Ma ne! Nije se premijerov think-tank raspao zato što nas premijer nije htio slušati - kaže jedan od rijetkih intelektualaca koji je bio voljan komentirati, i to neslužbeno, rad ekspertnog tima koji je zamro prije nego što je ispunio svrhu i osmislio dokument “Vizija 2030.”.
Prije nego što su vodeći ekonomisti, privrednici, povjesničari i fizičari, eksperti za mirovinsku reformu, prirodne znanosti, reklamni magovi, tragači za Božjom česticom, uspjeli otkriti kako Hrvatska do 2030. godine može izrasti u zemlju zadovoljnih i zaposlenih ljudi. Ključno pitanje - što je to što nas može spasiti, u čemu možemo biti uspješni i profitabilni - ostalo je visjeti u zraku.
Nego zato što ste vi morali slušati njega?, pitam.
“Istina, Milanović je pričao nadugo i naširoko, eksplicirao bi detaljno poslije svakog izlaganja”, kaže znanstvenik i dodaje: “Možda je Milanović i previše pričao, ali nije ostavljao dojam neinformiranosti i nezainteresiranosti, kako mu se često prigovara”. Nije bilo, tvrde i drugi sudionici, ni opterećenosti političkim svjetonazorom - pozvao je i Vuka Brigljevića koji je u CERNU-u izgradio karijeru cijenjenog fizičara, a danas je uz posao u Institutu “Ruđer Bošković” jedan od čelnih ljudi Opusa Dei za Hrvatsku.
Dobra inicijativa
“Ekspertni tim je dobra inicijativa. Slabost je bila to što smo lutali i raspršili se s idejama. Šteta što smo odustali, ali za to nije kriv Milanović, nego nepraktičnost akademske elite, svi timovi s tako puno raznorodnih ljudi tako završe. Jako je teško u šarolikom društvu izvući zajednički nazivnik, zahvatiti bitne teme, a ne ispasti banalan... Takvi dokumenti trebaju biti široki, a opet konkretni, puni fantazija, a opet ne fantazmagorični, kreativni, ali realni. Recimo, akademik Stipetić je bio briljantan, upućen, pametan, zanimljiv, a čovjek ima 87 godina”, sabrao je taj anonimni sudionik.
Od svih osebujnih Milanovićevih poteza, intelektualna sijela “vijeća mudraca”, kako su ih novinari kolokvijalno prozvali, sigurno su najmanji razlog za kritiku. Milanović je početkom 2013. izabrao one koje smatra najblistavijim umovima i povjerio im izradu dokumenta. Očekivalo se da će susreti premijera s vodećom elitom u Visokoj prštati lucidnošću, idejama, prijedlozima, a najbolje od njih iskristalizirat će se u “Viziji 2030.” koja je trebala artikulirati smjer razvoja Hrvatske. Zadatak: utvrditi komparativne prednosti Hrvatske i potencijal za razvoj, kako iskoristiti najbolje što imamo i što je uopće to. Pronalaženje svjetle hrvatske budućnosti, potentne Hrvatske, pokazalo se teškim poslom i za najpametnije glave, pogotovo iz današnje pozicije hvatanja zraka za preživljavanje. Sve u svemu, sugovornici Nedjeljnog izračunali su da je u 18 mjeseci organizirano pet sastanaka. Moderator je bio Milanović. Iza svakog govornika riječ je davao samome sebi. Jako se brzo odustalo od pravila da svaki sugovornik ima pravo na tri minute izlaganja. Prvi kružok bio je pun entuzijazma - organiziran je nekoliko mjeseci prije nego što će Hrvatska postati članicom EU pa su pljuštale ideje kakvi trebamo biti kao dio europske obitelji. Na zadnjem - a on se dogodio još prošle godine - Davor Bruketa, stručnjak za propagandne aktivnosti iz agencije Bruketa&Žinić, koja radi i kampanje za SDP, raspravu je sažeo u slogan “Hrvatska - prirodni i tehnološki park u srcu Europe“. Bruketa je predložio da se razdruže po operativnim timovima i sublimiraju ideje. To se do danas nije dogodilo. U Vladinu uredu nisu čak spremni ni potvrditi, ni demantirati informaciju o prestanku rada Milanovićeva neformalnog tima. Da su se novinari dali u potragu za nuklearnim projektilima, a ne za dokumentom “Vizija 2030.” - koja se bez iznimke tiče apsolutno svakog člana društva i nema razloga da o njemu svi ne znaju sve - naišli bi na razgovorljivije sugovornike. Lako bi nam objasnili zašto moraju šutjeti. Milanovićev gremij mora šutjeti o tome, a da im ni samima nije jasno baš zašto.
Proglasio konspiraciju
Milanović je od prisutnih tražio da apstiniraju od izjava. Niti jedna Vlada dosad nije isključivala novinare s takvih skupova. Iz nejasnih razloga Milanović je, pak, proglasio konspiraciju. Stoga ni najbolji mozgovi Hrvatske, što implicira i nezavisnost duha, nisu u stanju odgovoriti na jednostavna pitanja: kakva je bila njihova uloga, što su timu dali, u kojem bi pravcu usmjeravali Hrvatsku... Koordinatorica tajnog projekta sjedi u premijerovu kabinetu, zove se Spomenka Rakušić, savjetnica je za gospodarstvo i sudionici su je redom apostrofirali kao dušu i tijelo tog projekta: “Ona nam je slala materijale, pozive, vodila brigu o svemu, zna sve o tome, zovite nju...” Kad smo je nazvali, nije bila dostupna. Kad smo ponovili poziv, dobili smo od tajnice čuđenje tko nam je rekao da Spomenka zna nešto o tome, na sastanku je, a on neće završiti prije kraja radnog vremena...
Već smo nedužnim pitanjem “o čemu ste raspravljali, do kakvih ste ideja došli” dirnuli u osinje gnijezdo. I naslušali se ovakvih obrazloženja šutnje: “Vi, novinari, samo pišete kako ništa nismo napravili, a potpuno ste ispustili iz vida da smo mi na premijerov poziv došli besplatno, bez kune honorara, da damo najbolje od sebe. Dali smo svoje ime, ugled i znanje premijeru, riskirajući da nas se kompromitira”. Ili, pak, “neetično je komunicirati s novinarima jer to može štetiti dokumentu ako za njega još uopće ima nade”. Ima još: “Veliki sam patriot i dao bih sve za Hrvatsku, ali ovo je između premijera i nas... Nismo mi radna skupina Vlade koja je imala obvezu proizvesti dokument, nego neformalno tijelo koje je premijeru htjelo pomoći...” “Tražim revoluciju, tražim ideju za koju bih bila spremna poginuti... Pozivu sam se odazvala iz čistog patriotizma.” Zanimljivo je da su redom, ipak, naglašavali kako je “Vizija 2030.” ili bilo koja druga od neprocjenjive društvene vrijednosti za širu zajednicu i kako je ni Milanović, ni bilo tko drugi neće moći provesti ne postigne li se konsenzus vladajućih i oporbe, lijevih i desnih, svih građana. Ostalo je, doduše, nejasno kako se to može izvesti u konspiraciji.
(...)