Nakon što je nedavno ponovno objavljen prijedlog za izmještanje hipodroma i prenamjenu sportsko-rekreacijske zone u građevinsko područje, postalo je jasno zašto Grad Zagreb, za razliku od izdašnog financiranja Dinama, ne ulaže gotovo ništa u konjički sport.
Hipodrom je do danas očuvana zelena oaza u središtu Zagreba i planiran je i realiziran sredinom prošloga stoljeća kao dio sustava “zelenih pluća grada”. U Regulatornoj osnovi Zagreba iz 1949. koju izrađuju Urbanistički institut Hrvatske i Vladimir Antolić, suosnivač i prvi ravnatelj nekadašnje krunske državne institucije za urbanizam i prostorno planiranje, hipodrom je zamišljen u sklopu pejzažnog uređenja obala Save kao dio koncepta izduženih zelenih površina što se s obronaka Medvednica spuštaju na obale Save.
Mreža zelenila
Trake pejzaža u gradu trebale su tvoriti povezanu funkcionalnu cjelinu ozelenjenih ili prirodnih javnih parkovnih površina. Velike zelene oaze koje su po Antoliću umrežene u pomno osmišljen sustav neizgrađenog zelenog gradskog prostora obuhvaćaju praktički cijeli grad te imaju ključnu ulogu u životu građana. Izmještanje hipodroma sa sadašnje lokacije i eventualna gradnja dijela tog prostora građevinama neke druge namjene narušili bi izvorni koncept razvoja “zelenog Zagreba”.
Opsežno istraživanje o urbanizmu Novog Zagreba koje je provelo američko sveučilište Harvard i koje je objavljeno kao znanstvena monografija pod naslovom “Project Zagreb” prepoznaje hipodrom kao jedinstvenu vrijednost na sadašnjoj lokaciji. Pariz i Zagreb su jedini europski gradovi koji se mogu pohvaliti da među centralnim gradskim sadržajima imaju i hipodrome. Zagrebački hipodrom je, usto, sastavni i gradotvorni element osi Sljeme - Sava na kojoj se po “vertikali” nižu:
Gradec i Kaptol kao svjedoci srednjovjekovnih početaka urbanizacije naših prostora, Trg Nikole Šubića Zrinskog kao najreprezentativniji dio sklopa perivojnih trgova donjogradske “Zelene potkove”, Koncertna dvorana “Vatroslav Lisinski”, Sveučilišna i nacionalna knjižnica, i na kraju u europskim arhitektonskim razmjerima vrijedni primjeri kasnomodernističke arhitekture: velesajamski paviljoni Božidara Rašice i Ivana Vitića.
Područje središnje osi u Novom Zagrebu 1965. bilo je predmet urbanističkog razmatranja arhitekta Jacoba Bakeme, nizozemskog predstavnika CIAM-a i glasovite grupacije Team 10. Muzej suvremene umjetnosti pronašao je također svoju izvrsnu lokaciju na osi koja simbolima utjelovljuje hrvatsku kulturu i obrazovanje tijekom stoljeća, u kojoj je konjički sport nedjeljivi dio.
No, pored devastacije kulture i prirode koju bi prouzročilo izmještanje hipodroma i prenamjena dijela njegova obuhvata u građevinsko područje, zbog čega bi se morale izbaciti galopske i kasačke staze, u predloženoj preobrazbi grada krije se još jedna opasnost. Kvaliteta zraka dijela Novog Zagreba južno i zapadno od hipodroma gdje živi na tisuće ljudi bila bi zbog zatvaranja prirodnih zračnih strujanja ozbiljno ugrožena, a šire područje Kajzerice, Bundeka i Središća doživjelo bi prometni kolaps.
Ekološka katastrofa
Ozbiljno zagađenje (među ostalim i ispušnim plinovima) na točki najniže nadmorske visine imalo bi negativne posljedice na ornitološki rezervat nizvodno, i dalje u savskome akvatoriju, pa svako razmatranje izmještanja hipodroma predstavlja krajnje nepromišljen i s ekološkog aspekta neprihvatljiv potez.
Prenamjena gradske oaze iz prijeko potrebnih “zelenih pluća”, koja danas čuva Hrvatski konjički savez u srcu Zagreba, u područje za gradnju šoping-centara, poslovnih tornjeva i gusto nabijenog stanovanja, kompromitiralo bi kvalitetu života u cijelom gradu, osobito u dijelu Novog Zagreba uz Savu. Grad bi zato trebao prije svega razmisliti kako osigurati dodatna sredstva za obnovu hipodroma na sadašnjoj lokaciji, u obuhvatu koji danas zauzima, jer bez galopskih i kasačkih utrka to ne bi bio gradski hipodrom već samo običan konjički klub.
Prijedlog “rascjepkavanja” stoga ne dolazi u obzir. Samo integralni pristup urbanizmu Zagreba koji je prožet većom anticipacijom prirode, po kojem zadržavanje hipodroma kao jedinstvene oaze i nedjeljive cjeline nema alternativu, može imati pozitivan utjecaj na kvalitetu života u velegradu. Prenamjenu i izmještanje stoga neće opravdati urbanistička struka.