ZAGREB - Ovoga travnja, baš nekako u vrijeme nove premijere Krležinih “Gospode Glembajevih” u zagrebačkom HNK, a malo nakon euforije oko beogradskih u Ateljeu 212, navršit će se 70 godina od jedne zaboravljene zabrane istoga komada. I dok je zabrana Krležine “Galicije” u režiji Gavelle iz prosinca 1920. poznata i srednjoškolcima, skidanje Krleže sa scene HNK u travnju 1941. rijetko je spominjana činjenica među praktičarima i povjesničarima hrvatskoga kazališta. Prema svemu sudeći, ona je svojedobno izvedena tiho i bez ikakve javne objave, posve u skladu s tendencijama “novog ustaškog duha”.
Predstavu su na repertoar uoči sezone 1940./41. postavili tada “friški” ravnatelj Drame Josip Badalić i intendant Aleksandar Freudenreich, a kako stvari stoje, oni su je sami i skinuli u strahu pred žestokim naletom nove vlasti i koncepta po kojem je HNK trebao postati propagandni stroj Pavelićeve i Budakove “čiste hrvatske kulture” u kojem za Krležu nije moglo biti mjesta.
Predstava prvaka
Nesuđene “Glembajeve” prema skoroj premijeri je već sigurno vodio Branko Gavella, osiguravši i zvjezdanu podjelu: Dubravka Dujšina u ulozi starog Glembaya (na praizvedbi 1929. igrao Leonea), Vjeku Afrića kao Leonea, Belu Krleža (drugi put) u ulozi barunice Castelli, a Boženu Kraljevu (također drugi put) za časnu sestru Angeliku. Ostale uloge tumačili su su sami prvaci tadašnjeg HNK: Janko Rakuša, Veljko Maričić, Joža Rutić, Borivoj Šembera i Viktor Bek.
I dok je posljednja najava premijere objavljena 6. travnja, o skidanju predstave s repertoara samo dva dana kasnije ne postoji nikakva pisana odluka.
Nema fotografija niti Babićevih skica za dekor i kostime, osim Afrićevih i Dujšinovih šturih zapisa i najava podjele u tisku od jeseni 1940. i proljeća 1941., ne postoji ništa materijalno, pa nam preostaje zaključivati na temelju detaljne rekonstrukcije prvih dana života u Kazalištu, koja je doista opsežna.
Dakle, 8. travnja, samo dva dana prije ulaska Nijemaca u Zagreb i proglašenja NDH, program se odvijao redovito u obje zgrade. U Malom kazalištu u Frankopanskoj ulici (danas DK Gavella) održavala se večer recitacije hrvatske lirike u izvedbi učenika Glumačke škole, a u velikoj zgradi su se, kako svjedoči Afrić, održavale intenzivne probe za Glembajeve pod redateljskim vodstvom Branka Gavelle, najvećeg kazališnog autoriteta, kojem je to bila četrnaesta režija Krleže, a četvrti se put (i prvi put u Zagrebu, nakon Beograda, Ljubljane i Brna) prihvatio režije intrigantne Krležine drame.
Pavelić je bio na putu
Tko je zapravo skinuo “Glembajeve” na Veliki petak 1941.? Možemo sa sigurnošću tvrditi da to nije bio budući kazališni mentor, doglavnik i ministar prosvjete Mile Budak jer je tih dana boravio u bolnici i imao je važnija posla kao budući član Vlade.
Nije to bio ni Pavelić, koji je još bio na putu iz talijanske Pistoie prema Zagrebu, a još je manje to bio Slavko Kvaternik, koji je tih dana bio danonoćno zauzet organizacijom vlasti u svim slojevima društva, ali i velikim pripremama za Pavelićev povratak u Zagreb. “Glembajeve”, dakle, nisu skinule tek uspostavljene ustaške vlasti, nego je to zasigurno učinilo samo kazalište, tj. njezina uprava kojoj je odmah postalo jasno da ljevičar Krleža ne ide s novim vlastodršcima, kojima je “boljševizam” bio najveći u nizu brojnih neprijatelja. Uprava HNK je ustvari, da bi zadržala svoje položaje, učinila sve da zataji Krležu i produkciju “Glembajevih” u svojoj kući.
Bez ijednog slova u tisku, tiho i šaptom, “Glembajevi” su odstranjeni već 11. travnja 1941., samo dan nakon proglašenja NDH. No, za članove uprave je i ta, vrlo brza reakcija bila prespora, jer će samo deset dana nakon Krleže i sami promptno izletjeti iz Kazališta.
Doglavnik Mile Budak već je imao u pričuvi svoje ljude za sve vodeće pozicije u novom ustroju ustaške Kulture.
Suzimo rakurs još više: tih je dana, naime, u Zagrebu vladalo pravo ratno okruženje, ali i velika neizvjesnost zbog korjenitih promjena koje će ubrzo uslijediti.
Vjeko Afrić, tada glumački prvak i Gavellin Leone, kasnije je u svojim memoarima zapisao da je raspoloženje u to vrijeme bilo ravno svojevrsnoj agoniji, a da je glavna tema kazališnih razgovora bila novonastala ratna situacija pa su političke teme bile na prvom mjestu.
Tešku atmosferu prvih ratnih dana i velikih promjena osjećao je i sam Miroslav Krleža pa je u Dnevniku zapisao da je 10. travnja glas Slavka Kvaternika zazvučao sablasno te mu se kroz čin uspostave NDH javila ona ista avet iz 1916. i 1918., ali sada posve povampirena.
Gavella je toga dana bio očito prezaposlen da bi mislio na burna događanja jer je, osim probe “Glembajevih” u Drami, imao poslijepodne i generalnu probu Wagnerova “Parsifala”.
Na njoj se, po bilježenju tiska, dogodio bizaran događaj: kad su “prvi valovi velikog događaja stigli i do hrama umjetnosti”, na pozornicu je donesen radioaparat koji je netko postavio baš na oltar Svetoga grala, “da svi prisutni mogu poslušati proglašenje države Hrvatske”. Pokus je ipak nastavljen do kraja, jer je veliko uzbuđenje oko ustaškog prevrata kazalištarce dočekalo usprkos svemu, u radu i “dostojanstvenom miru bez kojeg nema umjetničkog stvaranja”.