Ograda obrasla u živicu, suho lišće i granje po podu, automobilske gume obrasle travom, smeće oko kanti. Dječje igralište ispred zgrade koju je nekad koristio Centar za odgoj i obrazovanje 'Vinko Bek' sada je daleko od šarenila kakvo bi se očekivalo. Razbijene ljuljačke s kojih se guli boja, željezna vrata čije škripanje daje do znanja da se rijetko otvaraju, klupice pune prašine i prljavštine jer na njima već dugo nitko nije sjedio. Svatko može ući u dvorište, ali se susjedi zadržavaju na usputnom pogledavanju prema onome što je ostalo od nekadašnjeg okupljališta djece iz kvarta koja su se dolazila igrati s vršnjacima iz Centra. Na ulazu zgrade stoji ploča Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, na vratima obavijest da se radi o nekretnini koja je u vlasništvu Republike Hrvatske, ali nitko o ovoj zgradi zapravo ne brine.
- Stalno se pitam kako to da ovo državu uopće ne zanima pa pušta da sve propada. Prije dvadesetak godina je ovdje bilo divno – mame su dolazile s djecom, održavali su se razni seminari, a moji sinovi, koji su danas već odrasli ljudi, su svakodnevno dolazili družiti se s djecom iz Centra, prisjeća se s nostalgijom susjeda Gordana Smok koja u zagrebačkoj Nazorovoj ulici živi od 1978. godine.
- Djeca su ovdje imala zaista divno djetinjstvo. Sjećam se da su stalno igrali nogomet i košarku s nekakvom šuškavom loptom zbog djece koja su slabije ili uopće nisu vidjela, ali su nevjerojatno dobro čula. Toliko dobro da bi po hodu znali prepoznati da moji dolaze, prepričava nam. Bila su to, tvrdi, neka ljepša vremena kada je Nazorova bila puno života.
Petra Mlinarić, zamjenica ravnateljice Centra Vinko Bek, objašnjava da su se 2015. godine preselili na drugu lokaciju jer prostor u Nazorovoj ulici zbog klizišta više nije bio siguran, a obnova bi bila preskupa. Život u ovu napuštenu zgradu su nakratko vratili skvoteri.
- Neki od njih su bili naši ljudi, a neki stranci. Sve je bilo puno goblena i šarenih krpi, a u stražnjem dvorištu su čak posadili povrće. Imali su struju, ali ne i vodu po koju su onda dolazili k nama što je s vremenom postalo dosta problematično jer se radilo o stotinjak litara vode dnevno. Rekli su da će nam sve platiti, ali komplicirano je to što u ovoj mojoj zgradi stanuju četiri vlasnika, objašnjava susjeda Gordana. Nakon toga su skvoteri, s kolicima iz dućana, odlazili po vodu u obližnji park. Novi stanari zgrade često su organizirali zabave i koncerte što se susjedima ovog mirnog kvarta nikako nije svidjelo.
- Ti su skvoteri jednostavno uselili u prostor nakon što smo mi iz njega otišli. Budući da se radi o zgradi koja je u vlasništvu države, u sve se umiješali policija i Ministarstvo državne imovine pa su oni na kraju morali otići, dodaje zamjenica ravnateljice Petra Mlinarić.
Od tada se u zgradi ne događa ništa. Samo ponekad, tvrde susjedi, dolaze iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo po stvari koje su im potrebne. Jedna djevojka iz susjedstva sa svojim osobnim trenerom dolazi vježbati na mekanim površinama u parku. Svaki put sa sobom ponese i metlu kako bi sve najprije počistila.
- Veli mi da joj dođe da sve počisti, ali ne možemo mi raditi posao države. Ne bi nama susjedima to ni bilo teško, da se udružimo mi bismo to sve sami napravili, ali nas je strah da će nas netko napasti da se miješamo u nešto što nije naše, ljuta je Gordana koja kaže da se trava u dvorištu zadnji put pokosila prije tri mjeseca. Smeće koje se tamo nalazi Čistoća redovito ignorira.
- Razumijem da možda ne mogu graditi, ali bilo bi dobro da se barem malo počisti okolo. Nije stvar samo u estetici, veći su problem štakori i zmije koji bi se mogli naći tamo, zabrinuta je.