A otkud vam je, gospođo, taj paradajz?”, upita napirlitana zagrebačka frajlica pa posegne za sočnom rajčicom. Gledam ja, gleda i moja kumica, ali tek što je zaustila da joj nešto odgovori, ova je već dohvatila tešku rajčicu pa je muški stisnula, kao da je antistresna loptica, a ne nedavno ubrana poma , piše Globus.
Mojoj se kumici, naravno, smračilo pred očima, ali ipak žena tu na Dolcu prodaje već 23 godine tijekom kojih se oprostila s nekoliko tona kolateralnih žrtava iz vlastitoga vrta: svaki kupac voćku u ruci okrene barem tri-četiri puta pa je vrati natrag na tu suncem obasjanu hrpu gdje će do kraja dana mnoge od njih ispustiti dušu.
“Ma slušaj je, molim te, odakle je, odakle je! A što me zimi ne pitaš odakle je, zlato moje?”, ko fol se razljuti kumica iz Gračana, ali nikad toliko da bi otjerala mušteriju.
Takvo ti je danas nepisano pravilo na placu: vrijeđaj, ali tako da nikad ne naljutiš kupca, a ako ga baš moraš nasanjkati, pazi da to bude “poštena prevara”.
Recimo – nemoj ga zakinuti na vagi, nego mu radije uvali više nego što je tražio.
Pa mu sve to lijepo i naplati, a ako se kupac pobuni, neće moći reći da si ga okrao.
Jer ta je dolačka, izlizana ploha mjesto borbe na kojoj je pitanje samo tko će koga prije oderati, pa se zato unaprijed valja naoružati.
Tako mi pričaju kumice i proizvođači koji na najvećem hrvatskom placu novac zarađuju prodajući proizvode “iz vrta”.
Teško ćeš danas zaista znati tko je tamo prava “kumica”, a tko preprodavač: one što su na sebe stavile rubac i četiri pregače pod klupom nevješto skrivaju ambalažu “Kora” povrća, a one što su mladolike lako te zavaraju da pomisliš kako im ruke nikad polja nisu ni dotakle.
Tajnovit organizam. “Draga moja, ništa ti se nije promijenilo. Ja sam imala 30 godina kad sam ovdje došla prodavati i malo tko je vjerovao da je to moje voće i povrće. Jednostavno nisam sličila na kumicu. Ali nije ti kumica od rupca i fertuna...”, razbija mi iluzije 53-godišnja Mirjana Ročić.
Ona ima desetak plastenika i dva hektara zemljišta u Prigorju s kojeg ljeti na Dolac donosi sezonsku robu.
Ima Mirjana rajčice, ljute paprike, krastavce, malo luka, netom ubranog bosiljka i vlasca, u sezoni još višanja i trešanja.
Zimi, tako tvrdi, prodaju preseli u zatvorenu halu Dolca, gdje ima ukiseljenog zelja i turšiju, što bi trebao biti dokaz da je kod nje uistinu sve domaće.
No tko će ga danas više znati je li poma domaća, a preprodavač ne glumi proizvođača – ta je tržnica toliko tajnovit i specifičan organizam da ni mjeseci detaljnog proučavanja znatiželjniku ne garantiraju da je razotkrio sve njezine čari.
A tajni i nepisanih pravila ovdje ima više nego što ih propisati može država pa prodavači, od kojih mnogi na Dolac dolaze kao već treći u generaciji, poput kobaca paze da im kakva pridošlica ne bi zauzela teren i otela dio kolača koji im je u nasljedstvo ostavio umorni djed.
...