Izgledom i atmosferom, zagrebački vrtići prije 150 godina bili su posve drugačiji od današnjih. Nisu to bila šarena, vesela mjesta na koja su mališani rado odlazili. Igrali su se opasnim igračkama, u nekim vrtićima svi su bili u jednoj prostoriji, a mnoga su djeca izrađivala košare i lepeze te kopala vrtićke vrtove. Mališani su se igrali igračkama koje nisu bile primjerene njihovoj dobi: satima su znali sastavljati vijence od papira, igrati se sitnim predmetima poput kamenčića, koji su opasni za njih, ili provoditi vrijeme pogrbljeni nad igračkama u kojima zapravo nisu mogli uživati u svojoj dobi.
Ipak, neke su stvari jednake i danas. Djeca nisu nosila uniforme, neki nisu morali plaćati boravak u vrtiću, no ako nekoliko mjeseci njihovi roditelji nisu platili, za djecu više nije bilo mjesta. U vrtiću je bilo mjesta za djecu iz bogatih, ali i siromašnijih obitelji.
Kako su u izgledali dječji vrtići u Zagrebu, čime su se djeca igrala, tko je zaslužan za otvorenje gradskih i privatnih vrtića u gradu, samo su neka od pitanja na koje će odgovore dati izložba “Zagrebačka zabavišta”, autorice Elizabete Serdar, koja se otvara večeras u Hrvatskom školskom muzeju i koju će se moći razgledati do svibnja.
Rukovođ za zabavište, priručnik za odgajateljice
- Željela sam pokazati povijest gradskih vrtića. Oni su u to vrijeme bili moderni, jednaki kao i oni u Austriji i Njemačkoj. Zagreb je prvi vrtić dobio samo nekoliko godina nakon Beča, a to je važno znati - kaže Elizabeta Serdar i najavljuje da će se na izložbi posjetitelji moći okušati u sastavljanju igračaka kojima su se djeca u ono doba igrala.
Neke od fotografija koje se na izložbi mogu vidjeti su ona djece u vrtiću smještenom u Krajiškoj ulici, snimljene oko 1899. godine, potom djeca na božićnoj svečanosti u Gornjogradskom vrtiću oko 1900... Ta se slika, zapravo, malo razlikuje od današnjih: iza djece nalazi se okićeno božićno drvce, jedan mališan sjedi na konjiću za ljuljanje, a drugi je maskiran. Njihova lica su, doduše, veoma ozbiljna, no lako je zamisliti tadašnju strogu odgojiteljicu kako im nalaže da se ne smješkaju.
Povijest zagrebačkih vrtića počinje u drugoj polovici 19. stoljeća. Prvo privatno zabavište osnovano je 1869. godine, dok je 1882. godine osnovano ono koje je financirao Grad. To je samo nekoliko godina nakon osnivanja vrtića u Beču, što pokazuje da je Zagreb u to doba slijedio trendove moderne Europe. Ključna osoba u razvoju vrtića u Zagrebu bila je Antonija Cvijić Lukšić. Ona je, naime, osnovala prvo privatno zabavište. Nalazilo se u Bregovitoj ulici na broju tri, gdje su svakog jutra mališani dolazili na igru.
Danas je to Tomićeva ulica, a ništa ispred tog kućnog broja ne sugerira da je upravo tamo otvoren prvi vrić. Antoniji Cvijić su za otvorenje zabavišta inspiracija bile slične institucije koje su se iz Njemačke već proširile u druge europske zemlje i u Sjevernu Ameriku. U zgradi koja je sagrađena 1867. godine za investitora Petra Peleša, prema projektu Janka Jurinjaka, djeca su se zabavljala na način koji se u ono doba u Europi smatrao modernim - gradili su drvenim kockama, slagali štapiće i krugove, pleli, šivali, izrezivali…
Božićna svečanost u gornjogradskom vrtiću 1990.
Osim toga, svi su svakoga dana obavezno pjevali, gimnasticirali, slušali priče i bajke. Tako je Zagreb, tek sedam godina nakon prvog vrtića u Beču, dobio ustanovu za djecu od treće do sedme godine koja će moći zadovoljiti njihove potrebe za igrom, a cilj je bio da se mališani pravilno duhovno i tjelesno razviju. Gradu je bilo potrebno neko vrijeme da shvati da bi trebali slijediti primjer privatnih investitora. Punih 13 godina nakon tog prvog privatnog zabavišta, Grad financira otvorenje vrtića. Metode odgoja mališana bile su jednake, tako da su se u gradskom i privatnom vrtiću djeca igrala i zabavljala na isti način.
Zagreb je u to doba bio socijalno osjetljiv grad. U vrtiće su išla djeca bogatih i siromašnih, a nisu svi plaćali jednako. Ovisno o porezu koji su uplaćivali njihovi roditelji, određivao se iznos koji su morali plaćati, a neki su u vrtić išli i besplatno. Propisi su određivali da ako netko ne plaća vrtić nekoliko mjeseci, uprava može odlučiti da za njega više nema mjesta. Zanimljivo je i da nije bilo odredbi o tome kako djeca moraju izgledati. Uniforme se nisu nosile, jedino je bilo važno da su djeca čista i uredna.
- Propisi iz tog vremena zapravo su jako dobri. Primjerice, bilo je određeno da svaki vrtić, ako može, ima vrt. Tamo su djeca sadila i zalijevala povrće, a negdje su imali i domaće životinje. No, nije bilo ugodno. Da se od današnje djece to traži, to bi se smatralo zlostavljanjem - pojašnjava Serdar.
Iako opisi aktivnosti kojima su se djeca bavila zvuče dobro, čini se da su vrtići za mališane bili, barem u to doba, naporna mjesta koja ih nisu usrećivala. Tako se književnica Vilma Vukelić u svojim memoarima sjeća da je vrtić mrzila iz dna duše. Dosađivala se baveći se stvarima za koje tvrdi da nisu bile korisne ni lijepe, a nisu pridonosile ni spretnosti.
Antonia Cvijić Lukšić, osnivačica 1. vrtića
“Bile su to beskorisne probe strpljivosti koje su me prisiljavale da satima mirno sjedim. Gnušala sam se zaglupljujućega pletenja vijenaca od papira, slaganja štapića i pločica, različitih, uzduž i poprijeko prosječenih kocki, od čijih sam dijelova morala slagati cjeline. Kad se danas toga prisjećam, sliči mi to nesvrhovitom drilu kojim se nastojalo već toj predškolskoj dječici usaditi prve postavke podaničkog mentaliteta, lišena svakog razmišljanja”, piše književnica Vilma Vukelić.
No, nisu zagrebački vrtići bili grozna mjesta na kojima su se djeca igrala lošim igračkama. Bili su to, zapravo, jako moderni vrtići. U svima se, uostalom, radilo po metodama Friedricha Fröbela koji je postavio temelje suvremene pedagogije, koja se temelji na prepoznavanju jedinstvenih potreba i sposobnosti svakog djeteta. Njegovi “Kindergarteni” bili su preteča današnjih dječjih vrtića u našoj zemlji, ali i vrtića diljem svijeta. Među izlošcima koji će se moći razgledati jest i album sa slikama te uputama za slaganje različitih modela od kamenčića, koje je 1901. godine proizvela i darovala tvrtka Leipziger Lehrmittel-Anstalt. Igračka, puna sitnih predmeta, namijenjena je mališanima koji lako mogu neki dio staviti u usta i progutati ga.
Autorice za velikim stolom za učenike
Zanimljivi su i izlošci koje je Visoka kraljevska zemaljska vlada darovala Muzeju Hrvatskog učiteljskog doma nakon povratka sa Svjetske izložbe održane u Parizu 1900. godine. Osim Vlade, predmete su poslali i razni proizvođači didaktičkih igračaka, koje su u to doba nazivane “uzgojnim” igračkama. Najviše donatora bilo je iz Austrije i Njemačke. Među njima su i takozvane zabavice u sastavljanju, kako su ih tada nazivali, bečke građevne kutije koje imaju stroga pravila za slaganje kakva se danas ne bismo usudili dati ni školskoj djeci. Primjerice: uvijek upotrijebiti sve dijelove, iz prijašnjega lika izvoditi sljedeći i slično. Pločice, štapići, letvice, kolutići, odnosno posebno izrađivani materijali za slaganje također su bili strogo određenih dimenzija i boja, a materijali iz prirode kao kamenčići, sjemenke, plodovi i brojni drugi također se koriste.
Već tada su neki liječnici upozoravali na štetnost presitnih predmeta za djecu, ali se na njihove savjete nitko nije obazirao, pa su se te igračke proizvodile i prodavale u cijelom nizu zemalja. Među raznim igračkama s te izložbe u Parizu, koje se nalaze u Muzeju, jedna knjiga privlači pozornost. To je “Rukovođ za zabavište” Hrvatice Antonije Kassowitz-Cvijić, poznate zagrebačka odgojiteljica i začetnica dječjih vrtića u zemlji. Ona je još 1893. glavnoj skupštini Učiteljskoga društva za Zagreb i okolicu svima objasnila svoju ideju materinske škole kao osnove tadašnjega zabavišta. “Rukovođ” ona će objasniti da je to putokaz majkama “kako da svoju djecu prikladnim radom zabave i kako da im igrom i milozvučnom narodnom pjesmom srce razvesele i oplemene…”.