ZAGREB - Kada sam prije sto godina (barem mi se tako čini) upisivao Pravni fakultet u Zagrebu, bio sam mlad, lijep, a neki su profesori čak znali reć i: pametan (sada znam da su se šalili), ali ono po čemu sam se u tim mladim danima posebno isticao i na što sam se najviše ponosio, bio je moj besprijekoran vid.
Istina, bilo je tu još stvari kojima bih se mogao ponositi, barem su tako neke brucošice u neformalnim razgovorima u Kavkazu tvrdile, ali za potrebe ove priče, zadržat ću se na osjetilu vida pomoću kojeg sam tada k’o od šale mogao s Trga bana Jelačića vidjeti dvoznamenkasti broj na tramvaju koji bi upravo kretao s Remize,, mali madež iznad usnice one atraktivne kolegice iz prve klupe do katedre, greške u prijevodima Vladimira Cvetkovića Severa, sitna slova u ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....