Priče o ljudima poput čistačice koja je ispala heroj mogu djeci vratiti osjećaj sigurnosti. Naravno, to ne smije biti odgovornost pojedinca, već sustava i ustanova, međutim, dobro je to napominjati u razgovoru s djecom, kaže psihologinja Ida Juranić za Jutarnji list, govoreći o nemilom događaju u školi na Voltinom.
Tragedija koja se zbila u petak u ranim jutarnjim satima, kada je učenik Elektrotehničke škole drugom učeniku nanio ubodne rane opasne po život u prsištu i abdomenu, a pritom ozlijedio i čistačicu koja ih je pokušala razdvojiti, potresla je zajednicu. Još jednom, nakon tragedije u Prečkom, ovaj put, nasreću, bez smrtnih posljedica, opet je mjesto gdje se djeca trebaju osjećati najsigurnije postalo upravo suprotno. Pitali smo psihologinju Juranić kako s djecom razgovarati o ovom događaju, kako bi očuvali mentalno zdravlje i sam osjećaj sigurnosti u školi.
- Djetetu ne treba govoriti da se u školi ništa loše ne može dogoditi jer to ne možemo garantirati. Osjećaj sigurnosti možemo mu pružiti tako da objasnimo da škola mora imati pravila, odrasle osobe i postupke koji služe zaštiti djece. Važno je naglasiti i da su ovakvi događaji rijetki te da se upravo zato nakon njih analiziraju propusti i razmišlja o tome kako dodatno smanjiti rizik da se ponove - pojašnjava Juranić.
Temu s djetetom svakako treba pokrenuti jer do informacija će svakako doći, nadodaje. Potrebno je pružiti činjenične informacije, prilagođene djetetovoj dobi, bez vizualnih detalja i nagađanja. Važno je da roditelj u toj situaciji ostane miran i fokusira se na činjenice. Ako dijete ne želi razgovarati, i to je u redu, kaže, treba poštovati djetetov tempo i dati do znanja da smo tu.
- Bolje je da ih naučimo kako na pravi način prihvaćati i razumijevati takve informacije, nego da ne reagiramo u želji da ga zaštitimo - ističe psihologinja.
Ako dijete nakon ovakvog događaja ne želi ići u školu, cilj nije odmah ga nagovarati ili prisiljavati da ode, nego pokušati razumjeti čega se boji, savjet je Juranić. Strah je u takvoj situaciji prirodna reakcija, čak i kod djece koja nisu bila izravno izložena događaju. Vršnjaci se lako mogu poistovjetiti s djecom koja su doživjela nešto strašno pa njihovi strahovi odraslima ponekad mogu djelovati pretjerano, iako su potpuno opravdani. Potom, pristup treba biti individualan, osobito kod djece koja su bila neposredno uključena u događaj, kod koje je važno uključiti stručnu osobu.
- Kratkotrajan odmor od škole može biti u redu, ali dugotrajno izbjegavanje nije dobro jer donosi trenutačno olakšanje i može učvrstiti izbjegavajuće ponašanje - naglašava Juranić.
Na društvenim mrežama već se pojavio niz sadržaja nastavno na tragediju, pa pitamo psihologinju što ako dijete počne pretjerivati u konzumiranju sadržaja sumnjive vjerodostojnosti?
- Stalno praćenje novih informacija neće djetetu dati veću kontrolu, nego će ga držati u stanju uznemirenosti, što nije dobro ni za djecu ni za odrasle. Kod mlađe djece roditelji mogu jasnije ograničiti sadržaj kojem su izložena, dok je s adolescentima situacija nešto drugačija - kaže stručnjakinja.
Naime, adolescente treba informirati o tome da informacije prate iz pouzdanih izvora, da ne gledaju snimke nasilja i da ne provode sate čitajući komentare koji ih dodatno uznemiruju. Dobro je povremeno zajedno pogledati što dijete prati i pomoći im razlikovati činjenice od komentara i pretpostavki.
- Važno je djecu naučiti kako prepoznati koja je informacija relevantna i pouzdana - ističe.
- Također, važno je ne umanjivati djetetove osjećaje, ali ga istodobno ne treba dodatno plašiti. Cilj razgovora nije uvjeravati dijete da se ništa strašno ne može dogoditi, nego mu pomoći da razumije što se dogodilo i da zna da je sigurno te da se uvijek može obratiti odrasloj osobi -zaključuje Juranić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....