Svirala je klasika, baš onako, divljački glasno. Ona je gola stajala na postolju koje se rotiralo, a po njoj, i cijeloj prostoriji, letjela je mokra glina koja je, zbog silne vode kojom se natopila, izgledala poput blata. Totalna drama. Studenti kiparstva silovito su lupali po konstrukciji od metala kako bi nabacili veliku smjesu po kojoj će kasnije, satima i danima, raditi skulpturu žene u prirodnoj veličini. Tog će se magičnog prijepodneva, uvjerena je Maja Ujević koja na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i šire pozira već 15 godina, vjerojatno prisjećati i na smrtnoj postelji.
Nakon više od desetljeća stalne prisutnosti, Maja je definitivno zaslužila status legende ove institucije, malo tko od studenata bi je zaboravio, što zbog stava, što zbog intrigantne osobnosti. Posjetili smo je u akciji, koliko god to ironično zvuči. Stoji uspravno u ateljeu ispred tri mlade djevojke, naga, no lica ozbiljnog poput vojvode. Jasno je da tremu već godinama nema, ne smeta joj ni “uljez” fotograf. Okolo nje već je desetak njezinih aktova; na nekima izgleda baš poput sebe same, na drugima, iskreno, baš i ne, ali to je ne vrijeđa.
‘Mi nismo manekeni‘
Za ovaj posao, objašnjava mi u pauzi od poziranja, ne možeš biti prestar, a spriječiti te može jedino bolest.
- Nismo mi manekeni. Ne moraš nužno biti mlad, zgodan i nabildan. Ovdje su dobrodošli ljudi onakvi kakvi jesu, debeli i mršavi, stari i mladi. Ima i umirovljenika, no oni su više zainteresirani za portrete, evo, nedavno je pozirao gospodin star 70 godina. Mladi se pak kratko zadrže, dođu po džeparac za kavu i cigare, govori mi Maja pa se prisjeća kolegice Gine, ikone, koja je na Akademiji pozirala punih 40 godina, sve do starosti kada se zbog zdravstvenih problema umirovila.
Razgovaramo na kauču pored kravlje lubanje, rekvizita s kojim mnogi vole pozirati, u kreativnom artističkom kaosu koji je svuda oko nas. S platna vire lica iste osobe, koju je svaki od studenata vidio i prikazao na sebi svojstven način. Maja obožava takvo okruženje, atmosferu u kojoj nema kompetitivnosti, spletkarenja, sumanutih šefova i mobinga.
Uostalom, da ne želi biti zarobljena u uredu od 8 do 16, shvatila je rano, i prije nego što je završila komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu, no nakon diplome je morala pronaći neki izvor prihoda.
- U tom sam razdoblju života svakodnevno išla na glumačke i baletne radionice, uporno sam se htjela baviti glumom u kazalištu, ali nikada nisam izašla na prijamni za Akademiju. Sama sam osmislila svoj edukativni put i kako on treba izgledati. Dok sam radila na tome, jedan mi je prijatelj rekao da pozira studentima, pa mi je sinulo da bih mogla i ja. Njima je tada, kao i danas, nedostajalo modela, prisjeća se Maja svojih početaka.
‘Ginekološka poza‘
Prvi je put to učinila u 29. godini. S obzirom na njezin tadašnji background, nije imala straha da se razodjene pred strancima. Poza u kojoj su je crtali u šali naziva ginekološkom. Profesor ju je na madrac namjestio blago raširenih nogu, no ne na vulgaran način.
- Izgledala sam kao da sam pala, srušila se na taj madrac. No stvarno mi nije bilo neugodno jer sam ranije imala iskustva s javnim nastupima, iskreno će.
Iako je njoj to sve bilo prirodno, razumije ljude kojima nije; uostalom, zato i nedostaje modela. Često se, kaže, dogodi da netko dogovori termin pa se ipak ne pojavi u ateljeu. Jer jedno je takvo što dogovoriti, a drugo izaći iz stana i doista se do gole kože skinuti pred grupom ljudi koje ne poznaješ.
Različiti su i zadaci modela. I to poprilično. Crtanje akta, primjerice, traje dva sata. To je, u ovim krugovima, jedan od jednostavnijih zadataka koji bi bio idealan za one koji bi se poželjeli okušati u ovom nesvakidašnjem poslu. Nedavno su uvedene i besplatne pripreme za prijamne ispite; tada se u istoj prostoriji okupi i do 40 osoba, što je možda malo nelagodnije, a ima i klasa za koje cijeli tjedan ili mjesec Maja mora ostati u istoj pozi.
- To je, jasno, slučaj kod kiparstva. Sjećam se kada sam bila model jednoj studentici za diplomski rad, cijelu me zažbukala u medicinske gaze. Inače je normalno da modeli mogu napraviti pauzu i odmoriti kada žele, no u ovoj situaciji to nije dolazilo u obzir. Samo da sam nehotice trznula prstom, sve se moglo uništiti, prisjeća se projekta koji je trajao cijeli semestar, a posebno pamti i kada je na red došlo lice. Materijal mi je studentica stavljala i preko kapaka, disala sam kroz dvije malene rupice koje je izbušila.
Nikada joj nije dosadno
Kao osobu nemirna duha posebno me zanimalo kako čovjek smiri svoju glavu i tijelo da sat ili njih deset miruje u istoj pozi i pritom od boli ili dosade naprasno ne napusti prostoriju. Maja ima svoju tehniku. Cijelo vrijeme šuti i razmišlja o svom životu, nabraja epizode. Da bi ostala nepomična, ističe, moraš i iznutra biti spokojna.
- Cijeli taj proces za mene ima određenu meditativnu dimenziju. Puno bi ljudi reklo da je meni dosadno, ali nikada nije. Imam svoje sadržaje u glavi. Pomalo je teško objasniti što se zapravo događa svo to vrijeme, no ja, primjerice, nikada ne započinjem poziranje s negativnim mislima. I uvijek sve ispadne pozitivno, a vjerujem da na to utječe i cijela atmosfera u ovoj instituciji, koju pohađaju zaista divni mladi ljudi. Uostalom, umjetnost je njima svojevrsna terapija, pa tu energiju prenose i na tebe, zaključila je Maja, koja je tijekom ovih godina primijetila nekoliko zanimljivih obrazaca ponašanja koji se ponavljaju kroz generacije.
Kipari su definitivno najveći introverti, ali su zato i najstrastveniji. I dok su ovi šutljivi, slikari su glasni, a nekako najpažljivije i mile su studentice nastavničkog smjera. Začudilo ju je s vremenom i to što Akademiju upisuje jako malo momaka, i to u svim klasama. A govoreći o razlikama među spolovima, primjećuje kako je djevojke najčešće realnije oslikaju, dok je njihovi muški kolege češće prikažu mršavijom i ljepšom.
- A jako često i jedni i drugi nacrtaju ili iskipare svoje crte lica. To se toliko učestalo ponavlja da je to, pretpostavljam, prirodna pojava. Izuzev toga, svašta se zna pojaviti na tim platnima. I nije da ja to kažem, već čujem profesora kad ih obilazi. Jednom je studentici rekao da izgledam kao Franjo Tuđman, često im kaže da su mi dodali previše godina ili da nemam sto kila. Tu i tamo vidim lice svog oca umjesto svojeg, smije se Maja jer je to ne dira. Loše se, priznaje, osjeća kada ispadne grozno na fotografiji; nad slikama bi se ipak više trebali zabrinuti umjetnici.
Njezina svrha je velika
Dok mi to govori, gledam u sliku gdje mi Maja izgleda kao Indijanac. Sjedi na fotelji, vrlo autoritativno, prekriženih ruku, no lice joj je, barem mom oku, suviše muškobanjasto. Ona mi pojašnjava da je to umjetnička sloboda, a i radovi su to studenata koji se još uvijek uče finesama.
I tada smo zapravo došle do toga zašto ovo radi već 15 godina i ne namjerava prestati. Njezina svrha je velika. Profesor, kaže, nekada ne dođe po nekoliko dana i nikom ništa. Ali ako se ona ne pojavi u ateljeu, studenti ne mogu raditi. No malo tko od ljudi koji se ne kreću umjetničkim krugovima zapravo razumije sve ove procese. I zato s nekima izbjegava raspravu.
- Često me pitaju što zapravo ja radim, misleći da mi ovo nije jedini, “pravi”, posao. Ali neka ih. Meni je izuzetno drago što mojim roditeljima ovo nikada nije bio problem. Otac mi je umjetnik, on je oduševljen, otkrila mi je.
Naš se razgovor bliži kraju jer se Maja mora vratiti u svoju vojvodsku pozu. Danas stoji, nekada leži, nekada sjedi. Naglašava da je to stvar dogovora. Može ih odrediti profesor, ona sama, nekada i studenti, no nikada model ne mora biti u pozi koja mu izaziva neugodu niti držati ruku pet sati uspravno u zraku.
Maja kao da je rođena za to. Nije joj bio problem ni da naga, obojana u akrilne boje, prošeta centrom Zagreba. Za to ipak treba imati hrabrosti. Uostalom, koliko je ova žena cool govori i činjenica da se nije uvrijedila kada su je nacrtali kao Tuđmana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....