Daniel je u Zagreb doputovao prije nekoliko dana. Ovo je samo jedna u nizu njegovih postaja od Frankfurta do Međugorja. Već pet godina, otkako mu je poginuo brat, svake godine pješice kreće na dug put. Korak po korak prijeđe više od 1400 kilometara, koliko dijeli ova dva grada. Ove godine cilj mu je nešto udaljeniji - nakon što posjeti Međugorje, želi otići dalje na istok, u Tursku. Još nije odlučio hoće li otići samo u Istanbul ili će možda obići i Ankaru. Odluku će donijeti kada prijeđe granicu, kada osjeti kakva je zemlja. Neće se još opterećivati time.
Gradom je ovih dana neumorno šetao, kiša ga nije omela. Svaki put kad dođe obilazi iste ulice, da vidi što se promijenilo. - Mnogo toga, a zapravo malo - nasmije se.
Ne želi reći gdje je spavao proteklih dana, ni što je jeo, ali kaže da dolare još nije promijenio. Ne kaže koliko ima, no bit će dosta za avionsku kartu kući, u Kaliforniju. Svake godine je isto: doleti u Frankfurt, pješači pa se, nakon što stigne na cilj, s najbližeg aerodroma vrati doma.
Milostinju ne traži, ali kaže da se snalazi kako zna i umije. Pita nas gdje se u gradu može otuširati. Upućujemo ga u kupalište u Ilici, a ako ono ne radi, onda na Glavni kolodvor. Zahvaljuje, kaže da mu je važno da u svakom gradu pronađe mjesto gdje se može okupati. Nekad mu za tuširanje, kao i za hranu, pomognu ljudi koje upozna u gradu. Ponekad mu to ne uspijeva. No, Daniela to ne uzrujava. Uvijek ide korak po korak, strpljivo: od grada do grada i od čovjeka do čovjeka. Prezimena nema, kaže. Ne vjerujemo mu, no vadi putovnicu. Tamo zaista piše samo njegovo ime.
U polju gdje bi se trebalo nalaziti prezime samo je crtica. Daniel sliježe ramenima, kaže da je to jednostavno tako, on je čovjek bez prezimena. Potom putovnicu ponovno vraća na mjesto - u tri folije, a onda ispod majice. Oko tijela mu je oblijepljen selojtep koji drži putovnicu. Opreza nikad dosta, kaže nam smireno. Opraštamo se, Daniel nastavlja svojim putem. Sutra će vjerojatno napustiti Zagreb. Vratit će se za godinu dana.
