Mama mi nikad nije rekla 'žao mi je'. Izgubila je sve moje fotografije iz djetinjstva, a ja se vežem za takve male stvari... Samo je jednoga dana rekla da ne može više i potpisala da me odvedu. Nije lako kada te ostavljaju sa sedam godina. Ne znam uopće koliko mi je trebalo da shvatim da sam u nekom domu s pedesetero druge djece, zapravo - sasvim sam.
"Bože, jesam li tu kratko ili zauvijek", vrtjelo mi se to pitanje u glavi. Ne volim baš socijalne radnike, iako znam da nisu svi oni loši, nije u tome stvar, ne volim generalizirati. Samo me podsjećaju na tu prvu noć u domu jer su me doveli tamo. Bilo mi je grozno. Nema poznatog lica, nema ti tko reći laku noć. To su neke stvari koje se ne bi smjele događati djetetu od sedam godina.
Ali, ja sam svojima...