INTERVJU S PRIMORCEM

ZORAN PRIMORAC ZA JUTARNJI 'Ne želim mjesto Zlatka Mateše, a Vrdoljak se mora obuzdati'

Najdugovječniji hrvatski sportaš, koji i u 44. godini aktivno igra stolni tenis u Rusiji, kao član Vijeća HOO-a neslužbeno se spominjao kao kandidat za nasljednika predsjednika Zlatka Mateše, zbog čega ga je napao počasni član MOO-a Antun Vrdoljak

Jedan od najtrofejnijih hrvatskih sportaša s točno 20 medalja na SP-ima i Eurima, zaslužni olimpijac koji je osvojio srebro na OI u Seoulu 1988. To je Zoran Primorac (44), jedan od najboljih, svakako najdugovječniji hrvatski sportaš svih vremena. Iako je u profesionalnoj karijeri duljoj od tri desetljeća osvojio gotovo sve, Primorac je danas, više nego ikad prije, u žiži sportske javnosti nakon što ga je bivši predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak nazvao rušiteljem hrvatskog sporta i čovjekom ‘koji je u karijeri osvojio pola medalje’. Primitivni atak izazvao je osudu javnosti, no Primorac je ostao pomirljiv:

- Istina je, jako me to pogodilo, no s odmakom od par dana želim vjerovati da to gospodin Vrdoljak nije stvarno mislio. Sjećam se da je upravo on bio taj koji se najviše zalagao za to da ja nosim hrvatsku zastavu na otvaranju OI u Sydneyju. On je tada bio predsjednik HOO-a, čovjek kojeg se pita i koji odlučuje. Dok je on bio na toj funkciji, dvaput sam bio najbolji sportaš u izboru HOO -a. Kao počasni član MOO-a i s visine svoje funkcije morao bi zapravo biti imun na takvo razmišljanje. S druge strane, kad je već toliko u životu prošao, trebao bi se znati kontrolirati ako već prihvatimo da je sve to rekao u afektu. Opet se vraćam - ako to stvarno misli, to onda vrijeđa fundament olimpizma.

Vrdoljak je, navodno, reagirao na vaše destruktivne metode i pokušaje rušenja vodstva HOO-a?

- Ne zanima me destrukcija, rušenje predsjednika Mateše i u konačnici mjesto predsjednika HOO-a, kao što se to provlačilo po medijima. Ministar Jovanović i politika nemaju nikakve veze s ovim istupima nas olimpijaca. Ničim izazvan Vrdoljak nas je napao, konkretno mene, iako sam među olimpijcima jedan od ‘tiših’. Po prirodi su sportaši uvijek pozitivni, naučili smo slušati, cijenimo autoritete. To je, uostalom, i u mojem habitusu, da poštujem starije od sebe. Nitko ne ruši Matešu, on je dobio svoj mandat na četiri godine, koliko i ja u Vijeću HOO-a ispred Kluba olimpijaca. Zajednička nam je zadaća da to odradimo i da napravimo sve za dobrobit hrvatskog sporta. Ponavljam, ne ciljam na mjesto šefa HOO-a.

A zašto i ne bi biste, imate sve reference?

- Zasad je tako, još sam aktivan sportaš. Mene sada samo zanima da ovaj svoj mandat u HOO-u odradim kako spada. Ne znam, 2016. će biti novi izbori, vidjet ćemo. Mi smo sportaši uvijek bili legalisti koji poštuju ‘vlast’, tako i vodstvo HOO-a. Nismo nikakvi pučisti, ali ne želimo gurati glavu u pijesak i govoriti da je sve idealno, kad znamo da nije tako. Priče o dugovima Sportske televizije potencirali su svi drugi članovi Vijeća HOO-a. Ja nisam bio u sazivu Vijeća kad se o uvođenju SPTV-a dogovaralo. Kakav bih ja to bio čovjek i sportaš kad bih bio kontra te televizije. To je nonsens, svi su tada rekli - odlična ideja. O tome je iluzorno pričati, svaka bi sportska televizija bila pozitivna, od toga sportaši samo mogu profitirati. No, ona nije napravljena kao javna, već komercijalna televizija za koju je potrebno da sama sebe financira, a ne da troši sredstva za sportaše. Jasno je ona sada radi velike dugove i mora se restruktiurati.

Obični spinovi

Očito je da su kriza i nedostatak financijskih sredstava glavni problem?

- Naravno, dugovi SPTV-a mogu ugroziti sport, dogodit će nam se da 2016. budemo toliko dužni da sport uopće neće moći funkcionirati. Ja sam za spašavanje SPTV-a, no ovako je to preveliko breme ako je jedini jamac HOO.

Nemamo ni kategorizaciju sportova, Zakon o sportu nije zaživio na dobrobit sportaša...

- Valjda smo još u nekoj tranziciji, znam da je teško, no valjda će se sve to s vremenom srediti...

Ratko Rudić rekao je da je sport imao bolji status u bivšoj državi što se tiče mirovinskog, zdravstvenog i statusa sportaša uopće.

- Ja sam tada već igrao, istina, no bio sam premlad da to sada valoriziram, znaju to bolje stariji. Znam da sada sve dadžbine plaćam sam. Situacija nije idealna, sportaši ne dobivaju ugovoren novac. Nogomet je svijet za sebe u odnosu na ostale sportove, no i nogometaši su došli u iskušenje i varali da bi plaćali dugove kao što je to poznato iz ‘Operacije ofsajd’. Dečki su bili u međuprostoru jer od klubova nisu dobivali novac, a morali su plaćati davanja državi. Lako je zamisliti ponašanje čovjeka koji dođe u tu situaciju. Kad smo kod Rudića, srce me boli što odlazi u Brazil. On je poseban, teško mi se izraziti, on je kao Isus, nek’ me se krivo ne shvati. Čovjek s takvim znanjem, iskustvom i sportskim backgroundom opet odlazi i drugima će davati znanje koje ima. I predsjednik Mateša morao je napraviti više da ga uključi u HOO i zadrži.

I vi ste svoje sposobnosti prodavali stranim klubovima u Belgiji, Španjolskoj, Japanu, sada Rusiji...

- Ne bih se uspoređivao s Rudićem, on je posebna priča. Nažalost, nije to problem samo u sportu, to se događa s našim liječnicima, idu u Katar, Dubai, SAD, Kanadu... To je problem ekonomski slabe države. Odljev mozgova nije naša ekskluziva. Naše znanje iskorištavaju drugi.

I Rudić je, uz vas, bio spominjan kao kandidat za šefa HOO-a...

- To su obični spinovi, kao i u mojem slučaju. On to ne želi i treba nam u struci, ne na tom mjestu.

Družit ćete se u Brazilu, on kao izbornik Brazila, vi na osmim Igrama u nizu.

- Sumnjam! Nešto se promijenilo u meni poslije nedavnog Eura u Beču. Nije bilo sreće, imao sam zdravstvenih problema, nisam bio spreman. Nije se ugasio plamen, no... Ne vuče me više dvorana i trening kao zadnjih skoro 40 godina. Događaju mi se u glavi stvari koje su i meni čudne. Nek’ vrijeme napravi svoje, zasad mi ni u primozgu nije razmišljanje o igranju na OI u Brazilu. Iako sam bio puno puta u Brazilu, tamo bih prvenstveno volio otići turistički, da vidim kako će napraviti igre jer je taj narod to zaslužio.

Dobro mi je u Rusiji

No, mnogi se Brazilci bune protiv SP-a i OI koji će ih osiromašiti i dodatno ‘isisati’?

- Zato jer su prevelike imovinske razlike među ljudima. Ne mogu reći da je nepravedno društvo, ali...

Pa to je i Hrvatska danas!

- Može se reći, no to je tamo izraženije pa onda jadni ljudi, nemajući od čega živjeti, idu u ilegalne poslove. U tim favelama stvarno se živi na rubu... Stvara se onda kriva slika i to je zatvoreni krug. No, Brazilci su odlični ljudi. Jednom smo imali kvar na vozilu na putu od Sao Paola i Rio de Janeira i u roku pet minuta stalo je 30 automobila pitajući trebamo li pomoć. Opušteni su, iako siromašni, ali susretljivi i dobronamjerni.

Više ste puta prokrstarili cijeli svijet, koja vam se kultura najviše dopada?

- Obožavam japansku kuturu, nekoliko sam godina bio tamo. Oni žive u posloženom sistemu, koji respektira starije i respektira znanje i autoritete. Ne potenciraju agresivnost, iako su imali lošu militarističku povijest. Danas propagiraju samo toleranciju i razumijevanje. Oni su jako homogeni, to se potencira iznutra iz obitelji. Dan ti uljepša njihovo pristojno ophođenje. Jako su vrijedni i pravedni. Disciplinirani su, moralni, nema muljanja, izopačenosti. Jednom smo jeli preskupi Kobe steak i ‘chefu’ je pred nama jedan pao na pod. Istog ga je časa bacio u smeće, nije mu na pamet palo da ga negdje ‘uvali’ jer da time gubi. Moral je važniji od svega...

Ne idete na Igre, kraj karijere je blizu, to znači da uskoro idete na podvodni ribolov i ostale ‘sporedne ljubavi’.

- Ne još, dobro mi je u Rusiji. Bili smo drugi u Champions league, dvaput prvaci Rusije. Napravili smo puno, dobar je projekt, ambiciozan. Ne uzima mi puno vremena, nisam puno u Rusiji. S druge je strane obitelj ta koja jako pati zbog mojih odlazaka. Imam dvoje djece, trebam malo poraditi i na ulozi oca. Ne zamenarujem djecu, no to je zakon fizike - ne mogu u isto vrijeme biti na dva mjesta. Supruga Danijela je zato genijalka. Završila je stomatologiju, odrekla se svoje znanstveno-liječničke karijere da bi mene pokrila. Radi moje karijere žrtvovala je svoju i to jako cijenim. Školovala se dugo, završila je jedan od težih fakulteta, a posvetila se obitelji, meni i djeci.

Jesu li vam djeca tipične ‘jabuke koje ne padaju daleko od stabla’?

- Ne baš, iako stariji sin Matej igra tenis. To je težak sport, velika je konkurencija, roditelji moraju puno ulagati. Ne rade ništa klubovi, već roditelji u financijskom i svakom drugom smislu. To je mukotrpan put, no ne razmišljam hoće li biti veliki igrač. Dobar je, ali nije mi intencija da od njega napravim novog Ivaniševića. Moj je moto - bolje tenis nego PlayStation. Mlađa Lea samo se rekreativno bavi sportom.

(...)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. kolovoz 2022 16:02