Dok se neboder Vjesnika, koji gledamo kroz prozor naše privremene redakcije rubrike Zagreb u Odranskoj ulici, svakim danom sve više pod golemim škarama smanjuje, odlučili smo malo zaviriti u njegovu povijest.
S unukom autora projekta Vjesnika, arhitekta Antuna Ulricha, prevoditeljicom Gioiom-Anom Ulrich Knežević, vlasnicom nakladničke kuće Lector, razgovarali smo o zanimljivom životu njezina djeda, ali i obitelji koja je dugo poznata u Zagrebu.
Vjesnikov neboder konačno je dovršen 1972. godine. Unuka nam u videoprilogu, između ostalog, otkriva kako s djedom nikad u njihovu privatnom vremenu nije pričala o Vjesniku.
– Nemam za ispričati njegove anegdote oko gradnje Vjesnika. No imamo sačuvanu ovu fotografiju gdje čita novine u tramvaju. Novine su mu bile vrlo bitne, svaki dan ih je kupovao, to je bio kao mali ritual: on bi došao kući u Mesničku, gdje je stanovao, i stavio Vjesnik, raširio te kao plahte velike novine preko stola, i onda bi uz kavu čitao po dva sata do ručka. Prije bi ruke oprao od tinte jer su novine ostavljale trag na prstima, što mlađe generacije vjerojatno ne znaju – opisala nam je.
Preselili smo se na najveće gradilište u Zagrebu: Grad nakon ovog više neće biti isti
Arhitekt Antun Ulrich, kojega su zvali Tunč, bio je jedan od ključnih promicatelja hrvatske moderne. Također je bio izvorni kajkavac, šarmantan i originalan sugovornik.
– Bio je vrlo društven, veseljak, volio je pojesti i popiti, uvijek se šalio sa mnom dok sam bila dijete... i vrlo jaka ličnost, i kad se znao ljutiti, ako bi možda podignuo glas i zagrmio, svi bi se prepali jer je bio autoritet. Volio je jako žene i bio je u dva braka... – ispričala nam je, među ostalim, njegova unuka u videu u prilogu članka.
Obitelj Ulrich bila je dobro znana u Zagrebu. Njegov otac bio je krajem 19. stoljeća vlasnik staklarne i radionice za uokvirivanje slika u Ilici 54, koja je od 1909. godine, preseljenjem u Ilicu 40, postala Salon Ulrich, okupljalište intelektualaca i umjetnika, osobito slikara.
– Podrijetlom smo Sudetski Nijemci, danas je to Heb u Češkoj. Naš prvi predak stigao je u Đakovo krajem 17. stoljeća i, kako je bio orguljaš, zaposlio se u Đakovačkoj katedrali – govori Ulrich Knežević.
Stručnjak o smrti Vjesnika: ‘Ovo je naš veliki poraz, ključnu pogrešku više ne smijemo ponoviti‘
Obitelj Ulrich kupila je oko 1900. godine kuću u Mesničkoj 25, u kojoj im se 1902. godine rodio najmlađi sin Antun.
– Prve spoznaje o arhitekturi Antun je dobio od svojeg profesora Vjekoslava Bastla u Srednjoj tehničkoj školi – kaže njegova unuka te dodaje kako je studirao u Beču na Kunstgewerbeschule kod Josefa Hoffmanna.
Diplomirani arhitekt Ulrich 1927. se vraća u Zagreb i u svom rodnom gradu počinje primjenjivati suvremene arhitektonske zamisli internacionalnog stila. Jedna od prvih realizacija bio je drveni Veslački dom Uskoka na Savi iz 1931. godine.
– Zgrada koja je danas tamo zapravo nije taj njegov veslački dom jer je nadograđivana i pregrađivana. To je bio njegov prvi realizirani projekt nakon što se vratio iz Beča, gdje je kao diplomski rad projektirao drveni veslački dom i nazvao ga Uskok, i onda je izgrađen. Posljednjih dvadesetak godina bilo je inicijativa da mu se obnovi izvorni izgled... – zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....