Kad se prije 14 godina Općinski kazneni sud u Zagrebu selio iz Palače pravde u kompleks bivše vojarne na zagrebačkom Črnomercu, u te nove prostore na Ilici selili su se mnogobrojni spisi. Ujedno su se selile i stvari koje su oduzete okrivljenicima i služile su kao dokaz, no za dosta predmeta vlasnici nisu poznati.
I dok su pravomoćno okončani sudski spisi davno škartirani a radi se o spisima starima i po 80 godina, predmeti oduzeti tijekom istraga čuvali su se u sudskoj korpori i omaškom pali u zaborav.
Sudski savjetnici unazad nekog vremena otvaraju kuvertu po kuvertu koje desetljećima čuvaju stvari nepoznatih vlasnika.
Ima tu svega od zlatnine, nakita šarolikog spektra, zlatnih listića za zube, američkih bankovnih čekova i štednih knjižica Ljubljanske banke, papirnatog i kovanog novca, mikrotragova, satova, putovnica, vojnih knjižica, pajsera, bočice tinte, bonova za benzin i za menzu...
I sve je to u međuvremenu postalo vlasništvo RH obzirom da ih nitko nikada nije potraživao. A kako se ti predmeti ne smiju baciti niti ih se smije samo tako riješiti, izvanraspravno sudsko vijeće stvari raspodjeljuje prema raznim ministarstvima pa i u humane svrhe. Maleni dio biti će uništen, dok će primjerice neki satovi završiti u Muzeju suvremene umjetnosti i Muzeju za umjetnost i obrt.
- Ovo su redovni postupci i ništa nije neuobičajeno. Čistimo referadu. Kad se postupak obustavi ili pravomoćno okonča osuđujućom odnosno oslobađajućom presudom, mora se odlučiti što sa predmetima iz računovodstva suda. Kad je poznat oštećeni u postupku pa i ako je on pokojni, predmeti se vraćaju nasljednicima. Stvari su spremljene u kuverte. Svaka ima svoj opis, no sadržaj spisa ostaje nepoznat jer je već davno uništen.
One vrijednije poput nakita i novca, pa i zlatnika Franje Josipa te zubnog zlata u listićima, se čuvaju u sefu pod ključem. Koliko su vrijedne? Ne znamo. U jednoj kuverti bio je, primjerice, lančić. U opisu stoji samo da je žute boje. Spisa više nema, a je li zlato ili bižuterija ne znamo – objašnjava za Jutarnji sudska savjetnica.
U korpori su, otkriva dalje, nađeni i neki mikrotragovi oduzeti tijekom očevida, a koji su poslužili, pretpostavlja se za utvrđivanje činjeničnog stanja. Ima tu još i pajsera, noževa, njemačkih DEM-a i talijanskih lira koje, za razliku od privatne osobe, HNB još uvijek može nekako oploditi.
Oduzeto zlato ide na adresu Ministarstva državne imovine, a čekovi iz 1918. raznih američkih banaka poput njujorške i čikaške, čiji je vlasnik L.M. rođen krajem 19.stoljeća, a sudski spis je iz 1966., sud šalje Ministarstvu financija kao i na tisuće dinara koji su krajem 60-ih do početka 80-ih oduzimani kasnije pravomoćno osuđivanim osobama.
A satovi? Prema odluci suda, neki od njih obzirom da Muzej suvremene umjetnosti ima stalnu postavu zbirke satova, biti će udomljeni na muzejskoj adresi, a za neke će se pobrinuti Ministarstvo državne imovine. Naime, početkom 70-ih od V.Š. oduzeto je 18 muških satova Darwil i jedan ženski, 15 muških satova Omikron te jedan sat Doxa. Nakon osuđujuće presude1975. godine, satovi su ostali na polugu sudskog računovodstva. U međuvremenu je i V.Š. umro, a satove nije nitko tražio.
Istih godina je ženski ručni sat Enika oduzet i S.B. koji je pravomoćno osuđen prije 47 godina, no po sudskom rješenju sat ide Muzeju za umjetnost i obrt.
- Mislili smo da će biti zanimljivo da se te satove izloži. Njihovu vrijednost ne znamo, ali kustosi će utvrditi koliko vrijede i da li vrijede uopće ili su dobre krivotvorine. Uglavnom, štete za RH nema niti u kojem pogledu, već samo možemo biti na dobiti.
Mobiteli koji su oduzeti, a vlasnici su nepoznati, poklanjaju se dječjim udrugama i dječjim domovima. No prije toga naša informatička služba mobitele temeljito očisti i izbriše sve podatke jer su ti mobiteli obično služili prilikom činjenja kaznenih djela – otkrivaju nam još na sudu dodajući da su ne tako davno poklonili veću količinu zaplijenjenih Uggsica jednom dječjem domu.
Što se tiče oduzetih vozila, njih se odmah po okončanju postupka pokloni policiji ili vojsci. A riječ je o autima koji su bili prenamijenjeni za prijevoz migranata i krijumčarenih stvari.
Zašto je u jednom slučaju bila važna bočica tinte stara 45 godina koja se sudskim rješenjem sad mora uništiti a nije ju dovoljno sam baciti u prvu kantu za smeće? I koji je bio razlog oduzimanja vojnih knjižica? - pitamo sudsku savjetnicu. Pojašnjava da je u prošlosti bilo "u modi" izbjegavanje vojne obveze ili bježanje usred služenja vojnog roka, a osim toga vojne knjižice su ujedno često služile i kao neka vrsta jamstva. Što se tiče tinte, ista je bila nebitna. Oduzeta je usput s drugim dokazima - kaže još.
Među osobama čije je ime nedavno iskočilo na kuvertama s oduzetim stvarima je i ono višestruko osuđivanog i sad već pokojnog provalnika sa Žumberka Josipa M. koji je ostao upamćen i kao bjegunac s Golog otoka. Zbog zadnje serije lopovluka odgulio je 12 godina zatvora, a ukupno je iza njega 25 godina kazamata zbog provala u domove, i to u njih preko 300.
Ministarstvu vanjskih poslova proslijeđena će, pak biti sirijska putovnica oduzeta početkom 1987. od A.D. koji je te iste godine osuđen zbog napuštanja djeteta. Putovnica je glasila na drugo ime.
Na štednoj knjižici Ljubljanske banke stanovita V.K.Š imala je ušteđenih 3000 DEM-a. Knjižica je oduzeta 1980. od J.K. koji ju je imao tijekom uhićenja, a koji je godinu potom i osuđen. Što je s novcem na knjižici utvrdit će Ljubljanska banka kojoj je sud knjižicu proslijedio.