Gospođo Zdenka, pjevali ste na promociji slikovnice ‘Zeko i potočić’. Kako vam se sviđa slikovnica?
- Slikovnica je predivna. Napokon se netko sjetio staviti zeku u slikovnicu. Treba pohvaliti izdavača Slavka Kozinu i kuću Naša djeca, a osobito ilustratoricu Marselu Hajdinjak. Mene zeko može rasplakati u bilo kojoj varijanti, ali slikovnica... Vidjeli ste kak’ to izgleda?
Nažalost, samo fotografije. I kakav je zeko?
- Ma dovoljno je vidjeti ga u onom njegovu kaputiću. Pa kad po onoj pustoj zemlji prolazi pokraj potočića... ma, to je za poludit.
Kako djeca danas prihvaćaju zeku?
- Isto kao svih ovih pedeset godina, koliko pjevam tu pjesmu. Vječna djeca, vječna pjesma, a vječna je i moja veza s tom pjesmom.
Što mislite u čemu je tajna te pjesme?
- Prva reakcija je plakanje na sam tekst, što je i razumljivo. Ima djece kojima roditelji nisu smjeli često puštati tu pjesmu jer su preveliki emotivci. Po prihvaćanju te pjesme se vidi kakvo će biti djete, koliko je emotivno.
Što vam je rekao autor pjesme Branimir Mihaljević?
- I to je tužna priča. Dva mjeseca prije nego što je preminuo, nazvao me da mi zahvali. Rekao je: ‘Hvala vam, vi ste najzaslužnija što je ta pjesma postala broj jedan dječjih pjesama’. Tek sam kasnije doznala da je to bio naš zadnji razgovor.
Visoko kotira i ‘Tata, kupi mi auto’. Kako je bilo debitirati i pobijediti sa 15 godina u Opatiji?
- To su bila drukčija vremena i koga je publika tada prihvatila, to je ostalo vječno. Bili su to uspjesi bez reklame, bez nametanja publici, koja je sama birala ono što joj se sviđa.
Sociolozi su tu pjesmu označili kao početak potrošačkog društva. Kakav bi tekst danas bio?
- Što da joj tata kupi umjesto auta? Danas je sve to izvitopereno. Možda - Tata, kupi mi banku. Ali i to se dogodilo. Kada sam išla pjevati tu pjesmu u Opatiju, Audi mog tate bila su jedina kola na Lujzijani. Danas djeca bez problema dobiju auto i prije osamnaest.
Zanimljivo je da za tu pjesmu ne dobivate nikakve tantijeme?
- Da, to je sramota i lopovluk. Nama starijim pjevačima rekli su da smo još u Jugotonu potpisali ugovore u kojima se odričemo bilo kakvih prava sljedećih 50 godina. Ja se toga ne sjećam, ali možete li vi to zamisliti? Pa to je zločin.
Ali, prošlo je 50 godina?
-Da i to, navodno, znači da ću sada i ja imati neke koristi od izvođačkih prava za koje nitko ne mari. Evo, uz slikovnicu ide i CD, pa ćemo vidjeti hoće li se netko konačno sjetiti i mene. Inače bi zeko mogao završiti i na sudu.
Koga osobito cijenite u svojoj generaciji, a koga od mladih pjevača?
- Moja četiri stađuna s kojima sam provela divne dane su Toni Kljaković, Vice Vukov, Ivo Robić i Ivica Šerfezi. Od generacije, moj apsolutni favorit je Tereza. Ona je uvijek u formi i svojom ekspresijom uvijek očara ljude. Od mlađih, izgledom i pjevanjem se ističe Žanamari Lalić, ali još nije iskazala svoj potencijal jer dosad nije dobila pravu pjesmu. I Natali Dizdar ima sličan problem. Trebaju joj neke druge pjesme, koje bi istaknule njen glas.