Niz događaja koji se zaredao u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko mjeseci ukazuje na normalizaciju ekstremističkih stavova te sve izraženiji pritisak jednog dijela društva na slobodu izražavanja i kulturna prava. Nakon što su početkom ljeta pojedine braniteljske udruge pokušale spriječiti održavanje kulturnih programa, a potom su u Splitu i Zagrebu maskirane skupine mladića fizički i verbalno ometale pripadnike srpske nacionalne manjine te im onemogućavale sudjelovanje u kulturnim manifestacijama, društvene tenzije dodatno su eskalirale.
Paralelno, u javnom prostoru se sve češće mogu vidjeti i čuti fašistički simboli i parole, uključujući uzvikivanje ustaškog pozdrava u Hrvatskom saboru te različite javne istupe političara u kojima se relativizira ideološko nasljeđe NDH. Unatoč deklarativnim osudama, odgovor institucija ostao je fragmentiran, a sankcije rijetke i nedosljedne.
Kako bi odgovorili na atmosferu relativizacije fašizma i povijesnog revizionizma, brojni građani i građanke, inicijative, udruge i kolektivi odlučili su se okupiti u inicijativi "Ujedinjeni protiv fašizma" te su najavili nedjeljne marševe u Zagrebu, Zadru, Rijeci i Puli.
Jutarnji je list tim povodom razgovarao s Frankom de Syo, članicom inicijative "Ujedinjeni protiv fašizma” i magistrom politologije sveučilišta u Amsterdamu, o tome kako se u hrvatskom društvu danas manifestira fašizam, zašto je porast ekstremističke retorike kod nas ocijenjen kao “anomalija”, te što u praksi znači živjeti antifašizam izvan simbola, komemoracija i povremenih prosvjeda.
Što u suvremenom hrvatskom društvu uopće podrazumijevamo pod pojmom fašizma? Je li riječ o svojevrsnom kišobranskom pojmu pod kojim se okupljaju različite ultradesničarske tendencije ili u Hrvatskoj svjedočimo manifestacijama fašizma u njegovom klasičnom, povijesnom značenju?
U suvremenom hrvatskom kontekstu, fašizam razumijemo i kao povijesni fenomen i kao skup suvremenih i jako živih praksi i ideja. On se danas ne pojavljuje nužno u istom obliku kao u 20. stoljeću, ali se vrlo jasno prepoznaje kroz autoritarne tendencije, poznate simbole i parole, govor mržnje, nasilje prema manjinama, povijesni revizionizam i pokušaje isključivanja “drugačijih” iz javnog i političkog života.
Dakle, možemo reći da je riječ i o svojevrsnom kišobranskom pojmu koji obuhvaća različite ultradesničarske i ekstremističke ideologije, ali i o konkretnim manifestacijama fašizma u njegovu klasičnom značenju, posebno kada se otvoreno veličaju ustaštvo, negira zločine i normalizira nasilje.
U tom smislu, problem nije samo teorijski, nego vrlo stvaran, vidljiv i opasan.
U političkoj teoriji fašizam se često definira kroz tri ključna elementa: kult nacionalne čistoće, kult sile i negaciju pluralizma. Prepoznajete li te elemente u nedavnim incidentima zbog ste odlučili organizirati marš?
Naravno da prepoznajemo, kao, vjerujemo, i većina ljudi u našoj zemlji.
Kult čistoće vidi se u retorici koja isključuje i označava tzv. “druge”, bilo po nacionalnoj, etničkoj, vjerskoj, rodnoj, klasnoj ili bilo kojoj drugoj liniji. Posebno je zabrinjavajuće što se kult čistoće manifestira i tako što pripadnici radikalne desnice svakoga tko kritizira relativizaciju i dopuštanje fašističkih simbola i retorike označava kao one koji “ne vole Hrvatsku”, po čemu vidimo da se “pravim Hrvatima” i “pravim domoljubima”, po njihovom, smatraju samo oni, što ne može biti dalje od istine.
Kult sile prepoznajemo u sve prisutnijim prijetnjama, fizičkim napadima, zastrašivanju i pokušajima da se strahom ušutkaju oni koji misle drukčije, kao i u sistemskom toleriranju takvog ponašanja. On je prepoznatljiv i po vizualnom identitetu radikalizirane desnice, koji centrira tipično “muški” identitet, maskirane i agresivne muškarce, snagu, mačeve, oružje i silu.
Negacija pluralizma očituje se u napadima na kulturne programe, određene medije i na sve oblike različitosti mišljenja i izražavanja. Prijetnje novinarkama i novinarima također su izuzetno jasan dio takve negacije i direktnog zastrašivanja. Također je razvidna i kroz sve prisutnije i poražavajuće nasilje prema migrantskim radnicima, koji čine najranjiviju manjinu i “najlakšu metu” u Hrvatskoj.
Upravo zato marš nismo organizirali kao reakciju na jedan incident, već kao odgovor na obrazac ponašanja koji se ponavlja i jača. Ono što se događa više nije individualna ili izolirana pojava, već je sustavna normalizacija isključivosti, autoritarnosti i nasilja, a na to se mora odgovoriti jasno, glasno i kolektivno.
Profesor povijesti i politike jugoistočne Europe na Sveučilištu u Grazu Florian Bieber nedavno je za Bloomberg izjavio da Hrvatska nije iznimka u europskom kontekstu porasta podrške radikalnoj desnici, ali da su ovdje “simboli u popularnoj kulturi postali društveno prihvatljiviji nego drugdje”. Je li Hrvatska zaista u tom smislu postala iznimka u Europi? Kako tumačite taj fenomen normalizacije i pop-kulturnog opravdavanja fašističkih simbola?
Svjedočimo porastu radikalne desnice diljem Europe i svijeta, ali svaka zemlja i lokalitet imaju svoje specifičnosti. Naša je manjak jasnog i dosljednog stava prema hrvatskoj “strani” u Drugome svjetskom ratu i jasnom opredjeljenju prema fašizmu. Njemačka i Austrija su recimo primjeri koji se često navode kada pričamo o preuzimanju odgovornosti za zločine nacističke Njemačke, dosljednog stava po tom pitanju, te zabrani i sankcioniranju veličanja iste. Treba napomenuti da one nipošto nisu iznimke, jer brojne druge zemlje imaju slične, stroge zakone protiv bilo kakvih nacističkih simbola, koje stvarno i provode. Kod nas je situacija znatno drugačija te, kao što svjedočimo u posljednje vrijeme, ona nastavlja eskalirati.
Iako hrvatski Ustav jasno definira temelj hrvatske suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata nasuprot proglašenju NDH u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, danas vidimo da se fašizam relativizira i njegovi simboli toleriraju, dok se antifašizam potpuno suprotno svakoj logici tretira kao suprotna, ali također ekstremistička ideologija. Dapače, antifašizam, koji je temeljna i polazišna točka hrvatske državnosti, nije ni po čemu ekstreman, a stvaranje takvoga narativa nije ništa drugo nego povijesni revizionizam.
Fenomen normalizacije i pop-kulturnog opravdavanja fašističkih simbola empirijski ne možemo tumačiti drugačije nego tako što je Vlada RH “dala zeleno svijetlo” te jasno poručila ne samo da neće sankcionirati fašističke i ustaške simbole, već su ih i sami predstavnici Vlade prigrlili i ne srame ih se koristiti. Pritom naravno mislimo na odaziv članova Vlade na koncert na Hipodromu, na uspostavu tzv. “dvostruke konotacije” i na direktno korištenje ustaškog pozdrava u Hrvatskom saboru, da nabrojimo samo neke, najočitije manifestacije tog fenomena.
Tko je, prema vašem mišljenju, najodgovorniji za relativizaciju i toleriranje fašizma u javnom prostoru – političke institucije, obrazovni sustav, mediji, akademska zajednica ili neka druga društvena sfera? Što bi se konkretno trebalo promijeniti?
Najveću odgovornost snose političke institucije jer one oblikuju zakonodavni okvir, određuju granice dopuštenog u javnom prostoru i, svojim djelovanjem ili nedjelovanjem, šalju poruku o tome što je društveno prihvatljivo. Konkretno, odgovornost je primarno na Vladi RH i premijeru Andreju Plenkoviću. Kada se Premijer sprda s govorom mržnje prema primjerice piscima i opetovano zatvara oči pred povijesnim revizionizmom, onda stvarno nije teško za očekivati da će se nasilje preliti na ulice, što se i dogodilo. Jednostavnih rješenja nema. Potrebna je dosljedna primjena zakona koji već postoje, jasna zabrana i sankcioniranje fašističkih simbola i poruka, kao i reforma obrazovanja koja će razvijati kritičko mišljenje, a ne ići niz dlaku revizionistima. Ali za to treba političke volje.
Što se medija tiče, u državi u kojoj su neprofitni mediji zahvaljujući ministrici Nini Obuljen Koržinek desetkovani, a mainstream mediji ovise o oglašivačima i klikovima, teško je očekivati da neće pridonositi polarizaciji društva i širenju straha i panike. U takvim uvjetima novinarski se rad često svodi na “lopatanje” senzacionalističkih informacija bez nužnog konteksta.
Mislite li da je zakon namjerno nejasan u pogledu kažnjavanja ustaških pozdrava i simbola i da to pogoduje trenutačnoj vlasti?
Ustavni je sud RH u nekoliko navrata i odluka potpuno jasno izrazio da je pozdrav ZDS ustaški pozdrav NDH koji time decidirano nije u skladu s Ustavom RH. Potpuno je jasno i da u RH svi zakoni nužno moraju biti u suglasnosti s Ustavom. Problem nije u nejasnim zakonima, već u tome da se isti ne poštuju i da se kršenje istih ne sankcionira. Uvođenje tzv. “dvostruke konotacije” pozdrava ZDS nova je ideja i praksa koja je u potpunoj kontradikciji s Ustavom i odlukama Ustavnog suda RH, ali i ranijim postupanjima prema takvim istupima od strane recimo Tuđmanovog HDZ-a.
Treba napomenuti i da u europskom kontekstu Hrvatska tradicionalno ima relativno slabu ekstremnu desnicu kao stvarnu političku opciju, naspram nekih država poput Francuske ili Njemačke gdje su takve stranke u nekoliko navrata osvojile značajan broj glasova ili čak bile vrlo blizu uspostave vlasti. Iz toga proizlazi da ovaj porast ekstremno desne, a sve češće i direktno fašističke retorike jest neka vrsta anomalije. Stoga se treba zapitati kako je do nje došlo i zašto je ona baš sada u porastu, a odgovor na to pitanje nalazimo upravo u tome što trenutačna vlast to dopušta i na brojne načine i potiče svojim odobravanjem.
Prisjetimo se i toga da su 1996. - kada je na vlasti bio Tuđmanov HDZ - istom pjevaču koji danas ima svojevrsnu “povratničku turneju” po Hrvatskoj, otkazana sva planirana pojavljivanja i promocija tada novog albuma na hrvatskoj javnoj televiziji nakon objave njegova intervjua u kojem je veličao i izražavao svoju lojalnost Paveliću i Francetiću. Slične je zabrane dotični pjevač susretao u Hrvatskoj sve do ranih 2000-ih godina. Dake, presedan - i to HDZ-ov - o ne toleriranju pjevača koji jasno slavi NDH, njezine simbole i parole, itekako postoji. Radi se dakle, o radikalnom zaokretu u redovima HDZ-a.
U javnosti smo često svjedoci iscrtavanja fašističkih simbola na fasadama i spomenicima antifašističkim borcima, no najpoznatiji procesuirani slučaj je bio onaj Filipa Drače, koji je lani kažnjen zbog iscrtavanja srpa i čekića na Tuđmanovom spomeniku 2019. godine. S druge strane, nakon Thompsonovog koncerta jedna je sutkinja odlučila osloboditi mladića kojeg je policija prijavila za uzvikivanje ustaškog pokliča u centru Zagreba. Imamo li primjere javnog i represivnog sankcioniranja autora fašističkih simbola?
Određeni primjeri postoje i znamo za neke slučajeve u kojima fašistički i ustaški simboli jesu kažnjavani, ali problem leži u nedosljednosti i manjku stvarne političke volje da se autori fašističkih simbola identificiraju i adekvatno sankcioniraju. Zakoni se moraju jednako odnositi i provoditi, a to jednostavno nije tako, posebice u posljednjih nekoliko mjeseci kada se fašistički simboli sve češće pojavljuju. Slučaj koji navodite, u kojemu je mladić oslobođen nakon uzvikivanja ustaškog pokliča, još je jedan eklatantni primjer selektivnog (ne)kažnjavanja i nedosljednosti sudstva po tom pitanju.
Jedan dio javnosti tvrdi da korištenje fašističke simbolike među mladima ne proizlazi iz svjesne ideologije, nego iz neinformiranosti, šunda i, kako neki kažu, “ljevičarske histerije” posebice u medijima. Je li točno takvo tumačenje ili je riječ o opasnoj racionalizaciji nasilja i ekstremizma?
Naravno da velik dio mladih ne dolazi do fašističke simbolike kroz duboko poznavanje ideologije i povijesti. No upravo je to dio problema. Tužno je što je među dijelom mlađe populacije svojevrsni bunt, dišpet ili „provokacija“ postalo isticanje simbola mržnje. Kvaka 22 je u tome što se od mladih nekako očekuje otpor prema dominantnom narativu i sustavu, a ovdje se događa suprotno, idu mu niz dlaku. Sve što čujemo, primjerice s tribina, odgovara HDZ-u. U tome je ironija.
Kada se simboli i parole režima odgovornog za masovne zločine koriste bez jasne društvene osude, to nije bezazlena provokacija, nego oblik normalizacije nasilja i povijesnog revizionizma. Odgovornost tada ne može padati na navijačke skupine, huligane, mlade u crnom, već na vladajuće, odnosno njihove obrazovne politike i namjerni izostanak jasnog stava, kao i reakcije koje u konačnici potiču mržnju, netrpeljivost i isključivanje.
Paralelno s rastućim identitetskim tenzijama svjedočimo i militarizaciji društva, povratku obveznog vojnog roka, no i jačanju socijalne nesigurnosti u jednom dijelu društva. Doprinose li ta socijalna nejednakost i nesigurnost porastu radikalnih političkih ideja? Je li nam poznata današnja socijalna struktura poklonika ekstremističkih ideja?
Sigurno da socijalna nejednakost, nesigurnost i ekonomski teške situacije doprinose porastu radikalizma i ekstremnih pokreta. Povijesno gledano, socijalna i ekonomska nesigurnost, visoka inflacija i druge društvene krize stvaraju izrazito pogodne uvjete za društvenu radikalizaciju te ih ekstremne stranke i društvene frakcije iskorištavaju u svoju korist.
Teško je jasno odrediti socijalnu strukturu poklonika ekstremističkih ideja, ali ono što je posebno alarmantno je da sve više viđamo radikaliziranu i agresivnu mladež koja je zatrovana idejama i narativima s kojima nisu iskustveno, a najčešće niti obrazovno upoznati. Svakako nije mladež jedina zahvaćena radikalizmom i fašizmom, ali je ona recimo najistaknutija u primjerima vandalizma i uličnog nasilja.
Našim bismo maršom i drugim akcijama svakako voljeli i iskomunicirati ljudima koji su opravdano frustrirani ekonomskom situacijom i zabrinuti za budućnost da kritički promišljaju o krivcima koji se nude na “žrtveni oltar” te da nadiđu namjerno i perfidno pojednostavljena objašnjenja trenutačne ekonomske i društvene situacije.
Što bi danas konkretno trebao učiniti građanin koji se smatra antifašistom, a ne želi da se taj stav svede na moralnu gestu ili nostalgiju? Kako se aktivan antifašizam živi u praksi, izvan simbola, komemoracija i prosvjeda?
Aktivan antifašizam ne svodi se na moralnu gestu, nego na svakodnevnu i kolektivnu praksu. To znači da pojedinac reagira na govor mržnje i diskriminaciju tamo gdje ih vidi, ali i da se uključuje u strukture koje mogu stvoriti stvarnu promjenu: sindikate, inicijative, udruge, lokalne mreže solidarnosti. Sindikati, kakvi god bili, i dalje imaju ključnu ulogu u zaštiti radničkih prava, osobito migrantskih radnika koji su danas među najizloženijima nasilju, izrabljivanju i stigmatizaciji.
Antifašizam u praksi znači stati uz one koji su na udaru: manjine, radnike, žene, kvir zajednicu, migrante. Znači povezanost sa i brigu za svog susjeda, kolegu ili sugrađana. Znači poštivanje različitosti, toleranciju i kolektivni prosperitet. Znači poštivanje i jednaku primjenu Ustava i zakona RH. Znači stvarati uvjete u kojima nitko ne ostaje sam pred nasiljem, i u kojima se nepravda ne tretira kao osobni problem, nego kao kolektivna odgovornost.
Rad inicijative “Ujedinjeni protiv fašizma” se nastavlja i nakon nedjelje. Plan nam je djelovati na više frontova: kroz javne akcije, edukaciju i suradnju, ali, prvo da prođe marš pa ćemo razgovarati o konkretnim idućim koracima. Zasigurno ćemo biti vidljivi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....