojler i naš dimnjak koristimo na vlastitu odgovornost i da trebamo stalno prozračivati kupaonicu u kojoj se bojler nalazi. Budući da su se vrlo brzo pojavili građevinci koji rade s Gradskim stambeno-komunalnim gospodarstvom Črnomerec i sanirali nam oštećeni dio krova, reklo bi se da smo na putu prema “ozdravljenju” zgrade.

No, velika prijetnja ostala je i dalje, a to su krov i bočna strana Klaićeve 34. Budući da su Gospodarska komora i Stožer civilne zaštite grada Zagreba već bili o tome obaviješteni, trebalo je alarmirati još nekoga. Mi tu zgradu inače nazivamo “kuća duhova” jer u njoj naizgled nitko ne živi, to je dvokatnica s prostorom u prizemlju, no ispada da ipak ima dva stanara, koji su tamo na vlastitu odgovornost i čak mijenjaju stanove kako im se prohtije.

Zagreb, 150420.
Zgrada koja je stradala u potresu na adresi Vjekoslava Klaica 36 u kojoj zivi novinar Jutarnjeg lista Nenad Polimac.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Prizemlje kontrolira - ali tamo ne živi - neki poduzetnik srednjih godina, koji je tamo htio otvoriti kafić, a kako mu to nisu dozvolili, on prostor povremeno obiđe i uredno zaključa lokotom. Kad je naš statičar obavio posao, javila su mi se preko njega čak dva građevinca, koji imaju sve potrebno za sanaciju zgrade, ali kad su čuli kakva je u njoj situacija, da nema nikoga tko bi podnio troškove adaptacije, zaključili su da je najbolje da se grad time pozabavi.

Nekoć je to bila vrlo lijepa zgrada - navodno je označena kao zaštićeni spomenik - no tko zna otkad je zapuštena. Vlasnički odnosi su mutni, međutim, njezina obnova stajala bi možda manje od nesretne fontane na Britanskom trgu, koju su morali dvaput prilagođavati kako bi automobili mogli prolaziti kraj nje. To je samo jedan od gradskih apsurda.

Prekoputa nas, fasada Srednje tehničke škole i X. gimnazije obnavljala se barem više od pola godine i nakon potresa je izgledalo da je prošla bez oštećenja, no unutra se štošta toga porušilo, pa i danas iz nje iznose šutu kako bi jednom bila upotrebljiva za učenike. Da su pri vanjskoj restauraciji osigurali i unutrašnju, do toga ne bi došlo.

Nije bilo druge, nazvali smo Državni inspektorat u Šubićevoj, gdje djeluje građevinska inspekcija, nadležna upravo za takve probleme, razmjerno lako sam ih dobio, no gospođa s kojom sam razgovarao uputila me da im pošaljem dopis s kratkim opisom problema i, eventualno, fotografije. Sve sam to odmah učinio, ali me odmah upozorila da je inspekcija nakon potresa pretrpana pozivima za intervencije i da ne bi škodilo da se za pomoć obratim još jednoj ustanovi, primjerice Komunalnom redarstvu grada Zagreba u Jagićevoj ulici.

Budući da mi je dala broj, odmah sam ih nazvao, no objasnili su mi da se ne bave takvim slučajevima, to jest kad jedna privatna zgrada ugrožava drugu: da privatna zgrada ugrožava javne površine, to bi već bilo nešto za njih. Savjetovali su mi da se obratim policiji, međutim, to sam ljubazno otklonio.

Nakon toga dobio sam još nekoliko adresa na koje bih se mogao obratiti, no ako Stožer civilne zaštite grada Zagreba, Ured za upravljanje u hitnim situacijama Hrvatske gospodarske komore i Državni inspektorat ne mogu ništa, sva ta alternativna rješenja činila su mi se nerealnim. Uostalom, građevinska inspekcija Državnog inspektorata još se nije javila, a možda upravo ona ponudi suvislo rješenje?

Neočekivana intervencija

U očekivanju potonjih došlo je do neočekivane intervencije, ali ne onakve kakvu smo priželjkivali. Još prije desetak dana ispred broja 34 pojavila su se vatrogasna kola, nadali smo se zato što vatrogasci žele sanirati opasni krov na toj zgradi, no nema veze. Ostali su tamo sat-dva, pokupili nekoliko cigli i odvezli se. Pojavili su se opet ovog utorka, ali ispred naše zgrade, počeli sjeći grane drveća kako bi imali bolji pogled na naš krov i rekli da su došli zbog urušenog dimnjaka koji treba ukloniti. Tko ih je poslao? “Imamo nalog”, kratko su odgovorili.

Budući da je po gradu zbilja bilo problema s nekvalitetnim dimnjacima, a to se u međuvremenu razvilo u unosan biznis pa su vatrogasci često morali intervenirati, nisam se jako iznenadio, no ostala je zagonetka zašto su došli baš nama. Popeli su se na tavan, objasnili smo im koje dimnjake ne smiju dirati jer su u upotrebi, no za one druge nismo baš bili sigurni, možda ih netko ipak koristi, međutim, sve to njih baš nije zanimalo.

Zagreb, 150420.
Zgrada koja je stradala u potresu na adresi Vjekoslava Klaica 36 u kojoj zivi novinar Jutarnjeg lista Nenad Polimac.
Na fotografiji: Nenad Polimac u tavanskom prostoru.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Zamoli su nas da napustimo tavan, jer je opasno biti u blizini dok oni demontiraju dimnjake, pa smo ih predstavnica stanara i ja poslušali. Radili su nekoliko sati i zatim otišli, ostavivši jednog kolegu da uredi razbijeno krovište. Kad sam ušao na tavan, izgledao je grozno, gore nego ikada, a ionako mu je trebala ozbiljna adaptacija. Pitali smo vatrogasce zašto nisu krovište vratili u prijašnje stanje i dobili odgovor:

“To nije naš posao”. Zašto nisu barem uklonili onu odvodnu cijev pokraj mojeg dimnjaka koju sam spominjao na početku? “To nije naš posao.” Zašto nisu maknuli ostatke dimnjaka koji su razasuti svuda po tavanu i tako teški da su potrebna barem dvojica da ih uklone? “To nije naš posao.” Odgovor je uvijek bio isti. Da je tog trenutka pala jaka kiša, a da je neposredno prije padao snijeg, još jedan od apsurda proteklih mjeseci, krovište bi se navlažilo i nama bi na stropu izbile mrlje.

Zvao sam GSKG Črnomerec i pitao ih jesu li oni naručili tu intervenciju? “Ma kakvi, ali događa se da vatrogasci dobiju krivu adresu i obave posao za koji ih nitko nije angažirao.” Nije me to utješilo, samo obećanje da će mi njihovi građevinci, čim stignu, sanirati uništeni krov.

Ispod radara

Drugo jutro vrag mi nije dao mira i nazvao sam vatrogasce na Savskoj, zanimalo me je tko ih je poslao u Klaićevu? “Mi ne dajemo takve informacije”, otpilili su me prilično hladno, ali nisam se dao i nazvao samo još nekoliko tamošnjih brojeva. Naposljetku, jedine sam suvisle informacije obavijesti dobio od dežurnog na njihovu osnovnom broju 193. Na pitanje nisu li se možda zabunili u kući u kojoj su došli rušiti dimnjak, ovaj je rezolutno odgovorio da nisu, da su dobili dva poziva da to naprave.

Od koga su bili ti pozivi? Od GSKG-a Črnomerec i stanara Klaićeve 36 svakako nisu, što čitavu intervenciju čini poprilično suludom. Došli su s velikim vozilom s dizalicom i bez problema mogli riješiti opasni krov na Klaićevoj 34, ali to nisu niti pokušali. Tek jedno od kaotičnih zbivanja koje nas je zaskočilo u razdoblju nakon potresa. Mislili smo da imamo gradsku administraciju, koja je, istina, malo korumpirana i neupitno prevelika, no ispada da uopće nije efikasna. Štoviše, u ovakvoj situaciji ispliva da postoje i gradske ustanove za koje niste nikada čuli, a koje su zadužene za vašu dobrobit.

I što sada? Naš nezgodni susjed očito je ispod radara svih najvažnijih gradskih službi, no kad se uruši - dovoljna je jača oluja ili novi potres - i netko pritom strada, bit će vapaja i prozivanja odgovornih. No, kako po svemu ispada, odgovoran nije nitko.

Demanti na članak "To nije naš posao. Otkad sam krenuo s radovima, te riječi slušam najčešće"

Poštovani,

u članku "To nije naš posao. Otkad sam krenuo s radovima, te riječi slušam najčešće" autora Nenada Polimca objavljenom u dnevnim novinama Jutarnji list na 20., 21, i 22. stranici 18. travnja 2020. godine, kao i na internetskim stranicama jutarnjilist.hr 19. travnja 2020. godine, naveli ste netočnu informaciju o postojanju Ureda za upravljanje u hitnim situacijama Hrvatske gospodarske komore, komunikaciji s Hrvatskom gospodarskom komorom na tu temu i informaciju o tome da je navedeni ured nudio statičare.

Ured za upravljanje hitnim situacijama HGK ne postoji kao organizacijska jedinica u sklopu Hrvatske gospodarske komore. Postoji Ured za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba. Prema tome, netočne su i ostale informacije vezane uz djelovanje toga Ureda, kao što je informacija da je statičare nudio Ured za upravljanje hitnim situacijama Hrvatske gospodarske komore. Statičare je okupio Ured za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba. Dakle, gospodin Polimac nije mogao na tu temu komunicirati s Hrvatskom gospodarskom komorom.

Radi ispravnoga informiranja javnosti te u skladu sa Zakonom o medijima, na odgovarajućemu mjestu i u propisanom roku objavite demanti na neistiniti navod.

Najljepše zahvaljujem.

S poštovanjem,

Martina Sokač Saraga

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. prosinac 2022 03:53