Izađem sam na hodnik i imam što vidjeti. Nema našeg divnog lustera! Mene je to toliko pogodilo da sam zaurlao od žalosti. Ostali stanari izašli su na hodnik vidjeti što se dogodlo - priča mi Antun Ščuric, stanar zgrade u Mihanovićevoj 28 iz koje je nedavno nestao golemi starinski kovani luster. Visio je u stubištu, u središnjem prostoru između katova i spuštao se od podesta drugog kata do razine ulaza na prvi. Bio je vrlo raskošan, s lancima i ukrasnim kovanim detaljima. Sada su ostali samo centralna cijev i kovana željezna konzola na kojoj je visio.
- Dugo sam strahovao da bi mogao nestati, jer su mu već prije nekoliko godina kod preuređenja haustora nestali neki dijelovi. A prije četiri godine netko je ukrao željezni rukohvat na rezbarenom ulazu u zgradu - govori Anton Ščuric, arhitekt u mirovini.
Zgrada u Mihanovićevoj 28 sagrađena je 1895. godine i stilski pripada historicizmu s jakim pečatom neobaroka. Karakteristična je po erkeru na ulicu te upravo po bogatom ulazu i stubištu. Reprezentativna kuća u svakom smislu. Djelo je poznatog arhitekta Martina Pilara koji je prvo radio kod Hermanna Bolléa, a kasnije u tvrtki “Pilar, Mally, Bauda”. Upravo je građevinar Mally bio investitor ove gradske palače u kojoj je imao stanove za obitelj, uz dodatne prostorije za poslugu i kuharicu. U zgradi raskošnih stanova s pogledom na Botanički vrt svojedobno je stanovala i kontesa Smekio, pijanistica na dvoru Franca Jozefa. Živjela je ovdje i članica poznate židovske obitelji Müller koja se udala za jednog Spitzera, poznatog prijevoznika, a početkom 50-ih u Mihanovićevoj 28 stanovao je i kipar Vojin Bakić.
Na fotografiji: Iz Mihanovićeve, gdje živi arhitekt Antun Ščuric nestao je kovani luster dugačak oko metar i pol
Raskošan luster prema kojemu je haustor bio prepoznatljiv godinama nije radio. Netko je, priča mi Antun Ščuric, bio presjekao dovod za struju. No kad se krajem devedesetih prostor u podrumu uređivao za AGM, Ščuric je dogovorio da poprave i luster. Zalotali su ga i vratili nazad, ali tad su već nestali njegovi protuutezi.
Problem je, govori, što se haustor ne zaključava redovito zbog poslovnih prostorija u prizemlju. Iako je, na kraju, ukraden za dane blagdana.
- Luster je bio od kovanog željeza, dugačak oko metar i pol. Originalno je imao tri utega koji su držali ravnotežu kad bi se, recimo, mijenjala neka od tri žarulje. Sad je ostala samo kovana konzola koju lopovi, valjda, nisu mogli odšarafiti, kao ni ovu centralnu cijev za ravnotežu - pokazuje mi.
Ščuric je, nastavlja, i sam pokušavao pronaći ukradeni luster. - Išao sam provjeriti prodaje li ga možda tko na sajmu na Britancu. Ali ništa.
Nedugo nakon krađe u Mihanovićevoj nestao je još jedan vrijedan luster, iz zgrade zaštićene kao spomenik kulture, u Preradovićevoj 14. Provala u zgradu, čuvenu palaču Winkler arhitekta Viktora Kovačića, dogodila se jedno kasno popodne.- Sišao sam u stubište i vidio lojtre. Pogledao sam prema gore, kad ono, sve bijelo. Nema lustera - priča stanar Boris Novković.
Međutim, obitelj Novković odmah je alarmirala sve - policiju, susjede, prijatelje na Facebooku. Na kraju su, uz pomoć kolekcionara umjetnina Jure Gašparca, pronašli svoj 35 kilograma težak i dva metra dugačak luster.
- Ponudli su ga jednom trgovcu umjetnina za 300 eura. No, nakon što se po gradu proširila priča da su vlasnici organizirali paničnu potragu i involvirali policiju, lopov ga je naprosto ostavio kod tog trgovca. Nas dvoje zajedno smo vratili luster Novkovićima - ispričao nam je Jura Gašparac, ne želeći otkriti identitete lopova ni misterioznog trgovca. Sretna je okolnost, pritom, što su Novkovići imali fotografiju lustera pa mu se lakše ušlo u trag. Stručnjaci s kojima smo razgovarali iznose dvije teorije tko su serijski lopovi lustera i ukrasa iz spomenički zaštićenih zgrada.
Na fotografiji: Nestao je luster i iz palače Winkler u Preradovićevoj, ali je nađen nakon panične akcije koju su organizirali stanari
- Vrlo je malo ciljanih krađa. Većina sličnih predmeta zapravo nestane kao sekundarna sirovima. Takvi lusteri su teški, a kovano željezo te osobito bronca i mesing postižu pristojne cijene - kaže nam jedna upućena osoba. Da se luster, objašnjava, ne bi prepoznao, kradljivci ga prvo izrežu u sitne dijelove i nalupaju čekićem pa ga odnesu u neku od brojnih otkupnica.
- Najvredniji komadi završaju po sajmovima i na crnom tržištu. Ali takvi su, ponavljam, iznimno rijetki - nastavlja isti sugovornik.
Što znače takvi nestanci za kulturnu baštinu Zagreba ne treba posebno isticati. Kao moguće rješenje postoji ideja da bi Muzej za umjetnost i obrt mogao pokrenuti inicijativu za izradu replika najvrednijih gradskih lustera iz haustora, a originale pohraniti u muzej. Upućeni s kojima smo razgovorali smatraju da je takav model ipak teško ostvariv, budući da bi mnogi stanari tu inicijativu mogli protumačiti kao konfiskaciju njihovih predmeta.