Koncert švedskog metal benda Sabaton održan je dan nakon rasprodanog Offspringa na istom prostoru. I dok je na kalifornijskim punk-rock veteranima bilo neznatno više ljudi, publika na Sabatonu bila je znatno viša, tako da mi je u vidokrug puno teže dolazio energični frontmen švedske družine Joakim Brodén. Sreća pa je bubnjar Hannes Van Dahl sjedio na vrhu 3,5 metra visoke replike tenka. Njega je bilo nemoguće ne vidjeti.
Upravo prizor bubnjara na tenku, dok basistu Päru Sundströmu i gitaristima Thobbeu Englundu i Chrisu Rörlandu stalke za mikrofon glume M4 puške sa šljemom nabodenim na vrh cijevi, a frontmen neumorno sat i četrdeset minuta trči po pozornici i pjeva o ratovima, govori koliko je petorka sa sjevera Europe duboko uronjena u ratnu tematiku.
Pjesme o Reichu, poljskom otporu i bojnom plinu
Kada se sve to opisuje, djeluje banalno i djetinjasto. Bubnjar na tenku, mikrofoni kao puške, šljemovi, pjesme o bitkama, vojskovođama, ratnim strojevima i mrtvima. Ali što sam dulje stajao u masi koja urla svaki refren, bio on o snažnoj mašineriji Trećeg Reicha ili savezničkim probijanjima u Normandiji, pa sve do Cezarova prelaska Rubikona, Crvenog baruna i ruskih štuka, postajalo mi je jasno koliko je truda i predanosti uloženo u ovaj spektakl.
To je možda najveća razlika između Sabatona kao ideje i Sabatona kao koncertnog iskustva. Ideja benda koji pjeva o ratnoj povijesti, s tenkom na pozornici i mikrofonima u obliku oružja, lako se može doimati kao karikatura. Uživo, međutim, to je funkcioniralo zato što je sve bilo izvedeno dosljedno i bez trunke srama. Sabaton nije ni pokušavao biti suptilan i pirotehnika je već pet minuta prije početka koncerta izbacivala plamen do vrha konstrukcije pozornice.
U njihovu slučaju svako pretjerivanje na pozornici, od kostimografije do vizuala božićnog drvca ukrašenog redenicima visokog kalibra, nije bilo mana, nego metoda kojom su uvlačili Velesajam u svoju priču.
No nisu stali samo na replici tenka i vizualima.
Za vrijeme pjesme “The Attack of the Dead Men”, o upotrebi bojnog plina na bojištu 1915., Brodén je cijelu stvar izvodio u kostimu vojnika s plinskom maskom i raspršivačem plina, ali je za potrebe zagrebačkog Velesajma po publici puštao suhi led.
Publika kostimirana u rimske centurione
Sredinu koncerta svakako je obilježio uvod u pjesmu “Templars”, o borbi križara, kada se na pozornici iz mraka, s bakljom u ruci, pojavio Šveđanin prerušen u templara i dobrih pola minute u potpunoj tišini palio svjetla po pozornici. Ovo je došlo nenajavljeno, odmah nakon žestoke i odlično izvedene “Hordes of Khan”.
Nisu Sabatonci jedini bili uniformirani. Na istočnom platou Velesajma mogla su se vidjeti i dva fana prerušena u centurione koji su, vjerujem, bili u deliriju za vrijeme izvođenja “Crossing the Rubicon”.
Sabatonov teatar cijelu je noć bio na vrhuncu, performans i sve ono što koncert zapravo treba biti. Glazba koja angažira publiku, scenska prisutnost koja navodi masu i daje joj energiju te scenografija koja ostavlja snažan dojam na sve prisutne.
A prisutni su im vjerni. Zagrepčani vole Sabaton, o čemu svjedoči činjenica da je sva službena odjeća benda koja je bila u prodaji, po poprilično ozbiljnoj cijeni od 45 eura za majicu s datumima turneje, do kraja koncerta bila rasprodana. To se ne događa tako često i, priznajem, pomrsilo mi je planove da majicu nabavim nakon što istrošim glasnice na nekim od jednostavnih, ali stadionski moćnih refrena.
Jer Sabaton mora imati koliko-toliko jednostavne refrene zbog neočekivano bogate količine teksta u strofama, ali upravo to i jest njihov forte. Stihovi nose povijesne podatke, bitke, godine, vojske i likove, a refreni im služe kao mjesto na kojem sve to prerasta u zborsko pjevanje s publikom.
ABBA, ali power metal s pjesmama o Kristovu grobu
Visoku scensku produkciju pratio je i pomno produciran zvuk, možda mjestimice i preproduciran, ali u skladu s bendom koji ionako orbitira oko power metala i njegovih pravila. Bubnjevi su bili veliki, a snare ugodno prodoran, dovoljno oštar da probije zid gitara, ali ne toliko napadan da “pojede” ostatak benda. Gitare su često preuzimale prvi plan, s više solo dionica u kojima su se Englund i Rörland izmjenjivali, a efekti su ih na trenutke gurali prema gotovo sintesajzerskom zvuku.
Ispolirani zvuk kod Sabatona se uklapao u ostatak produkcije. Nisu to pjesme koje se grade na suptilnosti. Metal ABBA, kako ih je nazvao jedan fan pored mene u pitu, radi za trenutak u kojem nekoliko tisuća ljudi istodobno pjeva o temi koja bi u nekom drugom kontekstu završila u udžbeniku, dokumentarcu ili kao tema Otvorenog.
Apropos tema u hrvatskim političkim talk-showovima, u publici je bilo mnoštvo zastava. Zgodno je bilo vidjeti strastvenu metalkinju kako maše poljskom zastavom na ramenima bradatog gorostasa (brada na koncertu bilo je u izobilju, op. a.), dok je s pozornice dolazila ulazna “Ghost Division”. Pjesma o njemačkim Panzer tenkovima koji su brutalnom učinkovitošću sijali smrt Poljskoj u prvim danima blitzkriega bila je popraćena zvukovima eksplozija i bogatom pirotehnikom.
Bilo je tu i hrvatskih zastava, nekih čak i s velikim natpisom Sabaton preko njih. Bilo je i njemačkih zastava, što je uvijek štosno primijetiti dok je išla istoimena pjesma o ratnom brodu “Bismarck”, čak druga pjesma Sabatona o ratnom brodu na zagrebačkoj set-listi uz “Yamato”.
Za vrijeme već spomenute “Templars”, koja mi je sinoć ostala kao najbolje izvedena stvar, u publici su se našle i dvije zastave viteza križara. Odnosno, papinskog viteškog Reda Svetog Groba u Jeruzalemu, čiji su, uzgred rečeno, članovi nekadašnji predsjednik Hrvatskoga sabora Željko Reiner, ali i svećenici poput zagrebačkog nadbiskupa u miru Josipa Bozanića i bl. Alojzija Stepinca, koji je, za razliku od prije spomenutih, u Red ušao upravo prilikom posjeta Svetoj Zemlji.
Zagreb i njegovi gosti su spremni za još jedan festival
Gledajući sve te zastave na Sabatonu i velike lopte za plažu dan prije na Offspringu, teško se bilo oteti dojmu da Velesajam ta dva dana nije funkcionirao samo kao prostor za dva odvojena koncerta, nego kao početak nekog mogućeg festivalskog formata. Ni predgrupe nisu bile složene nasumično: Offspring je imao Savršene marginalce i Luzere, dok su Sabatonu prethodili riječki Keops i Manntra. Na Keops, nažalost, nisam stigao, ali Manntra je žešćim metalom s folk spinom pokazala zašto je vani možda prepoznaju i više nego kod kuće, pa ovog ljeta svira i na Rock Werchteru kao predstavnik domaće, još uvijek nedovoljno otkrivene metal scene.
Isti promotor, LAA, u tri je dana doveo četiri svjetska benda koja nisu česti gosti Zagreba, a publika ih je pohodila u ozbiljnom broju: Offspring u nedjelju, Anthrax i Sabaton u ponedjeljak, pa rasprodani A Perfect Circle u utorak na Šalati. Velesajam ni u ponedjeljak nije djelovao kao prostor na kojem se koncert dogodio usput, a činjenica da se dan kasnije puni i Šalata daje vjeru da u Zagrebu ima mjesta za još festivala uz INmusic, možda ne nužno trodnevnih, ali barem dvodnevnog formata na tržištu koje se očito polako budi.
Sabaton je u tom smislu bio više od jednog ponedjeljka na Velesajmu. Bio je dokaz da publika u Zagrebu može doći i na žanrovski jasno profiliran spektakl koji se ne pokušava svima svidjeti. Tko je došao po tenk, dobio je tenk. Tko je došao po refrene, ostao je bez glasa. Tko je došao provjeriti može li bend koji na papiru izgleda kao ratni muzej s pojačalima uživo djelovati uvjerljivo, dobio je prilično jasan odgovor. Može. Tko nije došao, trebao je doći.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....