- Guinnessov sam rekorder. 24 minute i 33 sekunde držao sam dah pod vodom. U tom trenutku na svijetu nitko nije postigao što sam ja, priča nam Budimir Buda Šobat, svjetski rekorder u ronjenju na dah i bivši profesionalni košarkaš koji je nedavno sudjelovao u showu poznatog YouTubera, Mr. Beasta.
Novi rekord u ronjenju na dah postavio je u Sisku 2021. godine nakon velikog potresa, čime se 60-godišnjak nalazi među prvih deset statičkih ronioca u svijetu. Početkom ove godine kontaktirao ga je tim tzv. "kralja YouTubea" Jamesa Stephena Donaldsona.
- Nisam znao tko je on, iskreno. Kad sam guglao i shvatio o kome se radi, bio sam iznenađen. Ubrzo me i osobno kontaktirao i dogovorili smo da dođem u Sjevernu Karolinu početkom travnja. Trebalo je doći nekoliko dana ranije da se pripremim, da legne sve to. Imao sam neku viziju što će se događati, ali tek na setu mi je objasnio, govori nam Buda prisjećajući se svog gostovanja u showu čija epizoda broji gotovo 60 milijuna pregleda na YouTubeu u samo dva dana.
Savladao ih je strah
– Borio sam se protiv pet prijavljenih kandidata. Bili su to početnici, bez iskustva. Nije im bilo lako, strah ih je svladao i nisu uspjeli. Lamborghini nisu osvojili, dodaje uz osmijeh.
O detaljima suradnje ne smije govoriti zbog ugovora, no ističe da mu je ta suradnja dala vjetar u leđa:
– Taj dečko ima 26 godina, veliki je filantrop. Njegov video u kojem se i ja pojavljujem pregledan je 60 milijuna puta u jednom danu! To je nešto strašno. Ronioci iz cijelog svijeta mu se javljaju, on bira koga će pozvati. I mene je izabrao.
Šobat je u showu MrBeasta dah držao 11 minuta i 45 sekundi. Cijeli video možete pogledati ovdje.
- Je li uopće živ?, pitali su se drugi natjecatelji - njih petero koji su ga trebali zajedno pobijediti u držanju daha pod vodom kako bi osvojili poznati talijanski automobil.
Ronjenje kao terapija
– Ronjenje na dah nije opasno ako se pravilno trenira. Dobro je za promociju ronjenja, pogotovo kad se koristi u ovako benignom i kontroliranom obliku. Nadam se da će i drugi sportaši u kasnijim godinama, kao i ljudi iz drugih područja, zahvaljujući ovakvim primjerima pronaći svoj put, kaže nam u razgovoru.
Buda se dugo bavio sportom – najprije profesionalno košarkom, sve dok nije morao na operaciju kralježnice.
PROČITAJTE VIŠE: Buda oborio Guinnessov rekord: Budimir Šobat ronio na dah nevjerojatne 24 minute i 33 sekunde
– Do tridesete sam igrao, ali više nisam mogao izdržati bol. Morao sam prestati. Sport mi je uvijek bio potreban. Među prvima sam išao u teretanu, bio sam jak, dobar u obrani. Kasnije sam ušao i u bodybuilding, s 41 sam prvi put izašao na binu i ušao među šest najboljih u Hrvatskoj. To je trajalo sedam ili osam godina, ali me više nije radovalo, iskreno nam govori.
– Najveća žrtva toga je supruga. Svi ti sati, treninzi, sve je podređeno vama da vas na kraju netko ocjenjuje na temelju izgleda. Nisam se osjećao ugodno i nije to bilo za mene, poručio je za Jutarnji.
Ronjenjem se počeo baviti tek s 48 godina.
– Kad nam se rodila kći s autizmom, cijeli život se promijenio. Ljeti provodimo dva mjeseca na moru. More joj jako odgovara, nema buke, gužve ni žurbe. Ona je prvo proplivala pa prohodala. U vodi se osjeća slobodno i napreduje više nego cijelu godinu u Zagrebu, kazao nam je ukratko za Jutarnji istaknuvši da je prvi put počeo roniti iz dosade te da je slučajno upoznao ronioca koji ga je odveo u svijet ronjenja na dah.
– Prvi put sam zaronio s 48 godina, odmah na 20 metara. Kao da sam se ponovno probudio, prisjeća se svojih prvih iskustava. Ubrzo se upisao u zagrebački klub, počeo trenirati i skinuo kilograme.
– Imao sam 125 kila, izgledao sam kao medvjed. Sad sam na 88. Žena kaže: “Da sam te ovakvog mršavog upoznala, ne bih se udala za tebe.” Svi koji me dugo nisu vidjeli misle da sam bolestan, a zapravo sam samo promijenio život.
– Ronjenje na dah traži glad. Morate biti u kalorijskom deficitu. Puno je disciplina – s perajama, bez njih, u bazenu, na površini... Ja sam se pokazao najboljim na površini. Na svom prvom svjetskom bio sam četvrti, onda sam uzeo broncu pa zlato i stigao do rekorda.
No, njegovi zaroni nisu samo sportski uspjesi.
– Dvaput smo radili zaron za djecu s teškoćama u razvoju. Prvi put 2018., pa u Petrinji nakon razornog potresa, drugi put da skupimo sredstva za tzv. sobu čuda za djecu s poteškoćama u razvoju. Guinnessov rekord bio je prilika da medijski dignemo glas. Pomogli smo da se soba obnovi, istaknuo je za Jutarnji i poručio da mu je sljedeći cilj dubinsko ronjenje.
- To je teže. Pritisak je veći, konkurencija ogromna, ali vjerujem da mogu doći među 10–15 najboljih. Krajem šestog mjeseca izlazi mi i knjiga. Posvećena je mojoj kćeri koja ima autizam i sportašima koji u kasnijim godinama počnu trenirati i postižu velike stvari. Djeci koja ne mogu govoriti želim biti glas, poručio je za Jutarnji.
Kći mu ide u "dnevni boravak" Centra za autizam u organizaciji udruge Potkova, no brine ga njezina budućnost:
– Što će biti s našom djecom kad nas više ne bude? Do 25. godine može biti u tom sustavu, a poslije? Nitko ne zna. Najveća briga svih nas roditelja djece s teškoćama je što će biti sutra. Želim da društvo, institucije i država osvijeste te potrebe. Da odrasli ljudi s teškoćama žive dostojanstveno, poručio je za kraj istaknuvši kako su njegovi zaroni i zaroni za njegovu kćer i obitelj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....