Svaka višestambena zgrada u centru Zagreba priča je za sebe, ali njihovi problemi su prije, a i poslije razornog potresa ostali isti.
Elementarna nepogoda tek je ogolila problematiku koja se godinama gura pod tepih. Nedorečenosti u Zakonu o vlasništvu, zastarjela Uredba o upravljanju zgradama iz 90-ih, pa u kontekstu obnove poslije potresa nejasnoće u ostalim zakonima koji se odnose na gradnju i kulturnu baštinu, pa “muljanja” na pričuvama, “fušarenja” s uređenjima, izbjegavanje procedura, divlja gradnja kafića i poslovnih prostora po zgradama u koje se nerijetko ulazilo bez ikakvih prava, odnosno forsiranje takozvanog open spacea, pa nesređeni imovinski odnosi, te projekti za koje moraš tražiti nekog stručnjaka da ih potpiše, a ne da se traži stručnjaka s najboljim referencama ili ponudom, u konačnici i statičari koji ne žele pisati projekte preporučenog ojačavanja koje si zapravo rijetko koja zgrada u centru uopće i može priuštiti (ne samo privatna, nego i gradska, pa i državna), te se pod izlikom “hitnih radova” rješavaju problemi nagomilani desetljećima - fasade, krovovi, zidovi, dimnjaci, šupe...
I tko je taj koji će u džungli informacija običnim ljudima, koji nisu inženjeri građevine, nekretninski mešetari ili pravnici reći što trebaju sanirati na zgradi staroj više od stotinu godina, a da pritom na njima nemaju namjeru zaraditi što više, ugraditi im loše materijale, napraviti polovičan posao...
Inženjerka građevine Mirjana Čagalj, potpredsjednica Hrvatske gospodarske komore za graditeljstvo, promet i veze, kaže da nema jednoznačnog odgovora jer je problem iznimno kompleksan.
I upravo kad su sva ta saznanja s terena isplivala na vidjelo, prilikom rada na zakonu, vladajući su, dodaje, shvatili da to neće ići tako jednostavno.
“Zato se uzela vremenska distanca, kako bi se razmislilo i pokušalo naći rješenje koje će ‘kako-tako’ biti provedivo u stvarnosti”, govori Čagalj, koja je na dan potresa trebala biti u Splitu, ali kako su se njezin suprug i sin vratili iz inozemstva te im je bila određena mjera samoizolacije, ipak je ostala u Zagrebu.
“Odmah sam, na dan potresa, krenula s kolegom statičarem, Radoslavom Markićem, u ‘akciju’. Tijekom tri tjedna pregledali smo oko stotinu zgrada i doživjela sam Zagreb iz jedne sasvim nove perspektive, kao izuzetno poučno i nezamjenjivo iskustvo”, prisjetila se Čagalj, potpredsjednica HGK. Na sam dan potresa, 22. ožujka oko 18 sati, Dejan Lončarić iz Grupacije dimnjačara HGK, koji živi i radi u Osijeku, nazvao je upravitelja zagrebačke Dimnjačarske obrtničke zadruge (DOZ), koja u Zagrebu ima koncesiju na 15 godina za obavljanje dimnjačarskih poslova, kako bi mu ponudio pomoć.
“Ali upravitelj DOZ-a nas je odbio rekavši da će oni to rješavati ‘na svojim nivoima’ i da im ne treba naša pomoć”, prisjetio se toga dana Lončarić.
Potom je, priča, HGK poslala dopis u kojem su također Gradu Zagrebu ponudili pomoć, te iako je to isprva dočekano od gradskih čelnika kao nešto pozitivno, naknadno je odbijeno jer je opet DOZ rekao da im pomoć ne treba.
“Više nismo ništa nudili, niti im se više imamo namjeru nuditi. U međuvremenu su se promijenile okolnosti, odnosno čelnik DOZ-a spominje se i u USKOK-ovoj istrazi, stoga nismo više voljni s njima surađivati”, kaže Lončarić koji i danas prima pozive građana iz Zagreba, i to njih oko sedam do osam dnevno, ali u pravilu im može pomoći samo savjetom te misli da će problem eskalirati tek najesen kad zahladi. Da su pozivi odnosno telefonska podrška i relevantna informacija, građanima važni uočila je na terenu i Čagalj.
“Ljudima je nedostajalo informacija o izvođačima, a i onaj osjećaj da kad nazovu da im netko kaže što im je raditi. Zato smo u Komori odmah organizirali call centar čija je uloga bilo spajanje građana s građevinarima i svim potrebnim djelatnicima”, prisjetila se Čagalj prvih dana nakon potresa te dodala da su do danas odradili više od dvadeset različitih aktivnosti od raznih sastanaka, pa do međusobnih upoznavanja, okruglih stolova, panel diskusija, sudjelovali u izradi zakona, a ovih dana HGK je potpisala i sporazum o suradnji s Građevinskim fakultetom u Zagrebu koji bi i jednom kad se donose zakon trebao sa stručne strane predvoditi cijelu priču obnove.
“Industriju građevinskih materijala povezali smo s projektantima i upraviteljima, a izvođače s upraviteljima. Komora se u toj cijeloj priči fokusirala na promicanje hrvatskih proizvoda kroz online Katalog hrvatskih proizvoda HGK, a proizvode smo prezentirali i svim upraviteljima te im poslali podatke o kompanijama i stvarno se nastojimo dati obol hrvatskoj industriji. Jer ne može potres pokrenuti ni hrvatsku industriju ni građevinarstvo, ali će mu pomoći da opstane, pokrenuti ih može samo ozbiljno promišljanje o izmjenama prostornih planova, nove ideje su ona pokretačka snaga”, govori Čagalj iz HGK.
No, građani, čini se, rijetkima danas vjeruju.
To nepovjerenje, djelomično je, i rezultat toga što su samo za obnove pročelja fasada, kad ih je Grad Zagreb subvencionirao, cijene rasle na milijunske iznose, a moglo se angažirati samo ovlaštene izvođače.
I je li model s predstavnikom stanara kao svojevrsnim “šefom zgrade” i dalje prikladno rješenje?
Do koje razine oni mogu samostalno dogovarati i odlučivati, pa onda i poslovati i isplaćivati, novce iz pričuve. Jesu li vam, primjerice, poznati baš svi izdaci iz vaše pričuve? Ili će vas to početi zanimati kad shvatite da je taj iznos odletio u nebesa, a u pričuvi ostao minus?
Nekima bi se ubuduće moglo dogoditi da im pričuva bude bliža iznosu od dvije tisuće kuna, ako ne i veća od tog iznosa.
Upravitelji, pak, sve to, budimo realni, slabo nadziru i kontroliraju, a nemaju zapravo ni neku moć nad suvlasnicima, koji u velikom broju, ni sami ne znaju ni svoja prava, a ni obveze, pa ne poznaju ni procedure, ni zakone. Isto tako se Grad i država često pojavljuju kao suvlasnici u tim zgradama, ali oni, pak, niti žele ulagati niti sudjelovati u odlukama odnosno zaštiti i brizi njihove (naše) imovine, te upravitelji koji su zatrpani, a realno ništa ne mogu niti poduzimaju ili više nitko nema snage za borbu s ovom državom i njezinim “suvlasnicima”.
“Zakon o upravljanju tek treba biti donesen, prema sadašnjoj verziji neće donijeti ništa novog u odnosu na materiju koja je već obrađena u postojećim zakonima, a posebno u Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Sadašnje zakonsko rješenje, naime, štiti privatnu imovinu iznad svega.
Odgovornost vlasnika nekretnine za njezino neodržavanje je ovog trena minimalna. Upravitelji su nalogoprimci i kao takvi nemaju mogućnost prisiliti suvlasnike na poslove potrebnog održavanja sukladno tehničkim normama”, počinje razgovor Dražen Pomper, šef grupacije upravitelja Grada Zagreba HGK, koji smatra da bi se unutar postojećeg institucionalnog okvira (komunalno redarstvo, građevinska inspekcija) suvlasnike trebalo upućivati na poslove održavanja koje su dužni poduzimati uz naravno korištenje i zakonskih odredbi, ako se isti ne poduzimaju.
“Nažalost još uvijek većina ljudi očekuje sa će se za njihovo privatno vlasništvo netko drugi brinuti”, ističe Pomper, koji smatra da ni Zakon o stanovanju, ako bude donesen, neće promijeniti stanje stvari.
“Postojeće zakonsko rješenje u osnovi ostavlja dovoljno prostora suvlasnicima koje se žele brinuti o svojoj nekretnini da se organiziraju onako kako njima najviše odgovara”, govori Pomper te dodaje da suvlasnici često pribjegavajući što jeftinijim rješenjima, završe u još većim problemima.
“Ljudi uvijek žele proći jeftinije, no često to na kraju bude skupo rješenje, jer se pojavljuju dodatni radovi, nejasnoće kod ugovaranja, tko je što htio, tko je što mislio itd... Komunalni redari imaju mogućnost to regulirati, i kao što danas nikome ne pada na pamet parkirati na zelenim površinama, zahvaljujući njihovu radu, možda je vrijeme da komunalno redarstvo u budućem razdoblju posveti veću pažnju zgradarstvu u Zagrebu, te primijeni sve zakonske norme koje mu stoje na raspolaganju kako bi suvlasnike uvjerilo u potrebu održavanja nekretnina”, preporučuje Pomper. I Igor Franić, čelnik Udruženja arhitekata HGK, smatra da se radi o višeslojnom problemu.
“Riječ je o višeslojnom problemu koji ne samo da podrazumijeva propisivanje razina protupotresnog ojačavanja zgrada nego ćemo s time ući i u sferu socijalnog konteksta koji je u nas iznimno zahtjevan jer budimo iskreni, mi smo siromašna sredina”, govori arhitekt Franić.
Na ideju da bi se obnova trebala organizirati na način da se građanima omogući povećanje vrijednosti njihove nekretnine odnosno da im se kroz jednostavniju proceduru dobivanja dozvola za nadogradnju kata ili postavljanje lifta izađe u susret jer bi suvlasnici od toga mogli financirati obnovu cijele zgrade, kaže da je to moguće i s postojećim zakonima.
“Pa i s postojećim zakonima možete nadograditi kat ili što već, pa u zagrebačkom centru, gdje mi je ured, smo prodali tavanski prostor na način da je investitor morao obnoviti ostatak zgrade. Što smo i učinili, i danas je ona dobro preživjela potres”, govori arhitekt Franić. Ne vidi u konzervatorima prepreku te smatra da se i s njima može i mora naći kvalitetno rješenje koje čuva i naglašava nasljednu vrijednost.
Ideja Hrvatske gospodarske komore je da se u budućoj obnovi ne poseže isključivo za inozemnim rješenjima, koja se sada mogu najčešće čuti kao što su primjerice rješenja za protupotresna ojačavanja tvrtki Mapei i Sika, već da se snažnije u svemu tome pokuša aktivirati domaća građevinska industrija.
“Cilj u obnovi je snažnije aktivirati domaću građevinsku industriju. HGK već dugo promovira kupnju domaćih proizvoda, a sada kada je osigurano 141 milijun kuna za sanaciju šteta od potresa, to je prilika da se u obnovi koriste domaći proizvodi. Kratkoročni cilj je korištenje što više hrvatskih proizvoda u obnovi Zagreba, a dugoročno da u sljedećih deset godina domaće tvrtke moderniziraju proizvodnju i budu konkurentne na tržištu”, rezimirala je Čagalj, potpredsjednica Hrvatske gospodarske komore za graditeljstvo.