Snijeg je. U Zagrebu prometni kolaps. Jedva sam se dovukla s posla u sedam navečer. Dvorište zatrpano. Prolopatala sam samo pješačku stazu. Auto čeka pod tendom. Onih 15 metara do ulice su poput opkopa oko srednjovjekovnog dvorca. Treba mi pomoć.
Prvom nezaposlenom susjedu: - Susjed, bi našli još nekog pa mi očistili snijeg iz dvorišta, da mogu van autom? Platit ću...
- Ne, ne, ne mogu.
Drugom nezaposlenom susjedu: - Susjed, trebalo bi mi očistiti snijeg iz dvorišta. Auto mi je blokiran. Platim...
- Ne, ne mogu.
Trećem susjedu, umirovljeniku, srčanom bolesniku, dok čisti vlastito dvorište:
- Susjed, jel’ znate nekog da mi očisti snijeg iz dvorišta? Jasno, za novce.
- Ma neće to nitko.
- Ali, znam da je većina tu kod nas bez posla...
- Pa šta?
- Zar nitko ne želi nešto zaraditi?
- Imaju oni, bez brige. Vidiš da i ja čistim sam. Malo čistim, pa se odem odmoriti, pa opet čistim dok mogu. Platio bih da imam kome.
OK, sama ću. Istina je da sam već mrtva umorna jer sam cijeli dan bila na poslu, ali će me oporaviti šalica vruće juhe. Krećem lopatati. Znojim se, dašćem, bacam te lopate snijega - uh, ovaj je puno teži od onog prošlog jer je vlažniji, ali sam se jedva pomaknula od ograde. Snijeg i dalje uporno pada. Sva sam bijela, promrzla i mokra, a mišići mi drhture. Nemam kondicije.
Stanem i maštam: Da dođu dvojica s lopatama, bilo bi to gotovo za dva, tri sata,a oni bi zaradili pristojnu dnevnicu. Ne mogu pozvati profiće s mehanizacijom, nisam bogatunka, a i dvorište je premalo za takve ozbiljne akcije. To je posao za amatere.
Dakle, susjedi neće, idem u kuću zvati poznanike. Nezaposlene.
Jedan bi, ali spava do popodne, onda ide na pivu i u kladionicu, pa se vraća doma na net. Drugi ne bi, nije to za njega, ne može on to, uh, ima hrpu obaveza. Znam da je danas ujutro kod frenda kojemu dolazi na kavu i žica za cigarete. Treći će se javiti kad vidi jel’ može. Još nije zvao.
Šteta što je redakcija Jutarnjeg predaleko od mog kvarta. Da su Mamić i Panić k meni svratili s tim lopatama, zaradili bi više nego u onih nekoliko poslića iz reportaže, mogli bi fotkati koliko hoće, skuhala bih im kavu, naručila pizzu ako žele...
Na kraju bih i njih i njihove lopate odvezla do redakcije, jer bi mi oslobodili taj zatrpani prolaz do auta. Ljutita, SMS-am prezaposlenom frendu da u Hrvatskoj nema krize jer u cijelom svom kvartu, u kojem barem 80 posto radno sposobnih ne radi, ne mogu naći nikoga da mi za novce izlopata dvorište.
- He-he, mogu ja ovom jednom zdravom rukom? (drugu je slomio)
- E vidiš, zbog takvog stava ti nisi nezaposlen.
Ovaj slučaj mi nije prvi u kojem sam ostala totalno zbunjena: kriza je, gotovo 400.000 nezaposlenih, a nitko ne želi zaraditi. Zaštitari životinja povremeno na forumu traže smještaj za pronađene napuštene pse, često po manjim mjestima na istoku Hrvatske, gdje je socijalna slika znatno tužnija nego u Zagrebu. Platili bi nekome da primi psa k sebi, dali bi mu hranu, a njegova je obveza psa redovito hraniti, prošetati i s njim se poigrati. Znamo da prostora ima, u svim manjim mjestima ljudi uz kuće imaju i garaže, štale, gospodarske objekte, staru napuštenu kuću i tako dalje.
Ne trebaju tog psa držati u svom krevetu, samo ga moraju smjestiti pod krov i pobrinuti se da mu ne bude hladno. S tri, četiri psa taj nezaposleni netko nakupio bi hrvatski minimalac. Većina ih i sama ima pse, dakle imaju nekog iskustva. Rijetko, jako rijetko bi uspjeli naći takav smještaj. Razočarana, mogu samo zaključiti kako mnogi ljudi bez prihoda radije žicaju roditelje ili rodbinu za kavicu, kukaju kako je gadno jer nema posla i kako ova država ništa ne valja, ali istodobno odbijaju privremene poslove premda bi tako zaradili barem za džeparac. Zašto? Stide se običnih poslova? Strahuju da će, ako ih netko ‘ulovi’, ostati bez socijalne naknade? Imaju neke skrivene izvore prihoda pa im znojenje za novac nije potrebno?
Auto mi je i dalje blokiran u dvorištu. Sad se već nakupilo gotovo metar snijega. Izlopatat ću ga valjda preko vikenda. Do tada nemam vremena, moram na posao.