Zoran Milanović kaže da se ne boji nove odgovornosti koju će slijedom pobjede na izborima uskoro preuzeti. Smatra čak, kaže, da je najspremniji i najpozvaniji od svih premijera koje je Hrvatska dosad imala. Trijezno i bez lažne skromnosti analizira svoje kvalifikacije: jedini je politički lider s izvornim mandatom, što ga je dobio na demokratskim izborima u svojoj stranci; s njim na kormilu SDP je napravio, tvrdi, kvantni skok; parlamentarne izbore prije četiri godine izgubio je za dlaku od moćnog i beskrupuloznog protivnika, ali SDP je ostvario vrhunski rezultat; četiri je godine proveo u opoziciji, što je za njega, kaže, bilo korisno, a ni za stranku nije bilo loše; dobro je obrazovan; Europu i svijet dobro poznaje; na koncu, ima živi interes za javne poslove.
Glavom u plafon
Milanović se u politici nije našao slučajno. Joško Klisović, koji ga je upoznao kad su obojica 1993. došli u Ministarstvo vanjskih poslova, a danas su prijatelji i kumovi, tvrdi da je Milanović u diplomaciji lupio glavom u plafon. Imao je dobru karijeru, obavljao važne poslove, ali želio je iskoračiti u prostor gdje se osmišljavaju i donose političke odluke. U diplomaciji se uvijek ostaje izvršitelj, a ne kreator politika. Milanović kaže da je ulazak u politiku bio “potpuno svjesna odluka, calling, poziv, jednostavno to osjetiš u sebi”. Odluku o učlanjenju u SDP donio je još tijekom boravka u Bruxellesu, gdje je tri i pol godine proveo u misiji pri EU i NATO-u. - Tamo sam odlučio da se želim politički aktivirati i da se obavezno moram vratiti u Hrvatsku prije izbora. Svakako nisam htio da 3. siječnja dočekam u inozemstvu - prisjetio se za potrebe ovog teksta.
Kad je 2003. SDP izgubio izbore, a HDZ se vratio na vlast, Milanović je mogao ostati u MVP-u, ali je prihvatio ponudu Ivice Račana i otišao raditi za opoziciju. Nepunu godinu prije izbora 2007. Račan se smrtno bolestan povlači, Milanović ističe svoju kandidaturu za njegova nasljednika. Hrabar i dotad neuobičajen potez, koji je uže rukovodstvo SDP-a popratilo spontanim pljeskom. Dobio je mandat u stranci, ali je nekoliko mjeseci kasnije, premda se to činilo nemogućim, izgubio parlamentarne izbore. Ivo Sanader uspio ga je za dlaku pobijediti, ali Milanović je za SDP postigao nikad bolji rezultat. Pamti se da je u izbornoj kampanji od Sanadera tražio da položi “račun za svaki sat i svaki kat”. Trebalo je čekati tri godine da dođe na njegovo. Mislio je da će moći formirati vladu: dva tjedna prije izbora Joža Friščić pred kamerama se kleo da će u koaliciju sa SDP-om, a onda mu nakon izborne noći više nije odgovarao na pozive.
Premda se u javnosti stvarao dojam da je Milanović četiri godine u opoziciji proveo uprazno, šef SDP-a za to je vrijeme uspio realizirati neke važne strateške pomake.
Smjena generacija
U stranci je proveo smjenu generacija i demokratizirao unutarnje odnose. U Hrvatsku je uveo novum da stranačko članstvo bira svoje rukovodeće ljude. SDP-ov kandidat Ivo Josipović izabran je za predsjednika Republike. Kukuriku koalicija Milanovićeva je inicijativa i projekt. Na koncu, ostvario je više nego uvjerljivu izbornu pobjedu i osvojio je šansu da u iduće četiri godine upravlja Hrvatskom. Kao minusi spominju se: predugo mrcvarenje s politički i moralno nepodnošljivim Milanom Bandićem, mlitavost u opozicijskoj ulozi, više liberalna nego socijaldemokratska profiliranost stranke, ali iznad svega Milanovićev personality.
Valjda ni jedan hrvatski političar nije toliko psihoanaliziran koliko šef SDP-a. Stalno se u vezi s njegovom ličnošću raspiruju sumnje, premda evidentno raspolaže predispozicijama da bude vrlo dobar premijer. Dobro je obrazovan, kulturan, načitan, po svijetu se snalazi kao kod kuće. Uvijek je briljirao svojim znanjem, osvajao nagrade. Sugovornici iz svijeta redovito ostaju zadivljeni njegovim manirama i savršenim engleskim. Ima silnu intelektualnu znatiželju, pravu glad, ne voli kad nešto ne zna. Samosvjestan je i nitko ga ne može impresionirati. Premda je građanin svijeta, strani ga diplomati baš ne vole. Ne da na sebe i svoju zemlju, ne plazi pred velikima. Rajko Ostojić, koji mu navodno može reći sve što treba, tvrdi da Milanović jako poštuje sebe, kao što jako poštuje prijatelje i one koje predstavlja, a to je dosad bio SDP, a sutra hrvatska država. Misli da će nacionalne interese Hrvatske u svijetu braniti bolje od svih drugih, ne zato što je nacionalist, jer on to nije, nego zato što je skrupulozan prema obavezama svoje funkcije.