Spomenik domovini između zgrade Gradskog poglavastva i Koncertne dvorane Lisinski u Zagrebu stajao je famoznih 4,5 milijuna eura, izveli su ga prijatelji i kumovi bivšeg gradonačelnika, a upravo ga obnavljaju za još 100.000 eura. Održavanje Spomenika domovini građane je dosad već koštalo oko 200.000 eura, a to uključuje održavanje elektrostrojarskih uređaja, staklenog zida s ugrađenim rasvjetnim elementima, kamenog masiva s plamenikom, portala i kamena unutar fontane.
Bilanca posjeta stranih državnika i izaslanstava skromna je: dva predsjednička posjeta predsjednika - Macrona i Erdoğana, posjet španjolskog kralja Filipa VI. i kraljice Letizije kao jedini kraljevski i četiri posjeta stranih ministara. Ministar iz Azerbajdžana trebao je također obići Spomenik domovini na zagrebačkoj Zelenoj potkovi, ali s obzirom na to da se obnavlja, obišao je Zid boli na Mirogoju.
Broj je posjeta organiziranih turističkih skupina - nula. Iz Društva turističkih vodiča Zagreba kažu da za to, jednostavno, nema interesa.
Siromašna bilanca
To bi, ukratko, bila bilanca Spomenika domovini od njegova otvorenja 2020. godine. Da, istina, bile su tu i godine korone, potresa, Hrvatska baš i nema puno posjetitelja iz državnih vrhova, ali i s tim na umu ostaje činjenica da spomenik ni lokacija nisu zaživjeli kao mjesto brojnih posjetitelja.
"Bit je Fabijanićeva prijedloga uključivanje memorijala u jezgru grada i njegovu svakidašnjicu. Drugim riječima, njegova socijalizacija, što je, uostalom, smisao svakog autentičnog spomenika, tradicionalnoga i suvremenoga, koji mu osigurava život", rekla je svojevremeno povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević.
Čak i ako zaboravimo i cijenu i kumove i sve kritike onih koji su se iz struke do sada usudili išta reći o ovom spomeniku, radu njihova uvaženog kolege i profesora Nenada Fabijanića (koji je između sebe i spomenika stavio nepotreban znak jednakosti), ostaje činjenica da kod Spomenika domovini ni prije oštećenja ni poslije toga nije bilo - gotovo nikoga. Postoje projekti koje prije završetka "svi popljuju", kritike su nekad i opravdane, ali oni usprkos ili baš zato ipak nekako budu podržani od građana.
Takav je bio slučaj Muzičke akademije, koja je bila na meti gotovo svih iz struke, arhitektu Milanu Šosteriču sigurno je bila muka, ali kad je zgrada završena, u anketama u javnosti od građana se gotovo nije mogla čuti kritika; to mjesto ljudi jednostavno vole. Zaboravili su brzo i posječena stabla koja su bila ispred i oprostili što se na zgradi stalno nešto popravlja. I lokacija je danas živahan prostor, a pomaže, naravno i činjenica da je izvorno ustanova za studente.
Mjesto između Poglavarstva i Lisinskog, kao moguća lokacija za spomenik, nije prvi put razmatrana u doba Bandića. Još 1986. bio je raspisan natječaj za spomenik Josipu Brozu Titu na Trgu revolucionara, kako se trg tada nazivao, podsjetila je Snješka Knežević. "Potom su 1990. izrađene studije za isti trg, preimenovan je u Novi središnji trg; 1992. proveden je anketni natječaj za Trg Stjepana Radića, kako je glasio njegov novi (konačni) naziv, s Ulicom hrvatske bratske zajednice.
U svim tim studijama predviđalo se uređenje površine između Gradske vijećnice i Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski u gradski trg. Tek 1999. javio se zahtjev da se na njegovu dijelu postavi simbolička forma u spomen na sve pale ili stradale u Domovinskom ratu, čime bi postao središnjim mjestom kulta memorije", napisala je ranije S. Knežević.
Je li pustoš u kojoj se našao spomenik posljednjih godina stvar lokacije ili realizacije ili je za to krivo oštećenje, možda čak neodržavanje zbog kojega su u vodenom dijelu kreketale žabe? Što god da je odgovor, stvar u praksi nije ispala ni blizu očekivanjima.
- U nekoliko godina postojanja Spomenik domovini nije stekao čak ni onu bazičnu, licitarsko-patriotsku simboliku zbog koje je postavljen - smatra Feđa Gavrilović, povjesničar umjetnosti, jedan od četiri sugovornika bez dlake na jeziku koji u posljednje vrijeme svojim istupima dižu prašinu u javnosti. Spomenik domovini postao je, smatra, tek simbol krize javne skulpture, sumnjivih, preskupih i estetski upitnih rješenja, dizajnirane megalomanije i divljačke arogancije i neodgovornosti prema javnom prostoru i javnom novcu.
- U kulturi u kojoj su skulpture stvarali autori poput Bakića, Bogdanovića i Džamonje, on predstavlja sramotu. Utući još novca u obnavljanje te sramote ravno je samoubojstvu jedne kulture. Nadam se da će gradska vlast smoći hrabrosti za demontažu ovakvih javnih uvreda građanima i za postavljanje drukčijih javnih plastika - radikalnog je stava Gavrilović. No, objektivno teško da će se spomenik koji je stajao 4,5 milijuna eura samo tako demontirati. Za mišljenje smo pitali i mladog arhitekta Gorana Žurića, koji je nedavno imao nekoliko provokativnih javnih istupa vezano za arhitekturu moderne.
Ali tamo je "autocesta"
- Suvremena arhitektura i urbanizam nisu sposobni stvoriti trajno privlačna mjesta. To mjesto nije bilo okupljalište ni prije. Urbanizam je premale gustoće - otvoreni prostori su preširoki, osim koncerata ne postoje ekonomske aktivnosti u okruženju koje bi stvarale posjećenost i cijeli je dio presječen prugom i nepovezan s Donjim gradom. Raskrižje ispred Lisinskog ima karakter autoceste. Tko bi se tamo ikad htio okupljati - pita se Goran Žurić te dodaje da sam spomenik ima upitan dignitet.
Što se sada može učiniti?
- Prvo je potrebno promijeniti urbanizam u okruženju. Nastaviti srednjoeuropske blokove ispod pruge jer najprivlačniji prostori temelje se na dokazanim obrascima gradnje iz povijesnih razdoblja renesanse, baroka, klasicizma... Okružiti park zgradama bogatih pročelja i poslovnih prizemlja koja će stvoriti ljudsku aktivnost, pa će onda bilo kakav spomenik biti u fokusu. Zvuči gotovo nemoguće - smatra Žurić.
Drugi mladi arhitekt, Filip Pračić, pokrenuo je nedavno peticiju da skele na katedrali ostanu trajno jer, prema njegovu mišljenju, nikad nije izgledala bolje. I o ovome ima mišljenje.
- Prilikom otvaranja spomenika Bandić je izjavio da ‘ćaća gleda svoje djelo, a djelo gleda ćaću‘. Sad nitko ne gleda nikoga, pa tako ni građani koji se oko bajoslovno preplaćenog spomenika gotovo nikada ne okupljaju. Mislim da ne treba biti stručnjak da zaključimo kako spomenik jednostavno nije zaživio kao mjesto susreta ili kontemplacije. Osim izuzetno skupe cijene gradnje od vrtoglavih 4,5 milijuna eura, upitna je bila predviđena cijena održavanja, koja podrazumijeva stakleni zid, elektromotorne pogone, rasvjetu, plamenik i famoznu ‘maglu‘ - kaže Filip Pračić.
Osim što nam je doslovno prodana magla, dodaje Pračić, bitno je podsjetiti se žalosno-ironične činjenice da njegovi glavni elementi niti nisu napravljeni u Hrvatskoj - oštećeni portal izrađen je u Nizozemskoj, a staklene opeke u Češkoj.
- S time u vidu, svako daljnje održavanje ovog deplasiranog spomenika, kao i sam trošak njegove obnove, predstavlja potpuno nepotreban eksces. Sa simboličke razine, idealno bi bilo da spomenik - baš kao i katedrala - jednostavno ostanu pod skelama. Uostalom, jedini tko je uopće želio obnovu jest sam autor - zaključuje.
Arhitekticu Dinku Pavelić, koja je nedavno svojim apelom također uskomešala ustajalu vodu u struci, također smo pitali za mišljenje. Na pitanje što je pošlo krivo sa Spomenikom domovini i zašto nije zaživjelo korištenje tog prostora, situaciju je komentirala s, kako kaže, mikrourbanističkog stajališta.
- Spomenik je pozicioniran tako da mu je pristup onemogućen visokom živicom s obje bočne pristupne strane, koja ujedno djeluje i kao vizualna barijera. Inače suptilna interpretacija nekadašnjeg Zida boli - nikad mi neće biti jasno zašto je prethodno izvorni Zid boli demontiran sa svoje inicijalne pozicije kod vojarne na Črnomercu, mogao je ostati kao autentični podsjetnik na teško vrijeme, konkretne ljude i njihove iskonske patnje - u staklenoj lijevanoj opeci također je potpuno krivio pozicionirana, tako da zakriva glavni pogled na ‘slavoluk‘ na kraju glavne zagrebačke osi sjever - jug, križanja Ulice Hrvatske bratske zajednice i Ulice grada Vukovara. To i jest glavna vizura, s juga.
Tako djeluje kao da je spomenik, koji sugerira hrvatsku varijantu trijumfalnog luka, iza neke zavjese i koprene, te se time i gubi njegova simbolička upečatljivost i asocijativnost - odgovara D. Pavelić.
Zašto nije mjesto susreta?
Ako se želi animirati to mjesto, smatra da bi trebalo za početak ukloniti te bočne vegetacijske prepreke, stakleni Zid boli premjestiti na sjevernu stranu lokacije sjeverno od današnje staze, tako da kad mu s prilazi s juga da, čini pozadinu, te ga uz neku podnu iluminaciju učiniti prisutnim noću, kao neku stražnju stranu pozornice.
- U tom slučaju, ne vidim razloga zašto taj prostor ne bi mogao biti i mjesto susreta i kretanja ljudi, primjerice dok se čekaju predstave u Lisinskom, na pauzi gradskih zaposlenika i slično. Osobito kada bi se dodalo još mjesta za sjedenje poput one dugačke klupe na sjevernoj strani. Ne mislim da bi time mjesto izgubilo na meditativnosti i uzvišenosti jer element vječne vatre to i dalje sugerira - dodaje.
Prisjetila se i zaista jako dobrog prijedloga s kraja osamdesetih, za ovu lokaciju, i to istog autora, Nenada Fabijanića, koji je kreirao u suradnji s dizajnerom Borisom Ljubičićem za spomenik Titu. Uključivao je toranj s kojeg se gleda pikselizirana slika onoga kojemu je posvećen spomenik.
- Čini mi se da je u tom radu mikrourbanizam bio bolje riješen, s elementom vode i upuštenom plohom - smatra D. Pavelić.
Također, u jednoj varijanti razmišljanja o tome što bi moglo "pomoći" tom spomeniku da zaživi ne može se, zaključuje, oteti dojmu da bi mu možda bilo bolje da je inicijalno zamišljen s južne strane Vukovarske, tamo gdje je danas spomenik Franji Tuđmanu, a gdje je nekad bio pozicioniran spomenik Zagreb 900. Tada bi "l‘Arc de triomphe" Spomenik domovini stajao kao logičan nastavak elementa vode - s fontanom autorice Helene Njirić, okrunjen elementom vatre, sa Zidom boli na južnoj strani Vukovarske, prisutan na ulici, a kada mu se prilazi iz Novog Zagreba i Trnja automobilom u vizurnoj pozadini.