Zovu ih apostolima. Nikica Valentić, Franjo Gregurić, Mladen Vedriš, Mirko Barišić, Branko Mikša, Antun Kovačev, Božo Prka, Ivica Todorić, Vladimir Gašparović, Miroslav Gjurašin, Jurica Pavelić, Damir Begović, Duško Grabovac, Ivan Majdak, Martin Jazbec... I samo jedna apostolka, bivša ministrica Marina Matulović Dropulić.
Sastaju se svakog prvog utorka u mjesecu, još od Tuđmanova vremena kada je društvance nakon sjednice VONS-a otišlo u restoran Kvarner. Posljednjih su godina u Panorami. Rituali su to od kojih se ne odstupa, točno se zna protokol i domaćin druženja koji sve to i plati, a izmjenjuju se kao i rotirajuće predsjedništvo bivše države. Razgovaraju o svemu i svačemu, a najčešće o politici. Jasno, desni kude svoje, a lijevi svoje. “Znate onu gradaciju: prijatelj, neprijatelj, stranački prijatelj”, kaže mi Nikica Valentić.
Ništa od njihovih druženja ne bi došlo do javnosti da hadezeovci i mostovci nisu u siječnju baš u Panorami razgovarali o Tihomiru Oreškoviću kao novom premijeru. Scena je bila krajnje komična. Dok je vrh HDZ-a, s Tomislavom Karamarkom i Željkom Reinerom na čelu, razgovarao s mostovcima, na svoje redovno druženje, koje se poklopilo s tim “povijesnim” sastankom, u Panoramu su ulazili i apostoli. Jedan po jedan.
Sve poznata lica, bivši premijeri, bankari, ministri. Novinari i fotoreporteri bili su krajnje zbunjeni tim defileom bivših i sadašnjih. Slikali su jednog po jednog, a onda je na red došao Mladen Vedriš, nekad potpredsjednik Vlade i ugledni ekonomist i profesor. Njega se prijašnjih dana, u licitiranju kandidata za premijera, često spominjalo pa su ga okružili znatiželjni novinari. “Ja sam tu na privatnom ručku”, ljubazno je odgovorio Vedriš i dobio ironične odgovore okupljene sedme sile: “Aha, svakako, vi ste već peti koji je to rekao”.
Da, jesam, kandidat sam
Jedino je spremno odgovorio Branko Mikša, bivši ministar i zagrebački gradonačelnik. “Da, ja sam kandidat za ministra unutarnjih poslova, što vas zanima?” Vedriš i Mikša su produžili na druženje, a vlasnik hotela Anđelko Leko otkrio je da se baš na tome mjestu već godinama redovno sastaju poznata lica iz svijeta politike, bankarstva, sporta i medicine. “Ti apostoli ovamo dolaze jednom mjesečno na zajednički ručak.”
Razgovaraju o svemu i svačemu, od politike do nogometa. Ni one tako posebno drage teme Hrvatima, o ustašama i partizanima, ne zaobilaze apostole. Kažu, dvije trećine njih skloniji su desnoj opciji, a trećina ljevici. To, međutim, nije prepreka za civilizirane i pristojne rasprave, pa i oko tako vrućih tema iz naše prošlosti.
Jedino se ne vole slikati dok uz janjetinu, ribu ili divljač pretresaju hrvatske aktualije. Nisu baš bili sretni ni kada su o svojim sastancima trebali govoriti za novine, na kapaljku sam izvlačio svaki detalj. O tome tko je koji apostol i je li Franjo Tuđman taj koji ih je izabrao prije početka “svog učenja”, još su manje bili spremni nešto reći. A za to da napravimo zajedničku sliku “Tuđmanovih učenika” nisu htjeli niti čuti. Stidljivo su samo priznali da su davno na druženjima bili i Stipe Mesić i Josip Manolić, ne otkrivši razlog zbog čega su napustili raj.
“Zgodno je to s nama jer je s jedne strane kohezija, a s druge raznolikost”, kaže Mladen Vedriš, naglašavajući da su ipak svi na centru. Neki na lijevom, neki na desnom, no dragocjena je ta kakofonija zvukova i razmišljanja koja se čuje na njihovim susretima. “Onda se iz svega može napraviti balans.”
Sve je počelo spontano. Ranih devedesetih godina, u burnim vremenima kada se stvarala Hrvatska, političari su imali naporan tempo. Sastanak za sastankom, VONS, razgovori s Tuđmanom. “Ajde, idemo nakon svega sjesti i porazgovarati”, predložio je netko od njih. Okupljalište je bio riblji restoran Kvarner u Zvonimirovoj ulici gdje se na katu privatno sastajao tadašnji politički vrh. Bila je ugodna atmosfera, nitko ih nije vidio, mogli su se opustiti i ležerno razgovarati.
Nikica zna sve
Ekspert za biranje lokacije druženja bio je Nikica Valentić, pravnik, koji je osamdesetih i devedesetih godina bio i direktor stambenih zadruga. Znao je sve lokacije u gradu, od Gradskog podruma nadalje, pa su njemu prepustili da nađe mjesto gdje će se družiti. U početku su Valentić i Vedriš pozvali par prijatelja, ali se krug počeo širiti. Kvarner je bio dio HUP-a, ugostiteljskog i hotelskog lanca koji je spretno vodio Anđelko Leko, bivši konobar u Pivovari u Ilici. Kada je socijalizam umro, Leko je već bio generalni direktor HUP-a, koji je znao govoriti “klanjao sam se za napojnice, ali sam na to ponosan, razvijao sam se u poslu i ništa nisam zaradio političkim vezama, nego samo vlastitim trudom”.
Političarima je ipak širom otvorio vrata Kvarnera gdje su se odlično osjećali. “Nismo se tamo nalazili tako često, bilo je to sporadično kada bismo imali vremena. Tada je uvedena praksa da se redovno nalazimo u božićno vrijeme”, dodaje Vedriš.
Nikica Valentić se sjeća da je na ta druženja znao dolaziti i Franjo Tuđman, koji se rijetko mogao opustiti, ali je sa svojim suradnicima volio razgovarati i izvan kabineta. Kada je već prošla ona najteža faza izgradnje države, druženja su postala češća. “U početku su s nama bili i Mesić i Manolić, dio ljudi koji je izašao iz politike iz raznoraznih razloga, ali i oni koji su ostali u politici. Čini mi se da smo 1997. godine obnovili zajednička druženja”, prisjeća se Mladen Vedriš.
“Promijenilo se dosta sastava, u početku je dolazio i pokojni Martin Špegelj, pa Mesić i Manolić. Onda se to društvo na neki način zbog raznoraznih događaja osipalo i sve se svelo na vrlo kompaktnu ekipu ljudi koji slično misle. Mnogi od njih bili su ili su još uvijek prisutni u političkom i ekonomskom životu zemlje”, kaže mi bivši premijer Franjo Gregurić.
Objašnjava da ih najviše vežu ljudske, a manje poslovne veze. “To je i osnovni razlog zbog kojega se nalazimo. Nazvali su nas apostolima, naravno da nema nikakve veze, ali dobro. To vam je društvo koje se riječima teško može definirati.”
Još vrlo aktivni
Povremeno među apostole dođe Ivica Todorić, kada mu to posao dopusti. “Stalno juri, ima brojne obaveze, za razliku od onih koji više nisu u punom pogonu pa su uvijek tu prvog utorka u mjesecu”, kažu apostoli.
Kada sam Franju Gregurića zapitao koliko ih je zapravo, nisam dobio točan broj. “Ne znam točno, manje od dvadeset. Jedan dio ‘nestaje’, a onda se pojavi netko novi tko se priključi. Točan broj je teško reći. Sve su to divni ljudi, vrlo vrijedni i poslovno mnogi još uvijek vrlo aktivni. Vrlo je šarolik sastav, od bivših političara, ekonomista, bankara, profesora i liječnika do hotelijera.”
Prema mišljenju bivšeg premijera, skupovi apostola najbolje bi se mogli nazvati “prijateljskim druženjem”. “Tu se možemo šaliti, zabaviti, u lijepoj atmosferi provesti dva sata i nakon toga se raziđemo. Nismo mi nikakav faktor ni u kreiranju politike, među nama nema nikoga tko je aktivan u političkom životu. Možda najviše Nikica, koji je savjetnik predsjednice Kolinde Grabar Kitarović za gospodarstvo. Ostali nisu ni u vrhu bilo koje političke stranke.”
Kaže mi Gregurić da je prije svega riječ o druženju “normalnih i razumnih ljudi”. “Ni za koga od nas koji smo u HDZ-u ne može se reći da smo netolerantni, kao što imate i ljude koji nikada nisu bili politički angažirani, ali imaju svoje stavove.”
Nikica Valentić u šali dodaje da se i poneka kap nađe na stolu apostola. “U politici se uvijek toči, samo treba paziti da se ne toči od litre naviše.” Valentiću nije smetalo što je Leko rekao novinarima o njihovu sastajanju. “Pa što ćemo mi bježati, pa nismo ilegalci. Mi smo grupa prijatelja iz rata, koji se nalaze već dvadeset i pet godina.” “Gospodine Valentiću, vi kao Ličanin sigurno na tim druženjima zastupate čvrste, desne stavove”, provocirao sam bivšeg premijera koji je davne 1995. u pismu Franji Tuđmanu objasnio razloge svoga povlačenja. Sve ono što je napisao, moglo bi stajati i danas. “Uvijek sam bio pristaša jedne liberalnije opcije. Mene je majka naučila da se svakoga mora poštivati, od stola gdje se jede, pa nadalje. Kada se dobije građanski odgoj, nauči se da pristojnost čini čovjeka”, kaže mi političar koji je na kraju svoga premijerskog mandata ostavio državu bez kune duga.
Pristojnost je temelj
A pristojnost je upravo ono što čini temelj dugogodišnjeg druženja apostola. Kada je već riječ o pisanju pisma, Nikica Valentić mi je diskretno rekao da će napisati novo pismo, ali ne sada. Za godinu dana, kada će “pojasniti još neke stvari”. Apostoli među sobom imaju i jednog od najboljih prognozera hrvatskih izbora jer je Valentić dosad gotovo uvijek točno predvidio tko će i kako pobijediti. Bilo je tako i za predsjedničke izbore na kojima je trijumfirala Kolinda Grabar Kitarović i za parlamentarne na kojima je HDZ bio relativni pobjednik. “Uglavnom sam precizan”, kaže, a za dobrog prognozera među apostolima još ističe Franju Gregurića i Mladena Vedriša. “To su iskusni ljudi, pa svi mi smo bili i dio najužeg tima Franje Tuđmana. Stara smo mi generacija”, smije se Valentić, uz dodatak da je “tvrđi od svakog kamena”. “Jer ipak sam Ličanin.”
Kada je zgrada u kojoj je bio Kvarner vraćena bivšim vlasnicima, Leko je predložio nastavak druženja u Panorami. Lokacija je bila dobra, malo izdvojena iz centra, izvan pogleda znatiželjnika. U to vrijeme hotel nije imao ni neki poseban imidž elegancije ili luksuza, ali je bio poznat po dobroj kuhinji. Starinski pristup, koji su apostoli zavoljeli.
Otad je usvojen i protokol druženja. Svaki je mjesec jedan od njih domaćin, koji dogovori menu i brine se da sve bude organizirano do savršenstva. “Kada su domaćini ljudi s mora, poput Kovačeva ili Prke, onda je, naravno, ‘udri po ribi’. Kada dođu na red Mirko Barišić ili dr. Gjurašin, jelovnik ide prema Slavoniji. Kada je Nikica, to se zna da su očekivanja visoka, da mora biti janjetina koja je prvoklasna”, govori Vedriš.
Specijalisti za teme
Svaki put prije druženja domaćin uloži trud da pripremi najbolje i najatraktivnije jelo. S kuhinjom u Panorami sve dogovori nekoliko dana prije ručka, koji se ponekad otegne i do večere, iako druženja u pravilu traju od 15 do 17 sati. Apostoli me uvjeravaju da im vrijeme proleti. Leko je sve vrijeme tehnički domaćin, a kulinarski domaćin mora pripremiti i pisani jelovnik koji apostole dočekuje na stolu. Postoji i “stoloravnatelj” Martin Jazbec, kojega neki nazivaju i generalnim sekretarom. On uredno napravi raspored za idućih dvanaest do petnaest mjeseci. Uvodnu riječ gotovo u pravilu ima Franjo Gregurić, nakon čega domaćin susreta kaže nekoliko riječi. To je stalna uvertira, kao u Križevačkim štatutima.
I onda slijedi red politike, red ekonomije, red sporta. Tehnomenadžersko krilo - Prka, Vedriš, Kovačev, Valentić i Gregurić - najčešće govori o političkim i ekonomskim, svjetskim i domaćim, temama. Na dnevnom redu se nađu i europske teme pa Juricu Pavelića, bivšeg direktora Zagrebačkog velesajma koji ima plantažu jabuka kod Jaske, jako muči hoće li Europska komisija otkupiti jabuke po povoljnim cijenama. Begovića najčešće zanimaju teme iz energetike, a gospođa Matulović Dropulić, kao jedina žena među apostolima, suverena je vladarica tema o građevinarstvu i urbanizmu. Jak je i “servisni sektor” s liječnicima na čelu, a Mirko Barišić i Mikša specijalisti su za nogomet. “Nema nogometne utakmice koju mi ne prokomentiramo i iz prve ruke dobijemo ocjene i očekivanja.”
Veselje uz tamburaše
“Zašto imate samo jednu apostolku”, zanimalo me. Dobio sam vrlo šturi odgovor: “A, tako”. Eto, toliko i ništa više.
Znaju se apostoli u nekim prilikama, najčešće dva puta godišnje, proveseliti i uz tamburaše. Posebno je svečano okupljanje u prosincu, uoči Božića, a poneko preskakanje bude samo u ljetnim mjesecima. Ovaj posljednji summit, ovoga mjeseca, bio je u dosta krnjem sastavu, ali već za sljedeći mjesec najavljeno je da će svi biti na skupu o kojemu novine neće pisati, iako će zajedno sjediti (bivši) premijeri i ministri, bankari i poslovni ljudi.
Moćni dečki i jedna dama.