U Japanu nema koševa za smeće na javnim površinama. Ni u gradovima ni u manjim mjestima. Glavni razlog zašto su koševi za smeće maknuti sa javnih površina je bila sigurnosna mjera nakon terorističkog napada smrtonosnim plinom sarinom, 1995. godine, gdje je kemikalija bila sakrivena u plastičnim vrečicama i bačena u koševe za smeće. u tokijskoj podzemnoj željeznici, usmrtivši 13 ljudi i ozlijedivši više od njih 5000. Kako bi spriječile sakrivanje eksploziva ili kemijskog oružja u kantama za smeće, vlasti su ih odmah i bez diskusije uklonile sa svih javnih površina. I to sve, bile one velike ili male, privremene ili fiksne. Ako pojedete bananu na putu ili popijete sok ili vodu iz male plastične bočice, morati ćete tu koru od banane i plastičnu bočicu nositi do vlastite kuće i baciti u kućni spremnik.
U cijelom Japanu, kućno se smeće odvozi prema ustaljenom redu. Razni dani u tjednu za razne vrste otpada. Smeće se iznosi neposredno prije na javnu površinu ili tamo gdje ga dolaze pokupiti komunalni zaposlenici. Ako ste smeće donjeli kasnije ili pogriješili vrstu otpada, nosite ga kući i čekate slijedeći dan u tjednu kada će se odvoziti baš ta vrsta otpada. Pravilo koji su svi odmah i bez pogovora prihvatili. Tokio je čist grad. Možete "doslovno jesti sa poda", kako to mi kažemo. Tamo vlada red, disciplina i poslušnost.
Zamislite kakva bi reakcija bila kod nas, da naše vlasti, pa makar i uz prihvatljivo objašnjenje, preko noći maknu sa javnih površina sve koševe za smeće, pa i one najmanje, kojih u našem gradu ima na svakom koraku.
Unatoč tome što nema koševa na ulicama, Japan je jedan od najčistijih zemalja na svijetu. Razlozi su različiti. Jesti ili piti na ulici ili u javnom prostoru je izrazito nepristojno. Znaju se mjesta, poput restorana, kafića ili za to određenih prostora, gdje je to omogućeno i dozvoljeno. Tamo ponekada i postoje kante za otpad. Često i prozirne da se vidi sadržaj koji se u njih baca. Na njima su vidljive oznake za pojedinu vrstu otpada. Ne smije se bacati mješano smeće u isti spremnik, makar on bio i priručan. Recikliranje je obavezno i rigorozno.
Japanci brinu i čiste javne površine i svoju okolinu, kao i prostor u kojem žive i borave. Čišćenje javnih površina nije prepušteno samo profesionalcima. Svatko čisti ispred svoje kuće, makar se radilo i o javnoj površini. Jer javna površina pripada svima, ona nije ničija nego njihova. I o njoj se vodi briga. Od svih. Naš autobus, naše vozilo za smeće, naš javni WC. Nedavno se po internetu vrtio video kako održavaju stvari i čiste zajedničko dobro kao i okolinu, koja pripada svima tj. njima. Jer to je njihovo vlasništvo i traži njihovu brigu. Kod nas ono što nije moje, nije ničije i to ostaje zapušteno i na nebrizi. Razlika u poimanju prostora, vlasništva, kulturi ili u čemu? Službe ne mogu održavati sve i brinuti baš za sve što je zajedničko. I naše.
Probajte tako nešto primjeniti kod nas. Bezbroj građana, ljudi, protestirati će kako nam to grad izgleda, pun smeća, jer se očekuje od nadležnih da to rješavaju. Mi građani to se nas ne tiče to nije moje, pa valjda nije ni naše, pa se to treba ticati onih koji su za to plaćeni i mi to očekujemo od njih. I sav taj neposluh i sva ta ignorancija se slijeva prema nadležnima, koji su eto, za to plačeni. A to što kod nas u Zagrebu ili mozda i u cijeloj Hrvatskoj, ljudi bacaju smeće gdje se tko sjeti, bilo kuda i bilo gdje, usprkos podzemnim spremnicima ili za to određenim mjestima, koji svaki služi za određeni dio otpada ili smeća, ne računajući da će netko iza njih to isto smeće morati opet razvrstavati. Kontejneri su puni svake vrste pomiješanog otpada, neki ostavljaju smeće i oko kontejnera naslagano i bez reda. Ali to smo mi. Većina. A gdje su tu Japanci? "Wishful thinking." (u prijevodu: puste želje)
Već je opće poznata činjenica kako Japanski nogometni navijači, nakon svake utakmice, počiste tribine na kojima su sjedili Japanci. Pa makar smeće i ne bilo osobno njihovo ili pojedinačno, nego Japansko. Kažu da su oni najbolji hotelski gosti, jer ostavljaju hotelsku sobu u najboljem redu. Jer time se brani ugled Japana.
U Japanu djeca sama detaljno čiste škole. A zaposlenici urede. I mi smo detaljno čistili arhitektonski ured u kojem sam radila i to 2x godišnje. Imali smo čistačice koje su ured čistile 1x tjedno i tada smo morali "osloboditi podove" i maknuti sve što je smetalo. Ali detaljno čišćenje smo obavljali sami. Dan ranije je bilo objavljeno u uredu da je sutradan taj dan. Ja sam došla obučena kao obično. Međutim iznenadilo me kako su kolege došli obučeni i opremljeni gumenim rukavicama, pregačama, radnim kutama i sl. Na oglasnoj ploči je bio napisan raspored čišćenja i pojedinačna zaduženja. Točno se znalo tko što i kada čisti. Vlasnik je čistio svoju sobu, mi zaposlenici smo čistili naš prostor. Sanitarni čvorovi su bili rezervirani za muškarce. Metoda je bila i odgojna. Čišćenje, pranje, struganje i poliranje je trajalo čitav dan. Nakon svega, pitam se tko nije shvatio što i kako treba održavati prostor i naše zajedničke stvari i zajedničko dobro, ne samo zato jer u njema boravimo.
E sada dolazimo do poante. Nedavno se razvila polemika oko podzemnih spremišta za smeće na Trgu bana Jelačića. Prvo oni nisu na Trgu nego na početku Ilice. A gdje bi se oni trebali smjestiti, a da služe građanima? Bolje bi bilo da ih nema. Točno. Ali mi nismo Japanci. Gdje se između ostalog sluša i poštuje struka. A da jesmo Japanci, koševi i kante nebi trebali uopće postojati na javnim površinama. A za poštivanje stručnog mišljenja, to je već neko drugo i šire pitanje, isto vezanu uz temu.
Tour Eiffel koji je sagrađen 1889 godine, projektanta Gustava Eiffela, za svjetsku izložbu povodom 100 obljetnice francuske revolucije, i bio je ruglo Pariza. On je bio podignut privremeno i trebao je biti uklonjen 1909 g. ali su ga vlasti odlučile zadržati. Kaže se da je Guy de Maupassant, jedan od najpoznatijih pisaca 19 stoljeća, svaki dan ručao u restoranu na njegovom najvišem katu, jer mu je bio toliko ružan, da je to bilo jedino mjesto od kuda ga nije mogao vidjeti. Danas on predstavlja simbol Pariza i Francuske. Za usporedbu Japanci su 1958 godine, sagradili Tokyo Tower, izravno inspiriran Eiffelovim remek djelom, ali višim za čitava 3 metra. On je dugo predstavljao najvišu točku u Tokiju i bio simbolom poslijeratnog Japana.
Što je Eiffelov toranj u odnosu na naše podzemne spremnike za smeće?
Zato savjetujem oponentima, da poput Guy de Maupassanta obilaze to mjesto, pa neće morati gledati te "užasne" podzemne spremnike. Dok se oni ne maknu i dok ne postanemo poput Japanaca.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....