Imao je sve. Bio je suvlasnik najjače kurirske tvrtke u ovom dijelu Europe. Bivši sportaš koji je pokazao da se i takvi mogu snaći u poslovnim vodama, samo ako dovoljno rano počnu razmišljati o trenucima kada lopte, pakovi ili reketi postanu sporedni rekviziti u životu, mogao je birati što će dalje, ako je uopće morao okrenuti novu poslovnu stranicu nakon City Expressa. Prošao je najtežu školu, ruski dril o kojem nerado govori, ali koji ga je naučio što znači - preživljavati. Jednom je ispričao dogodovštine iz Moskve, u kojoj je živio i radio početkom 90-ih, priču o iznudama lokalnih kriminalaca, životu s tjelesnim čuvarima 24 sata uza se i taksama koje moraš platiti ako želiš biti siguran da ćeš sutra raditi.
Prvi ‘ozbiljan novac’
Tu je Rusiju ostavio iza sebe, vratio se doma - i napravio velike stvari. Kada je osigurao ugodan život i posložio temelje, odlučio je riskirati i igrati na emocije, napraviti nešto u onome s čime je odrastao i što najviše voli, a to je hokej.
- Dugo sam bio u poslu u kojem sam odgovarao za mnogo ljudi, pogotovo u City Expressu. I sve što sam napravio u toj tvrtki donijelo mi je zadovoljstvo, ali ništa se ne može mjeriti s ovim. Medveščak mi pruža dvaput veće uzbuđenje od bilo kojeg ostvarenja u biznisu - kaže 41-godišnji Damir Gojanović, predsjednik Kluba hokeja na ledu Medveščak Zagreb.
Dvadesetak godina nakon mladenačke poslovne avanture Gojanović se vratio potpuno drugoj Rusiji. Iza sebe je ostavio priču o preživljavanju, priču u kojoj je zaradio prvi ozbiljan novac, i došao se s Rusima natjecati u onome u čemu su najbolji, barem kada je sport u pitanju. Koliko im znači hokej, pokazalo je kolektivno stanje šoka nakon poraza domaćih u četvrtfinalu Olimpijskih igara u Sočiju, na kojima je šef Vladimir želio samo jedno: hokejsko zlato. Puno će reći i činjenica da svaki visokopozicionirani dužnosnik Gazproma, Sogaza ili Megafona, najvećih ruskih kompanija koje sponzoriraju Kontinentalnu hokejsku ligu, mora biti viđen u društvu Vladimira Putina, Aleksandera Medvjedeva i ostalih mecena institucija ruskog hokeja.
- To je možda i stvar koja me najviše iznenadila, i to tek kada sam se malo odmaknuo od svega i razmislio što smo sve doživjeli. Situacija u kojoj se sastajem sa svim tim velikim facama iz poslovnog svijeta, pa činjenica da mi jedan Sergej Fedorov (ponajbolji ruski hokejaš u povijesti) hoda po dvorani, situacija da se natječemo u društvu u kojem sudjeluju najjače svjetske face i kompanije... I sada mi pomalo nestvarno zvuči da smo mi dio takvog društva - kaže “predsjednik u tenisicama”, kako su ga nazvali ruski kolege. Osupnuti činjenicom da čelnik jednog kluba može stati pred kameru u sportskom izdanju i Medveščakovoj “hoodici”, a usto odlično govori ruski, ruski novinari vjerojatno su na početku sezone mislili da im na intervjuima netko servira - lažnjaka. Naviknutima na tipove u odijelima ili lokalne šerife koji su u svlačionice znali nositi i revolvere, Gojanović im je stigao kao osvježenje.
U Hrvatskoj je također osvježenje, i to već dugo. Kad ga se naziva najuspješnijim sportskim menadžerom u državi, kada njegovo malo remek-djelo služi kao putokaz opoziciji Zdravku Mamiću, Gojanović poseže za ziheraškim odgovorima; preko portparola poručuje da pitanja o usporedbama i mišljenju o Šimiću i društvu ostavimo za drugu priliku i hvali svoje suradnike.
Javno dobro
- Da je ovo samo moja zasluga, onda bi nam se klub vjerojatno zvao drukčije, Klub hokeja na ledu ‘Damir Gojanović’. Ali, ne zove se tako, zove se Medveščak Zagreb. Naglašavam ovo ‘Zagreb’, jer još nismo ni svjesni koliko nam ta promocija na ruskom tržištu znači. U ruskim medijima nije objavljen nijedan ružan tekst o Medveščaku, Zagrebu i Hrvatskoj, a to je rijetkost s novim klubovima. Rusi su u početku napadali ligu zbog toga što nas je primila. Svaka pohvala godi, ali neću biti jako pametan ako kažem da ništa od toga ne bi bilo moguće bez ljudi kojima sam okružen. Sve naše uspjehe doživljavam kao javno dobro, jer ovo nije moja igračka, nego naš, generacijski klub koji ima put dulji od 60 godina, klub svih onih koji dolaze u dvoranu, nose naše majice, vesele se pobjedama - ističe Gojanović koji je kasnih 70-ih i 80-ih godina na Šalati, u rodnom kvartu, imao najbolje društvo i najbolje uzore.
(...)