Jedan je naš korisnik radio u kuhinji, poslodavac je znao da je beskućnik i sve je bilo u redu. No kada su to otkrili kolege, započela su šikaniranja. U jednom trenutku više to nije mogao podnijeti, kaže nam Karla Šneperger, socijalna radnica u Hrvatskoj mreži za beskućnike, kada je pitamo na koje je situacije u svom radu posebno osjetljiva.
- To ih obeshrabri da uopće pokušaju krenuti dalje i izvući se iz situacije iz koje se ionako teško izlazi, navodi u telefonskom razgovoru za Jutarnji.
Žene žrtve nasilja, mladi koji izlaze iz domova te ljudi u teškoj životnoj situaciji u zimskim mjesecima čine dio od 30 do 40 korisnika dnevnog boravka u kući na Donjim Sveticama. Prostor unajmljuje Hrvatska mreža za beskućnike kako bi korisnici, na toplom, uz kavu i kroasane te pristup internetu i stručnu pomoć, imali gdje provesti vrijeme do odlaska u prenoćište. No i njihovi su kapaciteti ograničeni, a birokracija spora, upozoravaju iz udruge.
- Sve je to nedostatno za potrebe ljudi koji u zimskim uvjetima imaju neadekvatan smještaj, kaže Šneperger.
Pomoć svima
Tijekom zimskog razdoblja rad dnevnog boravka produljen je do 18 sati kako bi korisnici mogli izravno otići u prenoćište u Kosnici, gdje ih po zimskim uvjetima primaju već tada, kao i vikendima od 15 sati. U dnevnom boravku primaju sve: i beskućnike i osobe koje žive u lošim uvjetima, bez obzira na nacionalnost. Jedini razlog zbog kojeg nekome mogu uskratiti dolazak jest ako uznemirava druge korisnike.
Jedan od ciljeva udruge pritom je i potaknuti promjene u zakonodavstvu, posebno kada je riječ o definiciji beskućništva.
Osobe koje, osobito tijekom minusa koji su zaledili Zagreb, žive u podrumima bez struje i vode, smatraju kako bi trebale imati pravo na pomoć kakvu dobivaju beskućnici. U Hrvatskoj je, prema procjenama, oko 2000 beskućnika, dok je u prihvatilištima i prenoćištima dostupno tek oko 450 mjesta. Iz udruge upozoravaju da su brojke znatno veće kada se u obzir uzmu i ljudi u riziku od beskućništva.
Poznati paradoks
Šneperger pritom podsjeća i na poznati paradoks:
- Ljudi koji nemaju osobnu iskaznicu ne ubrajaju se u beskućnike, oni pravno ne postoje.
Dok u Hrvatskoj, za dobiti prebivalište kao beskućnik, postoji čitav birokratski limb, pokazalo se da postoje jednostavnija rješenja. U Italiji i Njemačkoj, gdje postoje adrese na koje su prijavljeni svi beskućnici ili sustav poštanskih sandučića koji služe kao fiktivne adrese, ističe Šneperger.
Osobna je potrebna i za dobivanje socijalne pomoći. Jedna korisnica dnevnog centra, blago duševno bolesna, nakon tri godine dobila je otkaz na poslu. Njezina primanja nikada nisu bila dovoljna za samostalno stanovanje, a sada će morati ovisiti o socijalnoj pomoći, što je ponovno dug i složen proces.
Za kraj, pitamo ju kako je raditi njezin posao, koji obavlja protekle četiri godine.
- Rad s ljudima je predivan, ali ono što je frustrirajuće jest rad s institucijama, dok istovremeno gledaš što to čekanje nekome znači, zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....