U
Ž
I
V
O
"Trebali ste vidjeti ekipu danas u 10 sati u jutro, kad je došlo njih 82. Znaju da će biti ovdje do sutra, ali nema veze. Vele, "idemo", spomene umorni Krunoslav Capak kako su "njegovi" ljudi otišli na Hipodrom. Kaže da je zadnjih deset dana u neprestanom pogonu, tada su se pripreme intenzivirale.
"Adrenalin ih sve drži, svi su voljni i raspoloženi sudjelovati", kaže Capak dok na terasi ispija kavu iz kartonske čaše. Izašao je iz prostorije Stožera za osiguranje koncerta na Hipodromu, ogromnog war rooma. Konferencijska dvorana "kockice", nekadašnjeg simbola hrvatskih komunista, sada je pretvorena u headquater kakav se očekuje za praćenje mega događaja kao što je Thompsonov koncert.
Ironija zgrade
Ima neke ironije u cijeloj situaciji da zgrada u kojoj su prozivani hrvatski komunisti za nacionalizam ‘71. sada služi za osiguranje najvećeg hrvatskog nacionalističkog pjevača, Marka Perkovića Thompsona. Zgrada je sagrađena 1968. godine za Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske i neke ondašnje političke organizacije, u njoj su se donosile dramatične odluke po Hrvatsku, bila je izuzetno omražena nakon hrvatskog proljeća jer je predstavljala simbol gušenja hrvatskog duha čak i u komunizmu. No, i kad je otišla generacija koja je presudila "proljećarima", ostala je simbol hrvatskih komunista. Račan je u toj zgradi donio odluku o višestranačkim izborima i napustio zgradu da preseli SDP na novu adresu, na Iblerov trg. Danas je u njoj smješteno Ministarstvo turizma i Ministarstvo prometa i imaju vjerojatno najljepša sjedišta od svih ministarstava.
Naravno, kad ju je projektirao arhitekt Ivan Vitić koji je dvoranu za konferencije osmislio po uzoru na UN-ovu konferencijsku dvoranu. "Dobri smo, sve se odvija mirno i sve dobro funkcionira", govorio je s glavnog, kontrolnog stola u dvorani Stjepan Cavrić iz ravnateljstva policije, pomoćnik načelnika Uprave za javni red i sigurnost. Slušalo ga je stotinjak ljudi iz više od trideset raznih službi, od Crvenog križa, HZJZ-a, HAK-a, raznih policijskih odjela i drugih. Ispred svakoga se nalazi računalo, mobiteli su svima na stolu ili u rukama. Konstantno komuniciraju sa svojim službama, primaju informacije o onome što se događa i prema potrebi prosljeđuju te informacije kako bi se kreirala odgovarajuća reakcija.
Profesionalna distanca
Na ulasku u dvoranu u kojoj je tih stotinjak osoba smješteno iza stolova u nekoliko redova, nalaze se veliki ekrani na kojima se prikazuje stanje na cestama HAK-a. "Kako ćete prepoznati počinitelja prekršaja, nekoga tko će eventualno izazvati incident na koncertu, a snimili ste ga kamerom", ispitujem kako bih saznao da li policija koristi face scan tehnologiju, koliko nas kontrolira u životu.
"To vam sigurno neću reći" govori ljubazno i pokaže time kako će kratkotrajna komunikacija ostati na profesionalnoj distanci. Naravno, ipak je jedan od nas uljez u Stožeru, a i moj je iznuđeni boravak odobren Božinovićevim riječima "neka vidi što je u dvorani, ali ga ne ostavljajte samog". Policijska djelatnica odjela službe za odnose s javnošću koja me pratila i vodila, jedva je čekala da me se riješi i izbaci iz dvorane, čisto da se riješi brige koju izaziva novinar u Stožeru. Prekida nas Marija Bubaš, državna tajnica u Ministarstvu zdravstva. "Izaći ću na kratko, moram obaviti jedan razgovor", obavijesti Cavrića o tome da je neće biti nekoliko minuta. Za to vrijeme čovjek iza monitora na kojem je nalijepljen papir s natpisom OKC, kratica za operativni komunikacijski centar, drži telefon u ruci jer mu je netko na vezi i konzultira se kolegom za drugim stolom.
Naoružani voki tokijima
Iako se većina poznaje, djeluje da svi komuniciraju o stvarima vezanim isključivo za posao, osiguranje koncerta. Nema razularenog smijeha ni viceva, svi prate podatke na monitorima, kopaju nešto po mobitelima.
Svi se kreću naoružani voki tokijima bez obzira da li u uniformi ili civilnoj odjeći, jedino je nekoliko policajaca iz specijalnih jedinica, što se moglo zaključiti po uniformi boje pijeska i beretki na glavi, bilo opako naoružano pištoljima s nekoliko rezervnih magazina. Za to su vrijeme grupice koje su se kretale ispod nasipa na Kajzerici, jer su tamo bili postavljeni šatori sa šankovima postajale sve gušće. Odnekud se čula pjesma "Nije za nju" Olivera Mandića, ali to nije smetalo ekipi koja je išla na Thompsona. Znali su da će nacionalni naboj s elementima gothic ikonografije i spektakularnim svjetlosnim efektima među kojima je i lebdeći križ koji je kreiralo stotinjak dronova u zraku biti sasvim dovoljno da ispuni njihova očekivanja.
Ostali su se nadali da će sve biti u redu, da će, kako je rekao Božinović, u miru, bez incidenta otići s koncerta, onako kako su i došli. q
Komentari
0