Rukohvat završava prije nego što je dotaknuo vodu, a taman na tom mjestu na površini vode pluta mrtva riba. Kolica za pomoć pri ulasku u vodu nema, kao ni spasioca kojem službeno traje radno vrijeme. Metalnu ploču na kojoj su pisala pravila plaže za osobe s invaliditetom na otoku Trešnjevka iz velikog okvira prije nekoliko godina otpuhala je oluja. Na obližnjem stupu nekad se vijorila Plava zastava, međunarodno priznanje za ekologiju i očuvanje okoliša, koje sada također nema.
Stolova s klupicama prilagođenih osobama s invaliditetom je malo, samo su ih dva, tri, a i njih redovito zauzimaju osobe bez invaliditeta. Popločeno mjesto na kojem je predviđeno sunčalište s još pokojom klupom zjapi prazno. Na kupalištu na jarunskom otoku Trešnjevka malo je toga što bi pokazivalo da je to mjesto adekvatno prilagođeno osobama s invaliditetom, što mu je inače prvotna svrha.
Problem s klupama
- Baš ste taman došli, danas je, uz sve ostalo, i mrtva riba na ulazu u jezero, idite to fotografirati - pozdravlja nas Neven Butina, stopostotni invalid. Kreće se uz pomoć štaka, pritom mu pomažu supruga Danijela i prijateljice, a plivanje na Jarunu dođe mu kao jedan oblik terapije. Zato je bio vrlo zahvalan što u Zagrebu postoji kupalište prilagođeno osobama s invaliditetom, ono na otoku Trešnjevka. No, takvo kupalište, kaže, sada postoji samo u njegovu sjećanju.
- Nije problem što se drugi kupaju, problem je samo u ovim klupama. Kad ljudi koji nisu invalidi zauzmu te klupe, ja nemam kamo. Eno, tamo je došao gospodin s biciklom, pretpostavljam da nije invalid, legao je na klupu i spava. Ja ne mogu stajati, ja ću sjesti, može me i tući. Nema mi druge, bezobrazno sjednem pa onda nek' dođe i do svađe - priča nam Neven.
Sukobi s drugim kupačima
Kada su počeli dolaziti, prije otprilike sedam godina, klupa je bilo puno više. Na sada praznom popločenom sunčalištu nekad su bila sjedeća mjesta, a Neven se sjeća samo ostataka suncobrana. I oni su u međuvremenu nestali. Osim toga, malobrojne klupe zdravi ljudi odnesu gdje im odgovara.
- Sad zamislite: dođu ljudi koji imaju takve probleme, a nema klupa. Zar će ih vući odavde? Što može dvoje u kolicima? Onda nekog žicaš da pomogne ili tražiš spasioca ako je na rampi. Hrpa je problema. Čak su dolazili u sukobe, to znam iz razgovora s ljudima koji nisu invalidi. Jedna gospođa kaže da ju je jedan htio tući. Rekla mu je neka joj pokaže invalidsku iskaznicu, a on njoj: 'Kaj ti, babetino', kako to već ide - prepričava nam Danijela, Nevenova žena, situaciju koju je na kraju smirivao redar.
- Ima i onih koji sve to znaju, stalnih ovdje, pa ustanu. Godinama je tako. Čim se mi pojavimo, ustanu, neki nam čak čuvaju mjesta - dodaje Danijela.
Stepenice za silazak u vodu na pojedinim su mjestima obrasle korovom, djelomično su prekrivene nanesenim šljunkom, a na platou i ispod razine vode na njima se nahvatalo sklisko zeleno raslinje, što je za teško pokretne osobe, kako nam kaže Neven, ponekad i nesavladiva prepreka pri ulasku u jezero. Silazna rampa za invalidska kolica na dijelu gdje uranja u vodu također je obilno prekrivena slojem skliskih algi.
Kao pomoć pri ulasku u vodu postoji ograda, koja završava ondje gdje je najpotrebnija - kada treba ući u vodu. - Zvali smo je tetanus ograda jer je sva bila hrđava, a završavala je hrđavim šiljcima. Prije je išla pod vodu, pa se odvalila - kaže Neven. Ograda je cijelu sezonu bila odvaljena, a kada su se žalili Upravi, rekli su da će sve srediti i da je ekipa na terenu.
Te sezone pokušali su doći još jednom, a Danijeli je recepcionarka na ulazu potvrdila da je ograda postavljena. Kada su došli, vidjeli su da je ograda obojena i položena na travu. To su bila jedina dva puta kada su na Jarunu bili prošle godine, a ove su prije odlučili sve provjeriti, i to, umjesto s nadležnima, s ostalim redovnim kupačima koje su tu upoznali.
- Ovdje je bila velika limena ploča na kojoj je bio invalidski znak - pokazuje Neven na prazan okvir. - Otok Trešnjevka, pisalo je na njoj. Zabranjeno za pse, zabranjeno za bicikle, zabranjeno kampiranje, svi uredni znakovi. Jedne je godine bila jaka oluja, pa se sve držalo na samo tri držača. Onda su čekali još dvije godine, dok nova oluja nije sve otpuhala. Toga nema sigurno od 2018. godine. Plava zastava tu ne visi već godinama. Info ormarić je dobio nekakav oblik, 2019. je izgledao gore.
Mislim da je iza vas znak da psi ne smiju dolaziti. Toga se nitko ne pridržava - kaže Neven.
Prazna obećanja
Žalili su se i zbog nedostatka kolica za prebacivanje u vodu. Stara su bila pukla popola, a kada su tražili da nabave nova, rekli su im da ih ne mogu nabaviti, nego samo popraviti stara. - Popravili su ih tako što su dolje zakucali debelu dasku - govori Neven o kolicima kojih danas naprosto nema.
O svim problemima obavijestio je RSC Jarun, Ustanovu za upravljanje sportskim objektima (USO) i više udruga za osobe s invaliditetom. Ni od koga nije dobio odgovor, a najdalje što je dospio bio je kontakt s Aleksejem Puninskim iz Ustanove za upravljanje sportskim objektima.
- Obratili smo se recepcionarki s pitanjem kome se možemo potužiti i poslala je njega. Simpatičan dečko, ali ispalo je da nema novca. Rekao je da su te godine, 2019., imali mali proračun. Svi nam govore da se malo strpimo, ali sve su to prazna obećanja. Ni nakon godinu, dvije ništa se nije dogodilo - frustriran je Neven.
Nama su, pak, neslužbeno poručili da se na unaprijeđenju kupališta za invalide stalno radi te da se neki popravci mogu očekivati već u kolovozu.
- Nova ograda je postavljena nedavno, s njom ne bi trebalo biti problema. Ona ne može biti cijelom dužinom vode i to dotiče li vodu ovisi i o razini vode - istaknuli su iz RSC Jarun te dodali kako su najveći problem ljudi koje ne mogu kontrolirati da ne prave nered.
Spasioca ima pa nema
- Ali, brojčano ih nedostaje. Tamo si je dolje jedna obitelj razvukla i klupe i stol. Nemamo problem, samo da nam ovo ostave ili da barem podijele. Bilo što, nekakav suživot, samo to tražimo. Ne možemo u sukob, ne možemo se mi s njima lemati. Zovemo portira, a on ništa. Onda zovemo glavnu portu u upravnoj zgradi. Onda gospođa s nje zove nekog, on dođe biciklom. Dok on dođe, ovdje već mrtvi padnu - opisuje Neven kako izgleda kada se pokuša požaliti na problem. Probleme stvaraju i lokvanji, koji još nisu očišćeni s jezera.
- Kad se kupate, ti lokvanji dopiru od dna do vrha, pa se pletu među noge. Imate osjećaj da ćete se utopiti. Nije se još nitko utopio, ali nije ugodno. Nitko ne čisti, pa si sami morate raskrčiti put - kaže Neven. Među dobrim stranama Neven i Danijela navode spasioce, kojih u popodnevnim satima na Jarunu ovaj put nije bilo iako im je radno vrijeme od 10 do 18 sati.
- Spasioci su ljubazni. Kad je netko od njih tu, obavezno priđe, pozdravi nas i pita treba li nam pomoć, treba li nas odvesti do dolje. Motri, a kad dođu oni u kolicima, pomogne im i odvede ih do gore. To je lijepo, ali ga nema. Nije bio ni prošli put, samo pretprošli - kaže Danijela. Dodaje i da je ove godine barem pokošeno. Prije je trava znala biti do koljena.
- Kod tuševa je problem što od njih četiri jedan obično ne radi i dolje se nahvata ovog skliskog bilja. Kad stupim dolje, prijeti opasnost da se poskliznem. Donijeli smo žičanu četku i danas idemo sami čistiti te stepenice jer nitko ne trza. Lani smo dobili informaciju da su došli s miniwashem početkom listopada i lijepo to oprali. Hvala im, mogli su i oko Božića počistiti, da nam bude poklon. Nebulozno - kroz smijeh govori Neven.
- Nama puno znači da se tu okupljaju invalidi. Nemamo pravo na toplice kao nekad. Meni puno znači ovo plivanje. Da bih plivao, moram sjesti, primiti se za nešto, ući u vodu. Imam suprugu i prijateljicu koje me pridržavaju da ne ljosnem. Zamislite mene da ljosnem, prvo bih im razvalio stepenice. To su ti problemi koji se godinama ne rješavaju. Godinama to tako ide, pomalo, a ništa konkretno - zaključio je Neven.