Zgrada Name na početku Ilice do rujna ove godine trebala bi naći novog vlasnika jer se prodaje u sklopu stečaja. To otvara pitanje njene buduće namjene, hoće li ostati sličnog trgovačkog sadržaja uz eventualno mogući ugostiteljski objekt na vrhu, kakve imaju slične robne kuće u velikim gradovima u Europi ili će možda postati novi hotel ili muzej?
Nama na Ilici povezana je uz dolazak Carla Kastnera i Hermana Öhlera u Zagreb, bečkih trgovaca češkog i židovskog podrijetla, vlasnika robne kuće "Kastner i Öhler". U Ilici 4 na mjestu današnje Name veletržac Teodor Demeter izgradio je jednokatnicu, u kojoj je bila svratište „K caru austrijanskomu“, koje je otvoreno 1837. godine. Kasnije je svratištu nadograđen drugi kat i preimenovan je u „Hotel k caru austrijanskomu“, dok je na broju 6 u Ilici bilo svratište ‘K Ugarskoj kruni”, kasnije Hotel Grand. Carl Kastner i Herman Öhler adaptirali su „Hotel k caru austrijanskomu“ u svoju trgovačku kuću „Kastner i Öhler“ i 1929. godine otkupili čitavu zgradu.
Prema projektu Ignjata Fischera hotel je preuređen 1915. u modernu robnu kuću, ali najveće promjene su bile 1928. godine, kada su prema projektu Alfreda Kellera iz 1926. nadograđeni treći i četvrti kat i pročelje je dobilo izgled sličan današnjem, u stilu art-décoa.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Nezavisna Država Hrvatska je razvlastila Hermanovog nasljednika Franju Öhlera. On i supruga Gertruda su jer su bili židovi, deportirani u koncentracijski logor gdje su ubijeni 1943. godine. Po nalogu NDH Öhlera je naslijedio Grgić, te je trgovačka kuća do kraja rata bila "Kastner i Grgić". Nakon nacionalizacije u doba SFR Jugoslavije postaje Nama, što skraćeno znači Narodni magazin.
Znači u svojoj je povijesti ova lokacija najviše bila robna kuća, a kratko i svratište odnosno hotel. U jednoj raspravi na Facebooku Darko Šimičić, voditelj programskih aktivnosti Instituta Tomislav Gotovac u Zagrebu predložio je skroz novu svrhu, da Nama u Ilici postane muzej, odjel 20. stoljeća Muzeja za umjetnost i obrt.
- Zgrada Name u Ilici nekad je bila reprezentativni trgovački centar, važno mjesta javnog okupljanja. Moj prijedlog je da se prenamjeni u prostor kulturnog sadržaja počiva prvenstveno na želji da se ispune javnim sadržajem koji bi prvenstveno služio zajedničkim potrebama građana - kaže D. Šimić i dodaje da bi zgrada u Ilici mogla bi biti multifunkcionalni Muzej za umjetnost i obrt 20.stoljeća u kojem bi se najboljim primjerima pokazalo kako se grad transformirao u dinamičnu metropolu zahvaljujući povezanosti snažne ekonomije i vizionarske kulturne politike. Postav koji bi, kaže, spojio najbolje od dizajna, arhitekture, fotografije, vizualnih umjetnosti, crtanog i eksperimentalnog filma ili radikalnog plesa, kazališta i performansa bio bi poticajno mjesto susreta i potencijalni inkubator novih vizija.
- Naravno, takva prenamjena usko je povezana s nužnom i hitnom preobrazbom cijele Ilice. Sukladno humanom pristupu gradu prema ideji Tomislav Gotovac 1979. godine koji je ostavio snažan umjetnički trag u njegovoj povijesti, Zagrebu treba vratiti vitalnost koju je nekad imao da bi nastavio živjeti životom koji zaslužuje - ističe Šimić.
Još jedan detalj, nimalo nevažan: na zgradama Name u Ilici nekad su postojale digitalne svjetlosne instalacije, djela umjetnika Vladimira Bonačića.
- Bili su to svjetski relevantni rani primjeri digitalne umjetnosti u javnom prostoru. Predlažem da se ovi vrhunski primjeri radikalne umjetničke prakse ponovo vrate na mjesta gdje su bliještale još početkom sedamdesetih godina - zaključuje D. Šimičić.
Mađutim, većina arhitekata i povjesničara umjetnosti s kojima smo razgovarali smatra da bi ova lokacija trebala zadržati trgovački karakter. Štoviše netko nam je naveo da u Zagrebu već ima dosta muzeja, od kojih bi neke trebalo bolje voditi, a ne otvarati nove.
Danas, kada se sva trgovačka aktivnost pomiče prema rubovima grada, a život se podređuje automobilskom prometu, više je nego ikad, smatra Feđa Gavrilović, povjesničar umjetnosti, potrebno inzistirati da preostale Name, i ona u u Ilici i ona na Kvatriću, ostanu u centru u svojoj funkciji robnih kuća, kao kulturno dobro i znak prošlog vremena – i međuratnog i poslijeratnog – u kojem se gradio Zagreb.
- Veliki izlozi Name u Ilici mogli bi biti mjesta duhovitih aranžerskih instalacija poput mnogih izloga u pariškoj ulici Rivoli. S obzirom da u Zagrebu postoji Škola za primijenjenu umjetnost, ovi izlozi bi mogli biti praktična platforma učenicima aranžerstva i scenografije. Također, to bi mogla biti robna kuća koja bi nudila proizvode malih hrvatskih proizvođača, koji su često pristupačnijih cijena, ali su većini građana teže dostupni zbog slabije distribucijske mreže - kaže F. Gavrilović.
Ponekada bi se, dodaje, mogla ostvariti i suradnja s nekim suvremenim umjetnicima za popularizaciju Name, kao što su nekada bile instalacija Vladimira Bonačića na Namama u Ilici i na Kvatriću, u doba Novih tendencija, ili umjetnička akcija Andreje Kulunčić „Nama: 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća“ iz 2000., koja je javnosti istaknula problem propadanja te robne kuće i sudbine njezinih zaposlenika.
Arhitekt Krešimir Rogina, kaže, da se Nami u Ilici ne bi smjela mijenjati namjena, kuća je upravo za tu namjenu građena. Slični objekti u inozemstvu kao što su Kastner i Öhler, Galleries Lafayette, Harrods, GUM, svi gradovi u kojima se nalaze te robne kuće, dodaje Rogina, drže, tako da tu namjenu treba sačuvati i u središtu Zagreba, da se ne uništi još jedna tradicija.
Arhitektica Dinka Pavelić, smatra, kako Graz ima Kastner i Öhler, Amsterdam i Rotterdam De Bijenkorf, a Zagreb Namu na Trgu.
- U Nami bi trebala i ostati robna kuća s ponudom gotovo od igle do lokomotive, tim više što u Donjem Gradu više ni ne postoji „normalan“ i koristan dućan u kojem se čovjek može osloniti da će moći kupiti neku dnevnu potrepštinu, ili sezonski odjevni predmet relativno normalne cijene. Trebalo bi je oplemeniti nekom dodatnom atraktivnom namjenom tipa brunch kafe na krovu, i svakako da bi je nakon tridesetak godina valjalo interijerski i preurediti - kaže D. Pavelić, i naglašava da je potrebno zaštiti namjenu robne kuće na tom mjestu.
Arhitekt Marko Dabrović, jedan od osnivača studija 3lhd smatra da sve robne kuće u zapadnoj Europi na krovu imaju bar ili restoran, na koji se uglavnom ide zasebnim liftom. Spominje primjer La terrazzae u Firenci, La Rinascente Rooftop u Milanu, Illum Rooftop u Kopenhagenu i poznatu Lafayette terasu u Parizu. Centar Münchena, također, ima desetak takvih robnih kuća s krovom koji se koristi u sklopu ili odvojeno.
- Uloga robnih kuća je ogromna u onome što zovemo pješački grad, svi europski gradovi imaju više takvih robnih kuća u centru u pješačkoj zoni, i oni potiču aktivno korištenje centra za stanovnike, ali i turiste. Te arhitektonske ikone ne nude samo raznoliko iskustvo kupovine, već pridonose i kulturnom identitetu grada kroz događanja i promociju dizajna. Njihova strateška pozicija čini ih središtima turizma i socijalne kohezije, istovremeno podižući ponos građana. Aktivne krovne terase dodatno naglašavaju njihovu ulogu u oblikovanju životopisnih i dinamičnih urbanih središta. Sama rekonstrukcija takvih zgrada u trendu je s održivošću i smanjenjem co2 otisaka - objašnjava Dabrović.
Na suprotnom kraju spektra, dodaje, nalaze se periferni trgovački centri koji potiču korištenje automobila umjesto pješečenja, te često generiraju velike prometne gužve.