Stigli su jednog dana, zaposjeli travnjak na Trgu Kralja Tomislava, rasprostrli deke i cerade pod stabla i sada se otamo ne miču. Skupina od dvadesetak muškaraca tako već danima na Tomislavcu, a slična je skupina viđena i na Zrinjevcu, živi, jede i spava pa najljepši gradski parkovi podsjećaju na veliki skvot na otvorenom.
Hrane se u obližnjim pekarama i u McDonald‘su, od vrućina se skrivaju u hladu drveća, a s prolaznicima i turistima uglavnom ne komuniciraju. Oni ih opisuju kao nenametljive i vrlo pristojne.
Grupu smo na istom mjestu zatekli i danas prijepodne. Riječ je o, kako nam otkrivaju, državljanima Pakistana, stari su između 20 i 30 godina, a Zagreb im je samo usputna postaja do cilja - Italije.
- Dobar dan, govori li netko od vas engleski, pitamo ih.
Nekoliko trenutaka šute i kratko izmijene poglede. Gotovo prešutno se dogovaraju koji će odgovoriti.
- Govorim ja malo, sramežljivo će mlađi među njima, Abdullah, koji, kasnije doznajemo, ima 23 godine.
Do trenutka kad smo im prišli, neki su s ruksacima na leđima živo raspravljali kud dalje, a drugi spavali na travi.
Odgovaraju da u Italiju idu raditi na farme, a na Tomislavcu spavaju jer nemaju osobne dokumente pa ih hosteli, hoteli i ostali pružatelji smještaja ne mogu registrirati niti im dozvoliti da kod njih spavaju.
Engleski većina ni ne govori, ali s Abdullahom smo se donekle uspjeli sporazumjeti. On i njegovi sunarodnjaci prije nekoliko dana stigli su u Zagreb iz Bosne i Hercegovine. Do centra grada stigli su vlakom i taksijem. U nemogućnosti da nađu pravi smještaj, svoje stvari rasprostrli su na prvo mjesto na koje su naišli i koje im se učinilo prikladnim.
Pitali smo ih što je bilo jučer kada je u Zagrebu krenuo pljusak. Abdullah nam objašnjava da su pobjegli od kiše, ali odmah poslije u se vratili.
Tomislavac se upravo spremaju napustiti. Ruksake su spakirali, u velike boce natočili vodu i krenuli u dogovore kamo dalje. Naime, obišla ih je policija, rekla im da ovdje ne mogu ostati pa će se premjestiti na novu lokaciju. Iz Zagreba planiraju otići već danas ili možda sutra. Iduća stanica je Slovenija, iz koje će konačno otići u Italiju.
- Italija, Italija, ponavlja Abdullah.
- Tamo nas čeka dogovoren i siguran posao. Bit ćemo farmeri. Znam raditi sve poslove na farmi. Odlazimo jer kod kuće nema novca. Držimo se kao grupa i svi idemo na isto mjesto. Nas je još malo koliko ljudi odlazi iz zemlje i koliko je već otišlo kamo mi idemo, govori.
Abdullah je za sobom u Pakistanu ostavio obitelj, odnosno majku, oca i sestru.
- Želim ih učiniti ponosnima i donijeti im novca. Već mi nedostaju. Svi imamo obitelji kod kuće zbog kojih idemo raditi. Plan je odraditi godinu do dvije u Italiji, dobiti dokumente pa ih posjetiti. Onda se vraćam u Italiju. Radit ću tamo dvadeset godina, možda cijeli život, najavio je svoj naum.
Osim nas i policije, Abdullah kaže kako ih nije nitko drugi posjetio i ispitivao zašto su tu. Ovdje nisu imali nikakve neugodne situacije niti susrete. Kako će prijeći granicu - ne otkrivaju.