Na posljednji počinak na zagrebačkom krematoriju ispraćen je Ljubomir Gudelj, najstariji živući hrvatski policijski operativac. Rođen 1925. u Imotskom Poljicu, kao mladić je nakon 2. svjetskog rata ušao u tadašnji milicijski sustav i policijski je poziv obilježio njegov život koji je skončao od posljedica pada potkraj svibnja.
Ljubomir Gudelj bio je živa enciklopedija događaja, svojevrsni policijski vremeplov od sredine prošloga stoljeća, no i nakon odlaska u mirovinu sredinom 70-ih stalno je pisao, sređivao bilješke, bio nepresušni izvor tema za razgovore o policijskom poslu.
I kad mu je potres 22. ožujka dobro protresao stan u Preradovićevoj ulici te dobio crvenu oznaku, Ljubo nije želio otići od uspomena. A njih je bilo napretek, od obiteljskih do sistematski složenih fotografija, novinskih isječaka, stručnih članaka koje je pisao za policijske časopise.
Pričao mi je o očevidu nakon strašne nesreće tramvaja broj 13 na Mirogoju, kad je poginulo 19, a teško ozlijeđeno 37 osoba. Mrtvi, ranjeni, prikupljanje dokaza, to je bio njegov posao o kojem je, iako je bio već 34 godine u mirovini, govorio s jednakom strašću kao i kad ga je obavljao.
Sudar autobusa kod Sesveta, poplava u Zagrebu 1964., strašan sudar vlakova na Glavnom kolodvoru 1974., u kojem je poginulo 167 osoba, neki su od povijesnih događaja u kojima je sudjelovao.
- Bilo je strašno, svuda oko nas bile su razbacane stvari, dijelovi ljudskih tijela. Sve se to dokumentiralo i fotografiralo - rekao mi je Ljubo.
U ekipi za očevid cijeli je radni vijek proveo u tehnici. Surađivao je i s Bundeskriminalamtom u Njemačkoj i bio u posjetu švicarskoj policiji u Lausannei. Puno mu je značilo što je bio počasni uzvanik na otvorenju Muzeja policije kojem je darovao dio eksponata. Mnogo je toga još imao ispričati, a nešto je kao zadnji živući kroničar tragedija koje su obilježile drugu polovicu 20. stoljeća u Zagrebu rekao i u epizodama “Najveće nesreće”.