Josip Atalić, profesor na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, koordinator je tima volontera građevinara koji obilaze grad nakon potresa, koji su se u kaotičnoj i teškoj situaciji istaknuli svojim nesebičnim radom, hrabrošću i solidarnošću.
S kolegama je nakon volontiranja u sličnoj situaciji nakon potresa u Albaniji prošle godine upozoravao na nužnost pripreme na ovakve katastrofe, u intervjuu Jutarnjem listu, ali i prije, u niz navrata.
U najužem timu njegovih suradnika su kolega Mario Uroš, profesor na Građevinskom fakultetu koji trenutno radi na edukaciji inženjera za procjenu oštećenja zgrada, s kojim smo također razgovarali, te njihova kolegica Marta Šavor Novak, koja je trudna pa im je podrška od kuće u svim “tehničkim” stvarima.
Na terenu ste otpočetka, od nedjelje kada je bio potres koordinator ste tima građevinara. Što vas je u svemu do sada najviše šokiralo u posljedicama ovog potresa?
ATALIĆ: Prije potresa šokirala nas je mala svijest o riziku od potresa, a često se govorilo o tome - ljudi kao da su to ignorirali i svojim postupcima, najčešće nezakonitim rekonstrukcijama, dogradnjama i sličnim, te dodatno ugrožavali svoj život. Danas, kad smo već dobili pljusku, šokira nas indiferentnost nekih ljudi koji u ovoj situaciji gledaju samo svoj osobni, sebični interes, no s druge nas strane tješi požrtvovnost svih volontera.
Vašu se struku, čini se, kod nas prilično ignoriralo.
UROŠ: Općenito govoreći, građevinsku se struku i potresno inženjerstvo kao vrlo važnu disciplinu sustavno zanemarivalo. Kriterij mehaničke otpornosti i stabilnosti zgrade na sva djelovanja, pa i na potres, ipak bi trebao biti na prvome mjestu. Sve razvijene zemlje u kojima postoji značajna seizmička aktivnost - kao što su SAD, Japan, Novi Zeland, Italija i Grčka - to su prepoznale i ulažu znatna sredstva u prevenciju i ojačanje starih i nesigurnih zgrada jer je to u konačnici isplativije od sanacije gubitaka, kako mi radimo i donosimo zakone nakon što doživimo katastrofu, primjerice kao u Gunji i sada Zagrebu. To je posebno važno za građevine kritične infrastrukture, kao što su bolnice, škole i mostovi. Nikako ne bismo smjeli propustiti to napraviti jer, prema postojećim proračunima, malo jači potres od ovog izazvao bi katastrofalnu štetu. U proračunima je predviđen potres magnitude 6,2 prema Richteru. U Italiji se u posljednje vrijeme znatno podigla svijest o potresima jer je urušavanje jedne škole bilo okidač za značajne mjere ulaganja u pojačanja. Kod nas se mišljenje projektanta konstrukcije pri rekonstrukcijama zgrada ili stanova u njima često zanemaruje, a uglavnom je važna samo estetika. Malo skuplje kvake u nekom stanu koštaju kao proračun mehaničke otpornosti i stabilnosti ‘statike’ nekih zgrada.
Prema brojkama, koja je statistika svega što je pregledano do sada od oko 20.000 prijava?
ATALIĆ: Prošli tjedan nismo radili punim intenzitetom. Čekamo da se sustavi poslože i da volonteri dobiju formalnopravnu zaštitu. Za vikend smo se došli do broja od oko 7000 pregledanih zgrada.
Lani ste, nakon potresa u Albaniji, upozoravali da se nešto mora hitno učiniti. Koje su se institucije oglušile na to i s kojim argumentima? Kako su se posljedice potresa mogle donekle ublažiti?
UROŠ: Kao tim Građevinskog fakulteta u Zagrebu izradili smo Procjenu i Ažuriranu procjenu rizika od potresa za RH 2014. godine i 2018. godine. Iz tih je procjena jasno da bi posljedice jačeg potresa mogle biti katastrofalne. Predviđena magnituda potresa u procjenama bila je kudikamo veća od ovog koji je sada pogodio Zagreb i iznosila je oko 6,2 po Richteru. To je otprilike, kako procjenjuju seizmolozi, razina potresa iz 1880. godine koji je pogodio Zagreb. Nije teško zamisliti kakve bi štete bile da se jedan takav potres dogodio i u kakvim bismo tek problemima bili da je bio jači.
Upozoravali smo, primjerice, i predlagali da se uz obnovu fasade i podizanje energetske učinkovitosti radi i na pojačanju konstrukcije u određenoj mjeri. Takav bi pristup rezultirao manjim ukupnim troškovima nego da se to radi neovisno. Vlasnici zgrada tako bi mogli dobiti i dio financiranja za njihovo ojačavanje, što bi ih dodatno motiviralo. I tu bi se trebali postaviti kriteriji o razinama nosivosti koje stara zgrada nakon rekonstrukcije treba imati, a ne inzistirati na zadovoljavanju današnjeg propisa za projektiranje. To je teško očekivati i u startu obeshrabruje vlasnika da ojača zgradu, a često vodi i prema nekvalitetnim projektima koji zadovoljavaju samo formu, a efikasnost ojačanja ostaje upitna.
Mnogo je i bespravne gradnje u Zagrebu i Hrvatskoj.
UROŠ: Kod projekta ozakonjenja nezakonito sagrađenih zgrada projektant konstrukcije ili ‘statičar’ uglavnom je samo ‘statirao’, a posljedica je da sada imamo velik broj kuća i zgrada koje su nesigurne i potencijalno predstavljaju veliku opasnost.
Priča se da je mnogo štete u središtu Zagreba nastalo zbog loših dimnjaka, pregradnje stanova i lokala u kojima su uklonjeni nosivi i konstrukcijski nosivi zidovi, nekvalitetnih tavanskih stanova te bespravnih zahvata na zgradama?
ATALIĆ: To je najveći problem u Hrvatskoj, jer smo degradirali građevinsku struku, posebice projektante konstruktore. U Albaniji je nakon potresa magnitude 6,4 po Richteru većina poginulih bila iz desetak zgrada u kojima su rađene katastrofalne intervencije kao što su uklanjanje nosivih elemenata, nadogradnja i po tri kata i slične. U tom je potresu oštećenih zgrada bilo mnogo, ali nisu se srušile. Ne bi bilo ozbiljno da povlačimo paralele s Hrvatskom dok ne obradimo rezultate, ali imam osjećaj da ih je puno. O tome govori i više od 90.000 zahtjeva za legalizaciju u Zagrebu. Moram spomenuti da smo tijekom pregleda u Albaniji često susretali građevine sanirane nakon potresa koji se dogodio tri mjeseca prije i bio je sličan ovom našem, magnitude 5,6 po Richteru, ali su sanirane tako da nisu pojačane, nego su samo dovedene u početno stanje, što su neki i kod nas počeli raditi. U konačnici, sve je pitanje svijesti o riziku od potresa i toga kako postupamo - živimo li u skladu s tim ili to ignoriramo onako kako smo ignorirali do sada.
Iz perspektive statičara/konstruktora, kako bi trebalo riješiti obnovu zgrada da bi se učvrstile, a da, barem one u Donjem i Gornjem gradu, ostanu što je moguće više iste?
UROŠ: Obnova bi se svakako trebala usmjeriti na sustavan i kvalitetan rad u koji bi se uključile sve relevantne struke. Cilj ne smiju biti brza i jeftina rješenja koja bi, neizbježno, bila i manje kvalitetna. Time bismo se vratili na staro. Obnovu bi trebalo podignuti na višu razinu te u nju u sljedećim fazama uključiti i one zgrade koje nisu značajno stradale u ovom potresu, ali bi mogle stradati u nekom sljedećem. Primarni cilj obnove trebao bi biti da se razina njihove sigurnosti podigne na prihvatljivu razinu sa što manje invazivnim metodama ojačanja. Ključnu ulogu u tome trebala bi imati građevinska struka koja se bavi potresnim inženjerstvom.
Zacijelo, govorimo o vrlo velikim investicijama.
UROŠ: Cijena obnove svakako će biti visoka, ali bitno je da je temeljita i sustavna. Kriterije o razini sigurnosti obnovljenih zgrada treba pažljivo utvrditi i njima se ravnati. Nije realno očekivati da će se sve zgrade moći obnoviti na punu razinu sigurnosti, kako je predviđeno današnjim propisom, jer bi to bilo izuzetno skupo. Ali, s druge strane, ne smije se dozvoliti da se obnova svede na kozmetički popravak ili dovođenje zgrada u stanje prije potresa. Treba pronaći ravnotežu između ta dva pristupa, a to je moguće samo ako se svemu tome prilazi sustavno. Tu nam mogu pomoći i iskustva iz Italije i Grčke, kao i Zavoda za obnovu Dubrovnika.
Po kojem sistemu radite preglede zgrada u Zagrebu?
ATALIĆ: Slijedili smo iskustva i sustav Talijana, prilagođavajući ga trenutnoj situaciji. Iza svega postoji jasna metodologija, nije to izmišljeno sada, u ovih nekoliko dana. Cijeli ovaj sustav mogao je biti spreman ranije, što je jedan od propusta koji sam još prije spomenuo u pripremi za potrese. No, kad pogledam unatrag, u tjedan dana osposobljeno je 500 ljudi, izrađena je aplikacija uz pomoć volontera iz GDI-a Ivice Skendera, sve je digitalno na GIS sučelju jer pazimo na koronu, koriste se najmodernije tehnologije - moramo biti time i zadovoljni. Ipak, nije nam ni na kraj pameti prisvajati zasluge jer bez volontera, njihova znanja i žrtve, ništa od ovoga ne bi bilo izvedivo.
Ipak, sve o čemu sada razgovaramo ne može se napraviti jednostavno ni brzo.
UROŠ: Za to je potreban dugogodišnji sustavan rad u koji su uključeni stručnjaci različitih struka. To je jedini ispravan način da bismo za deset, dvadeset godina mogli reći da smo napravili pravu stvar.
Koje su situacije bile najteže? Poznato je, naime, da su prvih desetak dana radili gotovo non-stop, u teškim uvjetima nakon potresa i još u doba korone?
ATALIĆ: Velika je to žrtva, ali govorimo o sigurnosti sugrađana od urušavanja oštećenih zgrada uz velik broj naknadnih potresa, pada dimnjaka ili crijepa s krova. Nikako ne bih htio da mi na bilo koji način doprinesemo širenjem koronavirusa, stoga smo od prvog dana upozoravali, odnosno educirali ljude, ali s umorom koncentracija pada i ljudi ulaze u opasnost. Nadalje, kod procjena smo se odmah bacili u vatru i nismo dobro komunicirali s ljudima o tome tko smo. Ljudi su mislili, kako smo imali priliku čuti, da smo ‘bandićevci’, profe s faksa, ‘komoraši’ i slično. Mnoge osobe još važu naše procjene, koje se odnose na naš volonterski savjet sugrađanima o njihovoj sigurnosti, s procjenama šteta za gradonačelnika Bandića, osiguranjem od banaka i plinarom, pa od nas traže izjave i potpise, koje mi ne dajemo.
Jeste li dobili popis adresa osoba u samoizolaciji?
ATALIĆ: Dobili bismo ga samo kao informaciju od građana u upitniku, ali se pokazalo da neki građani namjerno zataje istinu. To je bio jedan od glavnih razloga zbog kojeg smo privremeno zaustavili ili usporili preglede. Pretprošle smo nedjelje dobili službene podatke koje kontinuirano ubacujemo u naše GIS sučelje za pregled građevina.
Mnogi od vaših kolega rade u nekim tvrtkama, a drugi imaju vlastite tvrtke i nisu mogli ostati danima na terenu. Zbog toga ste sada u razgovoru s državom i Gradom?
ATALIĆ: To je jedno od glavnih pitanja koja država i Grad sada reguliraju. Proslijedio sam informaciju s terena, a osnovno je da ih treba zaštititi, osigurati i pomoći im da neometano odrade svoj posao. Nemoguće je volontirati mjesec dana, zanemarujući svoj posao. Trenutno je na stolu model koji pruža mogućnost odabira: hoće li volontirati kao do sada, biti mobilizirani ili odrađivati procjene ‘kad stignu’, u obliku nekog ugovora.