U nastavku donosimo:
- priču o udruzi Dom nade u Harambašićevoj i onome što njihovi prostori svakodnevno znače ljudima bez doma
- iskustva i stavove korisnika, među njima Katarine i Tomislava, o potrazi za dostojanstvom i pripadanjem
- ulogu Marijane Ivanić Vuga, teologinje i humanitarke, u gradnji mjesta cjelovite podrške
- izazove oko zapošljavanja i stigme s kojima se beskućnici susreću u Zagrebu
- programe osnaživanja poput “Kultura i kokice” te što zajednici realno treba kako bi se pomoć održala
Pored ulaznih vrata stoji lampion, za sve one koji su otišli i za sve one koji će tek otići. Posvuda se osjeti miris gela za tuširanje i netom oprane odjeće. Kupaonica je stalno zauzeta, u dvorištu se pije turska kava i puše cigarete, a na kauču sendviče slažu muškarci i žene različitih godina i biografija. Neki od njih niti ne izgledaju kao da nemaju dom, a istina je da spavaju po kolodvorima.
Ovdje, u suterenu kuće u Harambašićevoj ulici, na sada već petoj adresi, smjestili su se udruga Dom nade i poludnevni boravak za beskućnike. Jedna od osnivačica je Marijana Ivanić Vuga, koja ističe da je prije 14 godina to bio prvi dnevni boravak tog tipa u Zagrebu, ali i u Hrvatskoj.
Iako je po struci teologinja i magistra prevoditeljstva, u duši je humanitarka. Privatni živo...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....