Iz koje je godine tvoja zgrada, postalo je najčešće pitanje među žiteljima Zagreba. Nekidan sam se, netom nakon drugog razornog potresa u Hrvatskoj ove godine, osjećala prilično superiorno naglašavajući kako je moja "novogradnja" iz 1892. godine, naspram starudije iz 1852. mog sugovornika s kojim sam dijelila brigu o sudbini nas stanovnika centra i dileme oko odgovora na pitanje treba li pametan čovjek i odgovoran roditelj ostati živjeti u centru Zagreba, nakon što nas seizmolozi, više ili manje komunikacijski nježno, ili ljudski utješno, zapravo upozoravaju da će Zagreb, kad-tad, doživjeti tih navodnih maksimalnih 6 po Rihteru, predviđen za naš rasjed, i da je u tom scenariju jedini iole siguran život u zgradama građenim iza 1963. godine.
U centru ih nema mnogo: evo, ova jedna ili dvije koje se grade u potezu u kojem ja šećem psa zaista djeluju doista stabilno, ali i nedostupno: kvadrat u stanovima u takvim zdanjima stoji i do 5 tisuća eura, što je, dakako, šokantno ako se prisjetimo da Zagreb nije New York, ali i ubojito za sve fantazije o tome tko može ostati sigurno živjeti u centru. Odgovor je, čini se, gotovo nitko. Pa nije li onda rješenje jasno? Moramo se svi iseliti, egzodus centra mora početi, želimo li mirno spavati, barem što se budućnosti naše djece tiče. Postavila bih i pitanje znače li te prognoze da se centar zapravo mora evakuirati, ali kako duboko vjerujem u osobnu odgovornost, sjedim za stolom (jer živim sama s maloljetnim djetetom) i pijem nevidljivu rakijicu za drugom te, u shizofrenom stilu Amelie Nothomb, debatiram sama sa sobom oko toga koliko sam normalna jer i dalje želim ostati ovdje.
Živjela sam na raznim područjima grada: i u zgradi zajedničkog življenja, i u novogradnji, i na brdu, i u nekoliko stanova u centru, i uvijek sam mu se vraćala: ne romantike i elitizma radi (jer su mnoge zgrade u podsljemenskoj zoni mnogo uređenije), već načina života radi. Europa koju obožavam ovdje je jedino prisutna: kazališta, trgovi, Lenucijeva potkova, Tuškanac i Dubravkin put nadomak ruke. Sve ostalo mi se čini generički zastrašujuće: s mog brda pružao se pogled na grad koji je mogao biti i Brno i Bratislava i Stuttgart i Cleveland, a okrutnost života u kojem se sve, a to često uključuje i šetnju djeteta do parka, mora obavljati automobilom nisam htjela podnositi, i bila sam uvjerena da sam u tridesetima, s bebom u rukama, konačno spoznala da je život u centru, bez obzira na izazove starih stanova, ključni i određujući dio mog identiteta, sve dok se u ožujku nije digla prašina iznad centra kao u ratnom području.
I tada sam hodala svojom ulicom kao u zoni ozbiljne opasnosti: padali su crjepovi, dijelovi ukrasa s austrougarske gradnje, ljudi su izbacivali stanove na bolne ulice, da otkopaju krevete i kupaonice. Na svoje sam oči gledala Muzej za umjetnost i obrt kako se urušava u sedam u jutro 22. 3., a 29. 12. dimnjak kako pada dva metra od mog auta, točno na mjesto gdje smo se moje dijete i ja u prethodnom potresu planirale "skloniti". Traume imamo svi: posljednji je potres roknuo usred radnog vremena, pa su sve majke grada Zagreba urlale isto: NE ZNAM GDJE JE MOJE DIJETE, i većina ih je, neke više a neka manje odjevene, trčalo prema mogućoj lokaciji naše nejačadi.
Među zakletvama koje sam u to podne trčeći dala, ipak, nije bila ona da ću se iseliti iz centra. Znači li takav potez, naime, da je Zagreb zapravo u potpunosti nefunkcionalan za život? Ako na to pristanemo, ne znači li taj narativ u kojem je svaki roditelj koji ostavi svoje dijete na milost i nemilost škole u centru, prekrasnoj ali smrtonosnoj, da nas zapravo sve država treba evakuirati i izgraditi hrvatsku Braziliju negdje na Kvarneru, gdje, koliko sam dosad naučila, ne prolazi ni jedan rasjed?
Zagreb je glavni grad ove male države, možemo li samo tako odbaciti centar i pretvoriti ga u mjesto koje procijepljeni turisti obilaze sa šljemovima u bojama svojih turističkih organizacija? Ako moramo otići, kamo i kako i može li to grad podnijeti? Hoće li centar postati grad duhova, bez Cogita, Nika, cvijeća na Britancu i Pifa u ljeti (kad jednom virus prođe)? Bez dizajnerske četvrti, bez Akademija, pravnog faksa, arhitekture i djece koja skejtaju kod Mimare? To nije samo osobna odluka, jer ako jest, čemu konstrukt grada i države u koji još uvijek, sve teže, ali ipak, vjerujemo? Možemo li ovo preživjeti, pitaju stanovnici centra?