Pas koji je u nedjelju pao s krova Državnog ureda za reviziju u centru Zagreba dobro se oporavlja i već može hodati. U to smo se u srijedu uvjerili nakon što smo posjetili vlasnika koji nam je ispričao vlastitu stranu priče koja je zaprepastila hrvatsku javnost.
Vlasnik se zove Marko Jandrić, ima 26 godina, bivši je konobar i kaje se zbog svojih postupaka koji su neizravno doveli do tog strašnog događaja. Njegov pas zove se Grom, križanac je staforda, ima 6 godina i unatoč stravičnom padu već se može kretati.
- U dobrom je stanju. U padu su mu ozlijeđene prednje šape, od kojih je samo jedna napukla. Zadnja noga mu nije strgana, no preventivno smo je zamotali radi njegove sigurnosti. Sada još čekamo operaciju da ispravimo ovu slomljenu šapu - priča nam Marko dok se penjemo prema trećem katu, potkrovlju, gdje je njihov stan.
Plavi zavoj
Na ulaznim vratima lavežom nas pozdravljaju još dva psa - mješanke Pila i Piksi. Marko u rukama donosi 30 kilograma teškog Groma. Plavim zavojem i crnom ljepljivom trakom zamotane su mu tri nogice, no na njegovu licu nema boli. Samo dugi jezik kojim tu i tamo poliže vlasnika. Teško je uopće povjerovati kako je prije samo tri dana preživio pad s 12 metara.
- Oporavak će potrajati nekoliko mjeseci. Skupljamo sad novac za operaciju, no dogovorio sam se s jednim veterinarom da će je napraviti u pola cijene - govori Marko dok se s Gromom u rukama spušta niz stepenice.
- Nije mi ga problem nositi. Nosit ću ga sve dok se ne oporavi - kaže i nastavlja dalje niz stubište.
Ovo je priča o ljubavi između čovjeka i psa, no onda se vraćamo u zbilju: na nedjelju i prizor nepomičnog psa na kiši koji krvari iz njuške. Marko nam kaže da i dalje nije siguran što se točno dogodilo. Prozor na krovu, priznaje, otvoren je kako bi u stan ušlo malo svježine. Inače je na prozoru zaštitna mrežica, no netko od ukućana ju je netom prije maknuo. Svatko je bio u svom poslu i nitko nije pazio na Groma. Nije još poznato što ga je povuklo na krov - znatiželjna ptica, lavež drugih pasa, želja za zrakom... bilo kako bilo, on se popeo na krov, poskliznuo se i pao na pločnik.
U suzama
Marko je u to vrijeme gledao televizor u sobi. Za Groma je saznao tek nakon 15 minuta kad je došao poziv od zaštitara iz Državnog ureda za reviziju.
- Dotrčao sam dolje u suzama. Sve najgore mi je prošlo kroz glavu kad sam ga vidio kako nemoćno leži na podu. Mislio sam da je to kraj, da neće preživjeti - prisjeća se Marko.
Bio je uz psa kad je došla policija. Dao je izjavu i odmah potom zvao udruge i veterinare da dođu pomoći. Svi su mu rekli isto, da mora odvesti psa na Veterinarski fakultet. Kako nema auto posudio ga je od prijatelja i otišao na hitnu. Ostatak priče o ozljedama i oporavku je poznat, zbog čega se vraćamo na pitanje odgovornosti.
Naime, susjedi su nam ranije ispričali kako je pas znao i prije otići na krov, a na Markovu Facebook profilu našli smo fotografije njega i Groma na krovu. Događaj je izazvao revolt kod udruga za zaštitu životinja koje su vlasnika prozvali neodgovornim i tražili za njega kaznu.
- Puštati psa na krov s kojeg može pasti neodgovornost je koja može završiti mukom i smrću tog psa, kao i ozljedama ljudi na ulici. Svaka neodgovornost treba za posljedicu imati kaznu, kako bi se zaštitile i životinje i ljudi, pa tako i u ovom slučaju treba slijediti reakcija nadležnih institucija - reakcija je Prijatelja životinja.
Sada, dok sjedi pored svog psa u zavojima, i Marko je svjestan svoje neodgovornosti.
- Vodio sam ga na krov ne razmišljajući o posljedicama. Išli smo ponekad na terasu Državnog ureda koja se nalazi odmah do našeg krova, ali inače je na prozoru bila zaštita. Znalo se i ranije dogoditi da je pobjegao na krov, no nikada se nije ništa loše dogodilo. Sve do sada - priča Marko.
Odbacuje sumnje da je psa netko gurnuo ili bacio. Kako kaže, prije bi se on bacio s krova nego da baci svog psa.
- Ovo se više neće ponoviti. Ogradit ćemo prozor bolje i nema šanse da se itko više popne na krov. Sad sam svjestan mogućih posljedica - veli Marko.
Zbog ovog incidenta obitelj su u srijedu posjetili komunalni redari koji su išli provjeriti primjerenost smještaja pasa u stanu te njihovu dobrobit. Nisu im pronašli nikakve zamjerke, što su nam kasnije potvrdili iz komunalnog redarstva. Naime, u njihovu stanu od 70 kvadrata stanuju Markovi roditelji, dvije sestre te bolesni brat koji je zadnjih deset godina prikovan za krevet. I još tri psa, od kojih su zadnja dva udomili.
Bolesni brat
- Jednu su majka i sestra pronašli na ulici i kako je nitko nije htio udomiti, uzeli smo je sebi. Slična je priča i s drugim psom. Moja sestra ju je pronašla kada je bila na stanu s prijateljicom, no njihov najmodavac nije htio nikakve pse u stanu pa kako nisu imale kamo s njom dovele su je k nama - veli Marko. Psi su, kaže, uvijek dobro uhranjeni i još se nikada nije dogodilo da su nekoga napali. Ponekad laju, što smo doživjeli i od ozlijeđenog Groma koji je glasno reagirao na iznenadno otvaranje prozora, no Grom se dao maziti i nije se previše obazirao na blic fotoaparata.
- Ne mogu bez pasa - počinje Marko dok gleda u Groma. - Oni su mi bolji prijatelji od ljudi. Čim se meni nešto dogodi ili nekom iz obitelji, oni su tu, daju nam podršku. Čak i mom bratu koji je bolestan pružaju neku vrstu terapije svojim prisustvom. Uvijek se nasmiješi kada ih vidi u svojoj sobi i bio je jako tužan kada je čuo da se Grom ozlijedio. Zato sam još više uvjeren da se nešto ovakvo ne smije ponoviti - kaže Marko.