Tužan sam jer vidim da mi se ne dozvoljava da mogu normalno živjeti i da se mogu normalno, kao i svi drugi, baviti poslom u kojem sam se dokazao da sam jako uspješan. Zašto to rade, ne mogu razumjeti. Odlučio sam o tome javno progovoriti.
Ponudio sam našoj kinematografiji filmski projekt koji bi nas povezao s vodećim imenima svjetske kinematografije , imenima vrhunskog kalibra i reputacije, a umjetnički savjetnici za igrani film u HAVC-u koji odlučuju koji će se film financijski podržati i Hrvoje Hribar ravnatelj HAVC-a odbijaju to prepoznati.
Producent Eric Cantona
Ponudio sam ekranizaciju romana "Anka brazilijanka" najvećeg dječjeg hrvatskog pisca, Mate Lovraka, ekranizaciju jednog od najljepših hrvatskih romana za djecu. Svi koji su do sada pročitali scenarij, ali doslovno svi, kažu da je neosporno visoke kvalitete. Film je podržan kao jedan od najbolje ocijenjenih projekata na upravo završenom natječaju Hrvatske televizije, koja će biti koproducent filma. I upravo zbog kvalitete scenarija i velikog produkcijskog potencijala, dva francuska, jedan engleski i jedan srpski producent sudjeluju u proizvodnji filma. I svima je projekt izvrstan! Umjetničkim savjetnicima za igrani film i Hrvoju Hribaru nije.
Uložio sam ogroman trud i novac kako bih osigurao, ne samo to da glavnu ulogu glumi Eric Cantona, ogromna svjetska zvijezda, nego da on bude i koproducent s francuske strane i osigura novčana sredstva kako bi pokrio iznimno zahtjevnu post-produkciju filma u Francuskoj. Pristao je i kaže da mu je scenarij odličan. Imena njegovog kalibra na tlo Hrvatske do sada su kročila samo kao turisti, nikada kao partneri u nekom hrvatskom projektu! Francuski producenati nam pokušavaju organizirati da dođemo do jednog od najvećih svjetskih direktora fotografije, Dariusa Khondjia kako bi se probali dogovoriti s njim da snima naš film. Za nekoliko tjedana dolazi u Zagreb jos jedna velika svjetska glumačka zvijezda Ralph Muller, da dogovorimo da glumi u filmu. A Hrvoja Hribara i njegove umjetničke savjetnike to ne zanima. I ne samo da ih ne zanima! Kažu da scenarij nije dobar, da ne vjeruju u mene kao autora i da produkcijska razina projekta nije zadovoljavajuća.
Da je ovo prvi put da se ovako nešto događa, bio bih možda optimističniji. Ali nije. Kriteriji kod izbora koji dugometražni igrani filmovi će se financijski podržati i u kojim iznosima, nažalost se ne mijenjaju. Ili da budem jasniji; U kriterijima i načinu izbora filmova, ne vidim nikakve razliku između onih kriterija iz vremena koje želimo, svi mi koji se bavimo filmom što prije zaboraviti i ovih danas. Ovo kako se danas radi identično je kako je bilo i onda.
U pitanju su interesi
Evidentno je da su uvijek neki interesi u pitanju. Onda su to bili jedni, sada su neki drugi. A možda se radi o interesima iste prirode. Ne znam i iskreno, ne zanima me. Najlakše je sakrivati se iza teško mjerljivih kriterija kao što su kvaliteta scenarija, umjetnička vizija, autorska koncepcija i sl.
Slažem se da su ovi kriteriji važni, ali ima načina da budu i transparentni. Ali ovdje se arogantno podcjenjuje i javnost i struka. Šta oni misle? Da ti ti filmovi neće sutra igrati u kinima i da javnost i kritika neće imati priliku uspoređivati kvalitetu mog filma i filmova za koje su oni odlučili da se trebaju snimati!
U slučaju kriterija izbora i financijske podrške proizvodnji filma, HAVC nema nikakvu strategiju. Nema strategiju podrške proizvodnji kinematografskih djela, ni u umjetničkom području ni u napretku filma za najšire gledateljstvo. Ili možda ima. Možda ima strategiju nekih drugih interesa i pogodovanja. To ne znam. Filmovi se u Hrvatskoj danas događaju ili se ne događaju. Slučajno i stihijski. Tužno.
I ima nešto što je jako važno a što se prešućuje. A to je nepostojanje financijskog savjetnika, kojega prema novom pravilniku ima pravo predložiti samo ravnatelj HAVC-a. Ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar kaže da je on taj! Da mu ne treba nitko jer on to zna. Nisam siguran da je ijedan financijski plan ili budžet napravio do sada u životu. Možda griješim! Ako griješim, ispričavam se, ali onda sumnjam. S pravom sumnjam jer zbog krive procjene troškova i zbog krivo napravljenog budžeta i danas ga, osam godina nakon što je snimio svoj posljednji film, nazivaju hrvatski filmski djelatnici da im plati novac koji im duguje jer je snimanje probilo sve predviđene rokove.
Puno kolega misli isto kao i ja , ali neće to javno reći jer se boje. Razumijem ih i ne zamjeram im. Osuđeni su na ovisnost od HAVC-a i rezultate natječaja, pogotovo u ova recesijska vremena gdje bez podrške HAVC-a ne mogu preživjeti. Ne mogu financirati razvoje svojih scenarija i projekata, ne mogu se educirati, promovirati svoj rad, razvijati međunarodne strategije. Ne mogu izdržavati svoje tvrtke i zaposlenike. A neće i zbog toga jer sa ostalim djelatnicima HAVC-a imaju dobra iskustva kao što imam i ja. Puno kolega me je ovih dana nazvalo da mi kažu da je ovo strašno što se događa. Da izdržim i da idem dalje. Da ću ja to kao i uvijek do sada izgurati. Svjestan sam da se s ovim izlažem napadu i da najvjerojatnije neću nikada dobiti potporu za proizvodnju ovoga filma od sadašnjeg ravnateljstva HAVC-a, ali ne mogu više šutjeti! Ne mogu! Ubija me ta šutnja. Tri godine već radimo na ovome projektu i neću dopustiti više nikome da me ponižava.
A i jako sam umoran jer se obrazac u mom slučaju, na potpuno isti način, ponavlja na svakom mom filmu do sada. Znakovito! U svaki novi projekt koji pripremam krenem optimistično i kažem si „nisi više outsider, vremena se mijenjaju“. Ali ne. Mene se podrži tek onda kada snimim film. Kada dokažem da sam napravio film iznimno visoke razine, visoke umjetničke, produkcijske i tehničke kvalitete, i koji je vrlo često i društveno angažiran, i cilj mu je pomoći da nam svima zajedno ovaj svijet i društvo budu prijateljsko mjesto za živjeti.
Samo jednom u životu sam na početku snimanja dobio sredstva, (oko 20% od budžeta za film). Bilo je to za film „Moram spavat anđele“), koji je Europska Filmska Akademija uvrstila među 44 najbolja europska filma te godine. Ta sredstva sam dobio nakon što sam odbijen tri puta zaredom, i nakon što je Krsto Papić, tadašnji novoizabrani umjetnički savjetnik javno izjavio „ Ovo je jedan od najboljih filmskih scenarija koje sam ikada pročitao“. Identično je bilo i s mojim prvim filmom "Jeli jasno prijatelju?".
Odbijen je tri puta i tek nakon što sam ga snimio, i pritom se podosta zadužio, dobio sam 25% od budžeta filma. Danas je taj film uz Brešanov "Kako je počeo rat na mom otoku" i Vrdoljakov "Duga mračna noć" među tri najgledanija filma u povijesti hrvatske televizije.
I u slučaju mojeg zadnjeg, dokumentarnog filma o hrvatskom paraolimpijcu Darku Kralju, na kojem sam radio pune dvije godine, ponovilo se isto! Odbijen je. I tek nakon što sam ga snimio, HAVC-a mi je pokrio 17,5% od ukupnog budžeta.
Preostala novčana sredstva prikupio sam sam. A taj isti "Kralj" je bio u selekciji za najveću svjetsku filmsku nagradu Oscar i skoro na svim festivalima na kojima je bio prikazan dobio je ili Gran Prix publike ili Gran Prix žirija kao najbolji film festivala a da ne govorim koliko je napravio za promociju hrvatskog sporta u svijetu.
I što mi sada preostaje? Pustiti ovako iznimno zahtjevan projekt u koji je jako puno uloženo da propadne ili opet moram uložiti ogromnu količinu energije slijedećih 5 - 6 godina kako bih sam prikupio sredstava, pa će mi HAVC ponovno, nakon što sve to sam napravim, dodijeliti jedan mali dio sredstava. A i taj film će ponovno dobiti jako puno pohvala i priznanja, naravno.
Tužno i ponižavajuće.
Nisam siguran imam li i to zdravlje, i godine, i životnu energiju za svaki put počinjati sve iznova.