Urban ima puno talenata. Damir Urban je zvijezda hrvatske glazbe. Slikar je, glumac, pjesnik, pjevač, gitarist, pisac... Uz to izvrsno pegla, peglanje ga opušta. Nakon koncerta ode doma i pegla. Otac je dvojice sinova. Malik ima 14 godina, a Istok Zola je još malešan, tek je navršio dva mjeseca pa spava u nosiljci na prsima mame Milice. To su Urbani iz Rijeke. Damir Urban je porijeklom iz Dubrovnika, iz ulice Žudioske, ali Rijeka je njegov grad. Pjeva i svira već 30 godina. Urbana ne možete ne prepoznati: nema kosu, ima brkove i bradu, prstenčić u nosu, rinčice na oba uha, mršav je i uspravan. Čini mi se da ne stari, a ako, možda ipak, stari onda to čini - poput vina.
Što radite na Brijunima?
- Između ostalog snimam zvukove. Imam masu opreme tu. Mikrofone za snimanje pod vodom, hidrofone. Snimam zvuk brodova, buku trajekata, snimam žabe tu u barama kad krekeću i razgovaraju, stavljam mikrofone i u zemlju, u drvo. Uglavnom, bavim se zvukom. Kasnije to koristim u svojoj glazbi. Uz to i glumim, u Sofoklovoj “Antigoni” zajedno s Radom Šerbedžijom i njegovim Ulyssesom.
Nije prvi put da glumite...
- Nije, nije. Igrao sam u filmovima i u teatrima. Glazba i gluma su umjetnosti u kojima se čovjek može kreativno izraziti.
Osjećaj nostalgije
Vaša Rijeka je zanimljiv grad...
- Osjećam ponekad nostalgiju. Rijeka je bila, u bivšoj Jugi, jedan od zanimljivijih gradova. Izlazak u grad imao je sadržaj. Za razliku od “bogatih” gradova koji su nudili glupu zabavu: šankove, glazbu sa zvučnika... Ti bi u svaki klub u koji si došao navečer - nešto i naučio. Bilo je tu puno malih glazbenih sastava, puno performansa, puno glumačkih trupa. Danas toga nema. Sad su izlasci čista zabava i sve se svelo na ostavljanje para na šanku. Već dugo uopće ne izlazim iz kuće poslije osam sati navečer, osim eventualno u kazalište, kino ili neki koncert. Gradio sam svoju karijeru upravo u Rijeci. Najprije sam želio osvojiti svoj grad pa tek poslije počeo putovati. Moj bend i ja smo pobjeđivali na lokalnim gitarijadama i Ri-rocku pa tek onda krenuli na put u Ljubljanu ili Zagreb, na primjer. Međutim danas, većina novih riječkih bendova gotovo da i ne svira u Rijeci. To je čudno, meni. Novi načini komunikacije pretvorili su svijet u globalno selo. Na primjer bend Johnatan, koji je nedavno rasprodao zagrebačku Tvornicu: oni jesu iz Rijeke, ali im Rijeka nije jedina baza. Oni traže publiku globalno, a mi smo tražili publiku oči u oči, ‘tko me čuje taj me zna’. To je zanimljiva razlika u komunikaciji benda i publike. Kad nam je Koraljko Pasarić zavrtio snimke na Radio Rijeci, ja sam mislio da je to vrhunac moje karijere... da je to krajnja točka do koje čovjek može doći, da sam uhvatio Boga za jaja. A, imao sam 16 godina, tada.
Govorite o vremenima...
-... Laufera, ili možda još ranije. Svirao sam tada bas gitaru. Prodao mi je čovjek bas gitaru sa slomljenim vratom. Ja nisam dvije i pol godine znao da ta gitara ima slomljen vrat. Možete zamisliti koliko smo tada bili glazbeno educirani.
Slavni Laufer je kratko trajao?
- Nije. To publika misli jer smo tek 1994. snimili prvi album, ali je bend postojao od 1986. godine. Tada smo izašli s mojom pjesmom ‘Budi moja voda’.
Bijeg od slika
To je i danas hit.
- Da, imali smo i ‘Svijet za nas’ i ‘Lopova Jacka’... Bila su to ratna vremena. Bili smo mladi, naša publika također mlada. Ista generacija, mi i publika smo bili isto godište. Davali smo im energiju, isporučivali smo dovoljnu dozu njihovim hormonima. I svojim, naravno. Danas imamo ogromnu publiku, ali više nismo nužno isto godište. Nakon godina snažnog sviranja zaželio sam se glazbe, a ne samo - znoja.
Laufer se raspao. Posvađali ste se?
- Ne, ne nismo. Ali, da ne lažem, s jednim dijelom benda nemam baš neke odnose, a s drugim imam sjajne. Gitarist Laufera mi je kum na vjenčanju...
Biti roker je posebna dimenzija?
- Sad ne. Ali, bila je. Počeo sam bježati od te slike, od brendiranja lika koji se počeo stvarati... išlo mi je na živce da me ljudi vide isključivo kao čovjeka s mikrofonom na bini. Meni se to možda i ne da raditi baš svaki dan. Moraš imati ‘izlete’, naučit’ nešto novo o sebi da bi postao još kvalitetniji.
Imate takvih ‘izleta’?
- Imam, ali nisam ih imao ranije.
Pišete tekstove, skladate glazbu, slikate, glumite u teatru i na filmu. Otac ste, suprug ste...
- To je zapravo - sve isto. Iako, ne mogu to ljudima objasniti. Ja puno toga radim što se i ne zna. Mene je sram reći što sve radim. Skupljam neke stvari. Šijem. Radim ptičja gnijezda... Ja ne znam – ne raditi. Šetam psa, našu basseticu Mo, i to je posao. Radio sam i parfeme... puno toga me veseli i ispunjava.
Što slikate?
- Zadnje vrijeme - gotovo ništa, ne stignem, ali imao sam neki dan neku vrstu likovnog perfomancea u Labinu, slikao sam na jednoj ogromnoj površini rukama, granama... Slikam svašta. Crtao sam i stripove, nekad, kad sam bio mulac. Počeo sam sa stripom. Zatim sam upisao studij likovne kulture. Sada više nemam poriv da sve što slikam mora biti prikazano, javno. Slikam sjećanja koja mi fale... Miješam i stričeve i ujne, i mjesta i gradove... pa više ni sam ne znam što je istina, a što je fikcija. Vraćam se u svoj šesti rođendan pa dodajem i ono što se nije dogodilo. Ipak, imam glazbu. Nju volim i od nje živim. Nisam slikar, ali slikam. Glazba je ipak moja najveća ljubav.
Imali ste u životu neuspjeha?
- Naravno, puno. I sad ih imam. Što je neuspjeh? Neuspjeh je preduvjet za uspjeh. Kako bih uspio bez neuspjeha?
U obitelji se pojavila nova osobica... malešni Istok Zola...
- Rođenje djeteta je najmisteriozniji, najveći i najljepši događaj koji čovjek može doživjeti. Bio sam na porodu. Ne možemo proniknuti u tu tajnu. Koliko god je nesavršen, čovjek je - savršen. Rođenje djeteta je čudo. Veće religije od toga - nema. Moj stariji sin, Malik, izrastao je u vrlo pametnog i dobrog dječaka. Nema razloga da Istok Zola bude drugačiji. Ponosan sam ćaća. Rastao sam se od prve supruge, ali sam vrlo odgovoran roditelj obojice svojih sinova. Moj život je potpuno promijenjen, naglavačke, otkad sam postao otac. Na bolje, naravno. Prije sam živio loše, čak i zdravstveno, gotovo klasična rock and roll priča. Jedini porok koji sada još imam je pušenje cigareta i kava. Prestao sam čak i meso jesti... Djelima ukazujem put svojim sinovima. Riječi bez djela su - ništa.
Iako, riječi vaših pjesama, vaše riječi, potiču ljude...
-...da čine djela? OK, onda te riječi imaju svoj život. Ako se netko zaljubi uz moju pjesmu, onda je pjesma ostvarena. Divno je što se ljudi uz te pjesme i ljube i vole i rastaju se...
Potpuno izmožden
Slavna pjesma ‘Budi moja voda’ je ljubavna pjesma?
- Da, je. Ne mora nužno biti ljubavna, ali - je. Velik dio mojih pjesama su ljubavne, iako mi nije bila namjera da budu – ljubavne. U njima skrivam određene misli i razgovore sa samim sobom... pa izmišljam drugi lik kojem se obraćam u pjesmi. Često ne pjevam ženi nego - sebi. I kad imam neka religiozna samoispitivanja, pišem i pjevam - ljubavne pjesme. Razumijete me? Pjesma je super. Pjesmom možeš iskazati i svoj politički stav, a nitko te neće osuditi.
Nedavno je otišao jedan veliki pjesnik...
-... i glazbenik. Arsen je stvarno pravi glazbenik. Sjajno educiran i talentiran. Ja sam glazbeni naturščik. Nisam išao u glazbenu školu, išao sam u likovnu školu. Glazbu sam sam učio.
Umorni ste nakon koncerta? Mršaviji koju kilu?
- Jesam. Fizički i psihički umoran. Ponekad sam potpuno izmožden. Nakon koncerta me žele vidjeti, razgovarati, traže potpis, dođe ponekad i koji gradonačelnik i njegovi tajnici... a ja ne znam hoću li imati snage ni doći do hotela. Uglavnom, ne razgovaram ni s kim nakon koncerta. Nakon dva i pol sata pjevanja nemam apsolutno ništa više reći. Da, i smršavim na koncertu. Često kupim neku krivu robu, preuske hlače – jer ne volim probavati robu u dućanu. Milica mi kaže: dobro, pa ideš drugi tjedan u Bosnu, imaš tri koncerta, pasat će ti te uske hlače kad se vratiš...
Stvarno perete suđe nakon koncerta?
- Daaa, i usisavam prašinu.
To je opuštanje?
- Ne, to je jedan dio mog zadatka u našoj maloj obiteljskoj zajednici. No, zadnje vrijeme me žena naučila peglati, jer je morala mirovati pet mjeseci prije poroda. Moram reći da me peglanje opušta. Preporučio bih svim muškarcima da - peglaju. Žena, nažalost, živi u muškom svijetu. Nije mi drago što je tako. Pokušavam promijeniti stavom, ponašanjem i djelovanjem tu nepravdu. Žene su puno inteligentnije od nas. To vam je kao odnos dresera i lavova. Žene su lavovi, a muškarci su dreseri. Dreser uđe u kavez i lavovi ga slušaju. Kad bi se lavovi jednom osvijestili i shvatili da uopće ne trebaju dresera – mi, muškarci bismo nestali s ovog planeta. Žene su sposobnije, pametnije. Imaju intuitivnu moć puno snažniju od naše.
Četrdeset i sedam godina. U punoj ste snazi?
- Nadam se da još nisam. To me tek čeka...
Prstenčić u vrhu nosa, dvije buže u ušima... drvena ogrlica oko vrata. To boli?
- Ne. Boljelo je kad se radilo, bušilo. Drvenu ogrlicu oko vrata nisam skinuo šest godina. To bi bilo k’o da mi skinem nos. Piercing i naušnice nosim već dvadeset godina.
Imate i tattoo?
- Da, samo dva. Na ruci i na vratu.
Kose nema?
- Počeo sam mlad gubiti kosu, pa da to ne gledam - obrijao sam glavu.
‘Žena dijete’ je proročanski album?
- Pa, ispalo je da jest. Nije rađen s tom namjerom. Bio je to početak preokreta u mom životu. Meni je kroz pjesme lakše nešto dostići negoli u stvarnom životu... U pjesmi pokušam prizvat’ neko stanje koje bih volio da se desi. U vrijeme nastanka te pjesme proživljavao sam jedno od težih razdoblja mog života. Ne vjerujem savjetima, ja moram sam proći kroz sva ta ‘vrata života’ da znam što je dobro, a što nije.
Mjesto bez signala
Idete zaista u ‘karantenu’ pred snimanje albuma?
- Da. Dobro je imat’ neko mjesto gdje nema signala, mobiteli ne rade, nema televizije, nema vanjskih utjecaja. Tako se u potpunosti posvetimo glazbi, iako ne sviramo 24 sata. Zbližimo se, napravimo malu zajednicu: kuhamo, pričamo, družimo se i siguran sam da zbog toga album uspijeva. Na natječaju smo dobili od Grada prostor bivšeg industrijskog pogona. Tamo je moj atelje, imamo dnevni boravak, prostor za vježbanje, studio za snimanje, svoju vlastitu opremu za snimanje, hrpu mikrofona. Mi, zapravo, ne ovisimo ni o kome. To je izvanredan osjećaj. Naše pjesme i albumi nastaju u tom prostoru daleko od svih i od svega.
Što mislite o ljudima? Ljudi su dobri ili su loši?
- Ljudi su niti dobri niti loši. Ljudi su – glupi. Većina.
Njih 95 posto? To mi je rekao jedan filozof...
- Ne, nego njih 99 posto. A onaj jedan posto koji nije glup trudi se da broj poraste, na 99,5 posto.
Društvo je u krizi?
- Da, ali ne samo kod nas. Putujem dosta svijetom, čak i preko ‘bare’, pa sve vidim. Svugdje. Ne radi se o ekonomskoj krizi. To će se kad-tad riješiti. Radi se o ljudskoj krizi. Pogledajte kako se određene zemlje, upravo sada, ponašaju prema tom mnoštvu izbjeglica koje naviru u Europu... da bi preživjeli. U Hrvatskoj ni po čemu nije lošije nego negdje drugdje. Naprotiv, u nekim situacijama smo čak mnogo bolji od drugih. Stalna je borba ljevice i desnice, makar, ponekad, i nema neke veće razlike među njima. Osobno mislim da ima više prilika nešto napraviti iz opozicije nego iz pozicije. Čudno se te ‘karte’ slažu. Ljudi imaju strah i od tehnologije jer nemaju pojma kako radi. Na razumiju kako rade mobiteli i laptopi. Ljudi sviraju i gitare, ali ne znaju kako se one popravljaju. Postali smo tipično konzumerističko društvo. Strah nas je širokih mogućnosti interneta, a i strah od velikih sloboda. Loša je ekonomska situacija, iako je pitanje koliko je stvarno loša, a koliko je nama plasirana kao loša? Ako gledamo povijest, čovječanstvo nikad ranije nije živjelo bolje nego sada. A govore nam da je sumrak civilizacije... Događaju se čudne stvari, npr. u Rijeci nogometni navijači pokušavaju smijeniti intendanta kazališta u koje žele ući u japankama i s flašom piva u ruci. Žele prvi put u kazalište i to - silom? Klinci gađaju kamenjem ratnog heroja koji izlazi iz kazališta i viču mu gadne riječi. To je suludo. Mediji također kvare situaciju i potpiruju vatru, ali jesu li svjesni toga ili su samo - glupi?
Kako osjećate domovinu?
- Prelijepa je. Ali… ja ne mislim da smo mi - zato što smo Hrvati - bolji od nekoga tko nije Hrvat, samim time što taj nije Hrvat. Bit bolji od nekoga - to treba zaslužiti. Treba biti dobar čovjek.
Slanje energije
U pjesmi pjevate: ‘Ovo nije svijet za nas’...
- Pjevam, da. Ali ovo jest svijet za nas. Nemamo drugi.
Vaše pjesme su poruke?
- Mogu biti. Volim to što radim. Šaljem energiju. Sviram koncerte i kad me struja trese... To je neko nadstanje koje me uhvati. Uživam što sam glazbenik. Ne bih volio biti političar, a pogotovo ne uspješan političar... to te zavede. To je afrodizijak, nekima.
Koliko drvenih kuglica ima ogrlica oko vašeg vrata, koju nikad ne skidate?
- Dovoljno.
Sasvim određen broj?
- Naravno. I broj čvorova kojima su spojene je određen, a kamoli ne broj kuglica. Vidite, kad me netko pita jesam li praznovjeran, ja velim da nisam... Što vi mislite? Ogrlica me štiti. Čuva mi glas. Djeluje, vjerujte mi. Nisam ju skinuo ni u ‘Antigoni’. Čuva mi glavu, krvotok i tijelo.
Svjesni ste da imate karizmu?
- Nisam. Ne znam što je moja karizma, ali znam da imam mana. Nervozan sam. Prebrz. Planem... Ali znam da se trebam okružiti ljudima boljim od sebe samoga. To je pravilo uspjeha. U svemu.
Poseban ste čovjek...
- To ste vi rekli.