Ispovijest Draganine sestre za ‘Slobodnu‘: Vikala sam da pusti kofer i trči od vatre. Okrenula sam se, više je nije bilo

– Ja sam nju vidjela. Vikala sam joj da trči, da bježi. U jednom trenutku čak sam pokušala krenuti prema njoj, ali između nas su eksplodirali automobili i podignuo se plamen. Više nije bilo puta kojim sam mogla proći. A onda je ona samo nestala. Ta slika ostat će mi u glavi dok sam živa – teško izgovarajući svaku riječ, kroz suze nam govori Nikolina Slavnić, mlađa sestra 34-godišnje Dragane Antešević, jedine žrtve sa smrtnim ishodom nezapamćene vatrene stihije koja je u noći između 13. i 14. kolovoza opustošila Omiš i okolna mjesta.

Posljednja slika koju nosi u očima je njezina jedina sestra Dragana, stotinjak metara iza nje, na koljenima i s koferom u ruci, usred vatrenog pakla koji je te noći progutao omiško područje. Oko njih gore i eksplodiraju automobili, između njih suklja plamen, a Nikolina viče sestri da trči. Dragana je gleda. U sljedećem trenutku više je nema.

Dvije sestre te su noći proživljavale istu kalvariju kao stotine stanovnika i turista koji su, okruženi vatrom, dimom i užarenom žeravicom, pokušavali pronaći put prema spasu. Njihova je sudbina, međutim, završila na najokrutniji mogući način. Nikolina se, lakše ozlijeđena, izvukla iz vatrenog obruča. Dragana nije.

‘Od sestre se ne oprašta‘

– Moja Dragana, moja sestra, moja jedina… – napisala je Nikolina nekoliko dana nakon požara na Facebooku.

Napisala je da još uvijek čeka da se Dragana pojavi, da ponovno čuje njezin glas, zagrli je i čuje od nje da će sve biti dobro. Pisala je o praznini koju nitko nikada neće moći ispuniti, o njihovu posljednjem zagrljaju za koji nije znala da je posljednji i o boli za koju dotad nije znala da može postojati.

– Ne mogu da se oprostim od tebe, jer se od sestre ne oprašta. Samo ću naučiti da živim s tim da te ne mogu zagrliti, ali ću te nositi u sebi dok god dišem – poručila je svojoj Dragani. U drugom dijelu objave napisala je rečenicu koja lomi srce:

– Nisi otišla iz mog života, Dragana. Samo si otišla tamo gdje ja još ne mogu doći.

Upravo nas je ta objava odvela do Nikoline. Do tog trenutka o Draganinoj sestri gotovo se ništa pouzdano nije znalo. U kaosu informacija koje su se širile nakon požara spominjalo se da je teško ozlijeđena, nepokretna, smještena u bolnicu, pa čak i da se nalazi u induciranoj komi. Nije bilo jasno ni koja je od triju žena koje su zajedno napustile vilu preživjela, ni u kakvom su stanju.

Iza imena na Facebooku, međutim, nije bio lažni profil niti netko tko se oprašta u njezino ime. Bila je to Draganina mlađa sestra. Živa, pri svijesti i već u obiteljskom domu, s opečenim tabanima, ranom na glavi, ozlijeđenom rukom i bolovima zbog kojih se teško oslanja na noge. Fizičke ozljede, govori, zacijelit će. Ona najveća neće.

– Nisam teško ozlijeđena. Imam rane koje će zarasti. Lakše sam ozlijeđena, ali mi je duša povrijeđena. To je jedino što mogu reći – prvo je što nam je izustila…

Pristala je razgovarati kako bi zaustavila nagađanja i ispričala što se doista dogodilo. Ne zato što joj je u tim trenucima bilo do javnosti, nego zato što je željela da se o Dragani govori dostojanstveno i istinito.

Ono što riječi ne mogu opisati

Ono što slijedi teško je prenijeti na papir. Nijedna rečenica ne može u potpunosti obuhvatiti bol, strah i pakao kroz koji su te noći prošle Nikolina, Dragana i toliki drugi ljudi. Zato molim čitatelje da ovim redcima pristupe bez osude, svjesni da nitko tko nije bio ondje ne može znati kako bi postupio u sekundama u kojima se odlučivalo između života i smrti. Ako u pokušaju da njezino svjedočanstvo prenesem ostane nesavršena riječ, neka se zna da iza nje nije nepažnja, nego težina priče koju je gotovo nemoguće ispričati, a još teže poslušati bez suza.

Ovo je Nikolinin iskaz i priča koju bi o Dragani trebalo ispričati, a njezinoj obitelji treba omogućiti da je, nakon svega što su preživjeli, u miru isprati na posljednji počinak.

Dragana je rođena 1992. godine, a Nikolina šest godina kasnije. Posao u Vili Charlotte na Balića Ratu pokraj Omiša joj je, igrom sudbine, prije tri godine pronašla upravo Dragana.

Nikolina je zavoljela to mjesto, ljude i posao. Osjećala se prihvaćeno, a požari koje je ranijih godina promatrala iz daljine nikada nisu završili katastrofom. Zbog toga nije mogla ni zamisliti da će mjesto na kojem je provela nekoliko lijepih sezona postati poprište njezine najveće životne tragedije.

Dragana je, s druge strane, petnaest godina radila u istoj tvrtki u Bosni i Hercegovini. Poslu je, govori njezina sestra, dala mnogo, ali se više nije osjećala dovoljno cijenjenom. Dala je otkaz upravo u razdoblju u kojem se i njezin suprug našao bez posla. Zato je Nikolina ove godine predložila sestri da pođe s njom na sezonu. Nisu došle tražiti pustolovinu ni luksuz, već raditi... Nikolina je radila na recepciji, a Dragana kao sobarica. U vili uz samu obalu i živjele su zajedno.

– Nismo se odvajale jedna od druge. Spavale smo u istom krevetu. Ona je tako brzo zavoljela to mjesto. I ljudi su nju zavoljeli od prvog trenutka. Bila je anđeo. Vjerujte mi, moja sestra u životu nije ni mrava zgazila – govori Nikolina uz tihi jecaj.

Ništa nije upućivalo na to da će ljeto u kojem su dvije sestre pokušavale izboriti bolju budućnost postati njihovo posljednje zajedničko ljeto…

Požar je izgledao daleko

Dan kada je buknuo požar počeo je kao i svaki drugi. U objektu je boravilo oko 120 gostiju, a Nikolina, Dragana i njihova starija kolegica obavljale su posao koji ih je uz vilu vezao gotovo cijeli dan.

U jednom trenutku, tu kobnu večer, primijetile su požar. Gledale su ga preko mora i činilo im se da je daleko. Nikolina je već viđala požare na tom području i nijedan se nije približio objektu u kojem je radila. Gotovo sat i pol ništa nije ukazivalo na to da će se plamen uskoro naći pred njima.

A onda su gosti počeli izlaziti iz apartmana, fotografirati nebo i uznemireno promatrati što se događa. Nestala je struja. U mraku su počeli pakirati stvari i napuštati objekt.

– Sve do tog trenutka nisam vjerovala da plamen može doći do nas. Gosti su počeli panično izlaziti i pakirati se. Kada je nestalo struje, nastao je potpuni kaos. Mi još nismo ni znale da je naređena evakuacija – prisjeća se Nikolina. Susjeda koja je imala apartmane iznad njih dotrčala je do vile i pitala imaju li automobil.

– Rekla nam je da je evakuacija i da moramo odmah bježati. Pitala nas je imamo li čime otići. Rekla sam da imamo službeni Caddy.

Čekale su da iz objekta iziđe posljednji gost. U njemu su tada ostale samo njih tri. Već su se gušile od dima, a vjetar je donosio pepeo i užarene komadiće. Unatoč tome, vratile su se po kofere.

Zašto su to učinile, Nikolina ni danas ne može objasniti. U trenucima panike čovjek se hvata za ono što mu predstavlja dotadašnji život. Dokumente, nekoliko komada odjeće, stvari koje je donio sa sobom i za koje u tom trenutku vjeruje da će mu trebati kada sve prođe. Nisu znale da će im upravo te sekunde postati dragocjenije od svega što se nalazilo u njihovoj prtljazi.

– Ne znam zašto smo se vratile po kofere. Već smo se gušile. Ipak smo ih uspjele staviti u Caddy. Upalila sam automobil i klimu i krenule smo iste sekunde.

Vila se nalazila uz samu obalu. More je bilo ispod njih, naizgled blizu. Da su se spustile prema njemu, možda bi se sve završilo drukčije. Ali, Nikolina nije poznavala teren, buru ni način na koji se požar u takvim uvjetima može širiti. Dolazila je iz drugoga kraja, a kada je vidjela da svi automobili idu prema Magistrali i Omišu, slijedila je isti put.

– U takvoj situaciji ideš onamo kamo idu svi. Misliš da je to ispravno. Nisam poznavala buru, more ni teren. Nisam imala vremena razmišljati. Sekunde su nas dijelile od svega.

Sada zna da je spas možda bio u moru. Te noći nije mogla znati je li put prema njemu već presječen plamenom, može li se uopće sići niti što ih čeka na obali. Zato svoju priču ne želi pretvoriti u optužbu. Ne krivi ljude koji su se u panici gurali automobilima, mjesto koje je voljela ni državu u kojoj je radila.

– Meni nisu krivi ni ljudi, ni to mjesto, ni Hrvatska. Žao mi je samo što je moja sestra morala otići na takav način. Ništa drugo.

Zapaljeni Caddy

Krenule su uzbrdicom koja je vilu povezivala s Magistralom. Ispred njih bila su još dva automobila. Kada su došle do vrha, uključile su se na cestu iza njih. Obje prometne trake u tom su trenutku vodile prema Omišu. Ljudi su u panici koristili i lijevu, suprotnu traku, pokušavajući što prije pobjeći pred vatrom. Nikolina se također uključila u lijevu traku i nastavila prema Omišu. Nisu prošle ni desetak metara.

Toplina je u automobilu odjednom postala nepodnošljiva. Vatra je zahvatila Caddy gotovo istog trenutka kada su se uključile na Magistralu.

– Mislim da smo se zapalile iste sekunde. U automobilu je bila golema vrućina. Vrištale smo, a ja sam telefonom bila povezana sa svojim menadžerom. On je mogao čuti naše krike i cijelu našu borbu za život.

Nikolina je nastavila voziti zapaljeni automobil. Pokušavala je pronaći mjesto na kojem bi ga mogla zaustaviti i izvući sestre i kolegicu. Motor se zbog topline ugasio. Uspjela ga je ponovno pokrenuti i prijeći još desetak ili dvadesetak metara, do proširenja uz cestu. Tada se ugasio posljednji put. Plastika se počela topiti, a vatra se širila vozilom.

Nikolina je shvatila da će, ostanu li unutra, sve tri poginuti.

– Rekla sam im: "Mi ćemo poginuti. Izlazite van!" Znala sam da će automobil eksplodirati ako ostanemo u njemu.

Izišle su iz Caddyja. U tom trenutku Dragana je još bila uz svoju sestru. Ono što se dogodilo tijekom sljedećih nekoliko sekundi Nikolina i danas pokušava posložiti. Ne zna je li njihova kolegica uspjela izići iz vozila, je li pala pokraj njega niti je li se Dragana pokušala vratiti kako bi joj pomogla.

Zna samo da je krenula prema moru, uvjerena da sestra trči za njom. Nakon nekoliko metara ugledala je vatru i ispod ceste. Gorjela je padina prema moru i nije vidjela put kojim bi se mogla spustiti.

Morala je nastaviti bježati pred plamenom koji joj je bio za petama. Kada se još jednom osvrnula, Dragane više nije bilo. Na mjestu na kojem ju je samo nekoliko trenutaka prije vidjela ostala je tek vatra. Ponovno je potrčala.

– Kosa mi se zapalila. Trčala sam bosa, a automobili oko mene su gorjeli i eksplodirali. Plamen me pratio. Ne mogu vam opisati kako izgleda kada trčite, a vatra ide za vama. Ponovno se okrenula. Tada ju je ugledala.

Dragana je stajala stotinjak metara iza nje, s koferom u ruci, i gledala prema njoj. Plamen je sukljao između njih, u tim sekundama dvije su se sestre posljednji put vidjele.

– Vikala sam joj da trči, da bježi. Vidjela sam je kako kleči, stoji i gleda me. Naišao je plamen i više je nisam vidjela. Samo je nestala.

Nikolina je pokušala krenuti prema njoj. Nije mogla proći. Automobili su eksplodirali, vatra je zatvarala cestu, a svaki korak prema Dragani značio bi sigurnu smrt. Do danas je proganja kofer u sestrinoj ruci. Pita se je li joj oduzeo nekoliko presudnih sekundi. Pita se zašto ga nije ispustila, zašto nije potrčala i bi li ishod bio drukčiji da se nisu vratile po stvari.

– Znam da se nisam mogla vratiti. Da sam krenula kroz taj plamen, poginula bih. Ali stalno mi se vraća ta slika. Ona stoji s koferom, gleda me i onda je više nema.

Spas u zadnji čas

Nikolina je nastavila trčati i udarati po vratima automobila koji su se pokušavali probiti kroz vatru. Ljudi su bili u panici. Vozila su se sudarala, neka su gorjela, a druga pokušavala proći između njih. Nitko nije znao vodi li cesta prema spasu ili u još veći požar.

Konačno su se vrata jednog automobila otvorila. U njemu su bile Natalija iz Stanića, njezina kći Kristina i pas. Otvorile su joj vrata i povukle je unutra.

– Molila sam ih da stanu. Govorila sam: “Ostala mi je sestra!“ Natalija mi je rekla: “Hoćeš li i ti poginuti?“ Samo me ugurala u automobil i odvezla. Ta mi je žena spasila život. Bog ju je poslao na to mjesto.

Dio vozila u kojem se sad nalazila gorio je, a žene su rukama i onime što su imale pokušavale zaustaviti plamen. Pokušavale su voziti kroz mnoštvo automobila koja su se gurala, sudarala i presijecala jedni drugima put. Nitko u tom trenutku nije znao kamo ide. Postojao je samo nagonski pokušaj da se što prije udalje od vatre.

Bosa stigla u Omiš

Natalija i Kristina uspjele su automobilom doći do velikog parkirališta kod lunaparka na Priku. Dalje se nije moglo. Izišle su i prema središtu Omiša nastavile pješice.

Kristina je Nikolini dala papuče. Tek tada je pogledala stopala i shvatila da su joj tabani opečeni od užarene ceste. Imala je ranu na glavi, ozljedu ruke i bolove u tijelu, ali ih zbog šoka gotovo nije osjećala.

– Nisam ni znala da sam ozlijeđena. Hodala sam normalno. Bilo mi je važno samo pronaći Draganu. Mislila sam: neka je izgorjela i devedeset posto, samo neka je živa, samo da znam gdje je.

U jednom trenutku Nikolina se odvojila od žena koje su je spasile. Sjela je na zidić jer joj je od dima naglo pozlilo. Prišla joj je djevojka, prislonila mokru gazu ili tkaninu na lice i pomogla joj da ponovno počne normalnije disati. Netko joj je dao kapi za nadražene oči. Nikolina je govorila da je dobro. Čim je mogla ustati, ponovno je krenula tražiti sestru.

Telefon joj je bio na jedan posto baterije. Nije imala pristup internetu, dokumente ni ikoga poznatog uza se. Molila je ljude da joj omoguće vezu kako bi nazvala obitelj ili pokušala doznati je li Dragana nekamo prevezena. Trčala je do benzinske postaje, zatim prema trgovinama za koje je vjerovala da imaju besplatan internet. Nigdje se nije uspjela povezati.

Zaustavljala je policajce i govorila im da joj je nestala sestra.

– Govorila sam: "Čovječe, nestala mi je sestra, sama sam." A svi su mi govorili da se maknem, da će doći, da će izići. Bila je golema panika. Nitko tada nije mogao stati i slušati samo mene.

Vratila se prema mjestu na koje su dovodili evakuirane i ozlijeđene. Promatrala je svako vozilo, svaku hitnu pomoć, pripadnike civilne zaštite i ljude koji su pristizali s mora.

Nadala se da je Dragana ušla u nečiji automobil. Da ju je netko povukao u vozilo kao što su Natalija i Kristina spasile nju. Da se uspjela spustiti prema moru. Da je ušla u brod. Da će se samo pojaviti među ljudima. Prolazili su sati, a Dragane nije bilo.

Nije željela ući u prve autobuse koji su evakuirane vozili prema Splitu. Čekala je do posljednjeg kojim je mogla otići, uvjerena da će se sestra pojaviti čim ona napusti Omiš. Na kraju je morala ući. Odvezli su je u prihvatni centar u dvorani na Gripama.

Bezuspješna potraga

Ni u Splitu se Nikolina nije smirila. Ispričala je policajcu što se dogodilo, rekla mu da su iz vile krenule tri žene i da dviju nema. On je zapisao Draganino ime i obavijestio nadređene.

Tijekom jutra razgovarala je s policijom, inspektorima, pripadnicima Crvenog križa i drugim službama. Obraćala se svima za koje je mislila da bi mogli imati bilo kakvu informaciju. Kada su joj rekli da nestanak mora službeno prijaviti u policijskoj postaji, odmah je otišla.

U međuvremenu su stigli majka i Draganin suprug. Obitelj je zvala bolnice u Splitu, Hitnu u Omišu i Makarskoj. Provjeravali su je li možda prevezena brodom, je li među ozlijeđenima bez dokumenata ili je još nitko nije uspio evidentirati. Dobila je informaciju da su u Split primljene dvije neidentificirane žene.

Ta joj je vijest vratila nadu.

– Nije mi bilo važno je li teško izgorjela. Samo sam je htjela pronaći. Išla sam od odjela do odjela. Kada sam doznala da su primljene dvije neidentificirane žene, pomislila sam da je jedna od njih ona. Nije bila.

Jedna od teško ozlijeđenih žena bila je njihova kolegica koja je s njima izišla iz vile. Ona je pronađena živa i prevezena na bolničko liječenje. Dragane i dalje nije bilo.

Vijest koje se najviše bojala

Nakon gotovo cijele noći i dana potrage obitelj je u subotu dobila vijest da je na području požarišta pronađeno tijelo. U tom trenutku još se nije znalo je li riječ o muškoj ili ženskoj osobi. Prema mjestu na kojem je pronađeno i svemu čega se sjećala, Nikolina je znala ono što joj nitko još nije službeno potvrdio.

U trenutku našeg razgovora obitelj je još čekala rezultat identifikacije. Majka je dala uzorak za DNK analizu, a policija im je kazala da će ih obavijestiti čim postupak bude dovršen. Čekanje službene potvrde postalo je još jedan nastavak njihove agonije.

– Nitko nam još nije osobno potvrdio da je to ona. Ali ja znam. Na tom mjestu nema tko drugi biti. Sve mi je jasno – govorila je Nikolina.

Nakon što je pronađeno tijelo, Nikolina se vratila u vilu pokupiti ostatak stvari. Tada je stigla ekipa Hitne pomoći te pomogla njezinoj majci, koja je bila u stanju potpunog sloma.

Danima nije spavala. Tek nakon povratka u obiteljski dom otišla je na dodatna previjanja. Tetka, koja je zdravstvena radnica, sada joj pomaže čistiti i previjati opekline. Iako ih naziva lakšim ozljedama, Nikolina se teško oslanja na noge.

Ipak, o fizičkoj boli gotovo da ne govori.

– Meni to nije bilo važno jer sam živa. Moje će rane zarasti. Ali ovo drugo… Ne znam kako će ovo ikada proći. Da barem nisam sve vidjela. Da nisam bila u tom paklu i gledala smrt u oči. Ne znam što me spasilo. Spasila me ta žena. Nju je Bog poslao na to mjesto. Sada sam došla do toga da više nemam ni suza. Plačem, ali suza više nema – govori nam Nikolina.

Ni njezini roditelji ne spavaju. Njihov se otac prije nekoliko godina borio s karcinomom i pobijedio tešku bolest. Obitelj koja je tada prošla kroz strah sada se suočava s gubitkom za koji se nije mogla pripremiti. Majka u snu doziva Draganu, traži da je spase i dovedu kući. Ponekad budi Nikolinu i govori joj da mora krenuti na posao, kao da će se dvije sestre svakoga trenutka ponovno spremiti za radni dan.

– To su traume. Nas smo dvije bile jedine sestre. Sada smo ostali mama, tata i ja….

Zavoljela je more

Kada govori o Dragani, Nikolina je ne želi svesti na okolnosti njezine smrti. Želi da ljudi znaju kakva je bila prije te noći. Upravo je ona Nini pronašla sezonski posao na mjestu koje će nekoliko godina poslije i sama zavoljeti.

– Ponekad sada razmišljam da mi je ona prije tri godine pronašla taj posao, kao da me pripremala da jednoga dana dovedem i nju. Znam da to nema smisla, ali takve mi se misli neprestano motaju po glavi. Kao da je išla prema svojoj sudbini.

To nisu zaključci koje donosi hladno i racionalno. To su misli osobe koja pokušava shvatiti kako se život može prelomiti u svega nekoliko minuta. Dragana je u dva i pol mjeseca stekla prijatelje i među ljudima koje je ondje upoznala. Zavoljela je more i mjesto u kojem je radila, a oni su zavoljeli nju.

– Ne mogu opisati koliko smo obje voljele biti tamo. Ja sam ondje dolazila godinama i bila prihvaćena od svih.

Kroz glavu joj neprestano prolaze isječci iz te noći pa se na kraju našeg razgovora prisjetila još jednog detalja. Prije nego što će izići iz vile i krenuti u bijeg, Nikolina je na podu ugledala malu lastu. Ptica se gušila i gotovo se više nije pomicala. U kaosu u kojem još nije bila svjesna koliko je malo vremena ostalo ni da će se za nekoliko trenutaka sama boriti za život, Nikolina se sagnula, uzela lastu i odnijela je pod vodu. Polijevala ju je i prstima joj masirala srce sve dok se nije počela oporavljati.

Ostavila ju je u njihovu apartmanu, a onda s Draganom i kolegicom sjela u Caddy. Kada se nakon tragedije vratila u vilu, lasta je još bila ondje. Nije odletjela. Približavala joj se i glavom se privijala uz nju. Priča o lasti zbog toga Nikolini nije samo detalj iz noći požara. Ona govori o ženi koja je, nekoliko trenutaka prije vlastite borbe za život, zastala kako bi spasila malo biće.

Bijeli golub

Nakon povratka kući, pred njihovom se obiteljskom kućom pojavio bijeli golub. Možda, svjesna je, u golemoj boli samo traži znak. Ipak, želi vjerovati da joj se Dragana došla javiti.

– Nikada ovdje nisam vidjela bijelog goluba. Jutros je samo došao pred kuću. Možda umišljam, ali želim vjerovati da je to bila ona. Da mi je došla reći da je sada mirna.

Ali, najveći teret koji Nikolina sada ima je misao da je možda trebala još jednom pokušati doći do Dragane. Zato mora ostati jasno: sestru nije napustila.

Okrenula se. Vikala joj je da trči. Pokušala je krenuti prema njoj. Između njih su bili vatra i automobili koji su eksplodirali. Put više nije postojao.

– Ja bih nju povukla sa sobom. Vratila bih se da sam mogla. Ali ona mi je nestala. Jednostavno je nestala. Kada sam rekla Nataliji da stane jer mi je sestra ostala, pitala me želim li i ja poginuti. Samo me ugurala unutra.

U noći u kojoj su ljudi donosili odluke u djeliću sekunde nitko nije mogao znati gdje je siguran put. Jedni su ostajali u vozilima, drugi iz njih iskakali, treći trčali prema moru ili niz padine. Vatrena stihija mijenjala je smjer brže nego što su ljudi mogli razumjeti što se događa. Nikolina je učinila ono što je mogla. Preživjela je. Sada mora naučiti živjeti s činjenicom da Dragana nije.

U svojoj oproštajnoj objavi Nikolina je sestri napisala da želi vjerovati kako se sada nalazi na mjestu na kojem nema straha, boli, vatre ni suza. Upravo bijeli golub za nju je postao znak da je Dragana na nekom boljem mjestu…

– Takve osobe idu s anđelima. U to ne sumnjam. Ona je bila anđeo.

Život prije i poslije kobne noći

Prije požara Nikolina je planirala, nakon završetka sezone, otići k dugogodišnjem dečku koji živi i radi u Njemačkoj. Razmišljala je o zajedničkom životu i budućnosti. Sada su svi planovi stali.

Ne zna ni hoće li se ikad više vratiti u Hrvatsku…

– Možda ću jednoga dana ponovno moći doći. Sada ne znam. Bit će mi teško i samo proći kroz Hrvatsku, ali nisu mi krivi ni Hrvatska, ni ljudi, ni mjesto. Samo mi je žao što je moja Dragana morala završiti život na takav način.

Na Facebooku je sestri obećala da će pričati o njoj, čuvati njezino ime, njihove uspomene, svaki osmijeh, riječ i zajednički trenutak. Napisala je da će je tražiti u svemu lijepom: u nebu, zalasku sunca i pjesmama koje će je na nju podsjetiti.

I završila riječima:

– Ako me negdje čuješ, želim samo da znaš jedno: volim te. Voljet ću te dok god postojim. Nisi otišla iz mog života, Dragana. Samo si otišla tamo gdje ja još ne mogu doći. Jednog dana, kada se ponovno sretnemo, obećavam ti da ću te zagrliti najjače što mogu. Do tada, spavaj mirno, moja seko. Čuvaj me odozgo kao što si nekada čuvala mene. A ja ću tebe čuvati u svom srcu do posljednjeg daha.

Nikolina danas ne zna kako izgleda život bez jedine sestre. Ne zna ni koliko će joj vremena trebati da ponovno zaspi, a da pred očima ne ugleda Draganu s koferom u ruci. Zna samo da će joj posljednji pogled zauvijek ostati urezan u svijesti.

Ali uz njega će pokušati sačuvati i sve ono što je bilo prije vatre: petnaest godina Draganina rada, njezinu blagost, želju za obitelji, dva i pol mjeseca tijekom kojih su sestre ponovno dijelile svaki dan, mačke koje su hranile, lastu koju je Nikolina vratila u život i bijelog goluba koji je sletio pred kuću kada im je znak bio najpotrebniji.

Jer vatra je te noći odnijela Draganin život, ali Nikolini ne može oduzeti pravo da svoju sestru pamti po životu koji je živjela, a ne samo po načinu na koji je stradala.

– Ne mogu da se oprostim od nje, jer se od sestre ne oprašta. Zauvijek sam njezina sestra. I ona će zauvijek biti moja Dragana.