Sinjska Gospodarska zona Kukuzovac (GZK) spada vjerojatno među najveće promašaje alkarskoga grada.
Ne zbog toga što GZK nije trebao Sinjanima ili što svojom lokacijom nije spadao u perspektivne. Naprotiv. Prostor Kukuzovca još prije četrdesetak godina znanstvenici sa Sveučilišta u Splitu, pri izradi Strateškog plana razvoja tadašnje općine Sinj, atribuirali su radnom zonom subregionalnog značenja. Oni su već tada uvidjeli da će Split u dogledno vrijeme potrošiti prostor i da će proizvodni kapaciteti iz grada pod Marjanom morati prijeći "iza brda".
Kad su, poslije Domovinskog rata, radne zone počele masovno nicati u cijeloj Hrvatskoj, Kukuzovac je, zahvaljujući sinjskoj lokalnoj vlasti, bio u dubokom zimskom snu. Tek poslije lokalnih izbora 2005. godine prva vladajuća garnitura počela je pripremati "papire" za buduću radnu zonu na Kukuzovcu, a druga garnitura, presložena u tom istom mandatu, ishodila je građevinsku dozvolu za komunalno opremanje prve od ukupno tri zamišljene faze zone, te je novoj vlasti, koja je 2009. godine preuzela upravljanje Sinjem, za ulaganje u Kukuzovac ostavila akumuliranih nešto manje od milijun eura.
Čudo u sinjskoj radnoj zoni
Iako je razvoj Kukuzovca u najpotentnije vrijeme bio u dugogodišnjoj hibernaciji, sinjska radna zona u međuvremenu je postigla čudo kao ni jedna druga. Gradski oci uspjeli su rasprodati gotovo sve parcele po nekoliko puta nižoj cijeni po četvornome metru od uloženog u komunalno opremanje tih istih parcela. Ni to ne bi bio problem da su kupci tih parcela ispunili preuzete obveze izgradnjom proizvodnih objekata i zapošljavanjem.
Mora se, međutim, priznati da se ostvarila najava više sinjskih političkih čelnika o dovođenju na Kukuzovac multinacionalnih kompanija. Zorni je primjer kako na Kukuzovcu i parceli unutar GZK-a Republika Hrvatska ima "Mljekaru Sinj", koja iz vimena svojih, Sinjanima i Cetinjanima nevidljivih krava proizvodi mlijeko i mliječne proizvode u golemim količinama i plasira ih na police trgovačkih lanaca u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu.
Iza ove fantomske mljekare, koja formalno ima sjedište u Zagrebu i telefonski broj na koji se nitko ne javlja, svojedobno je u beogradskim medijima otkrivena priča u kojoj je glavnu ulogu imao Milan Beka, ministar privatizacije u srbijanskoj vladi Slobodana Miloševića.
Zahvaljujući susretljivosti kolega iz Beograda, tu prljavu političko-gospodarsku, a u biti krimi priču, prva je razotkrila Slobodna Dalmacija 2019. godine. Tada je, naime, koincidiralo da su mljekare u Srbiji ostavile Beograđane bez uredne opskrbe mlijekom, uz istodobno masovno pojavljivanje na hrvatskom i drugim stranim tržištima mliječnih proizvoda s deklaracijom proizvođača s imenom "Mljekare Sinj". Poslije toga otkrića mnogi Sinjani pokušavali su na Kukuzovcu otkriti barem jednu kravu, ali kraljevi mlijeka Srbije, povezani s hrvatskom braćom u lovu u mutnom, toliko su je dobro zamaskirali da tu zamišljenu kravu baš nitko nije uspio vidjeti.
Vratimo se, dakle, priči o GZK-u i s njim povezanom "Mljekarom Sinj". U vrijeme ozbiljnijih poratnih otopljavanja odnosa između Hrvatske i Srbije, krajem studenoga 2010. godine u Zagrebu je održan prvi Hrvatsko-srpski gospodarski forum. Uz gospodarstvenike iz Hrvatske i Srbije, forumu su nazočili i tadašnji predsjednici dviju država, dr. Ivo Josipović i Boris Tadić. Kad je na plenarnom zasjedanju foruma za govornicu izišao Slobodan Perović, direktor "Imlek mlekare" iz Beograda, on je najavio kako će na jednoj od parcela GZK-a njegova tvrtka izgraditi mljekaru kao prvo "greenfield" ulaganje Srbije u Hrvatskoj, u procijenjenoj vrijednosti od oko sedam milijuna eura.
Račun bez krčmara
Držeći se one parafrazirane narodne poslovice koja glasi "Lopovi svih zemalja, ujedinite se!", nekako baš u to vrijeme i iz splitske mljekare "Mils", koja je već grcala u poslovnim teškoćama, u javnost je plasirana informacija kako svoje proizvodne kapacitete sa splitske Kopilice planiraju u najskorije vrijeme izmjestiti upravo na područje GZK-a. Za živo čudo, i iz "Milsa" su, vjerojatno u "bratskom" zagrljaju s "Imlek mlekarom", govorili o ulaganjima vrijednim oko sedam milijuna eura.
Već tada su iz Srbije, šireći kriminalno "bratstvo – jedinstvo", krenuli u realizaciju ideje kako preko fantomske mljekare na Kukuzovcu "pomusti" Hrvatsku. Proizvodi uistinu fantomske "Mljekare Sinj" svjedoče da su u tomu uspjeli, s tim da zahvaljujući lociranosti ove mljekare već godinama muzu i EU, na čije tržište plasiraju proizvode iz nepostojeće mljekare na Kukuzovcu.
Vratimo se, međutim, nastavku razvoja događaja poslije prvog Hrvatsko-srpskog gospodarskog foruma u Zagrebu. Računalo se da bi političko zatopljavanje između Hrvatske i Srbije moglo dovesti do masovnijeg vraćanja građana srpske nacionalnosti koji su za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, i posebno oslobodilačke vojno-redarstvene akcije "Oluja", napustili svoje domove i otišli u Bosnu i Hercegovinu, Srbiju ili druge zemlje.
Računalo se, također, da bi do masovnijeg povratka tih građana moglo doći i na području Cetinske krajine, osobito u naselja Otišić, Koljane i Laktac. Izbjegli Srbi iz tih naselja prije velikosrpske agresije na Hrvatsku masovno su se bavili stočarstvom, pa se računalo da bi im obnovom te vrste djelatnosti bilo najlakše osigurati trajni izvor egzistencije. Bilo je zamišljeno da bi im se nabavila stada mliječnih krava, ovaca i koza, a sve proizvedeno mlijeko od njih bi se otkupljivalo i prerađivalo u novoizgrađenoj mljekari na Kukuzovcu.
Da priča direktora Slobodana Perovića u Zagrebu nije bila samo za jednokratnu upotrebu, potvrđeno je u lipnju 2011. godine, kad je u Sinj radi razgovora o toj temi došao tadašnji srpski veleposlanik u Republici Hrvatskoj Stanimir Vukičević. Ubrzo poslije Vukičevićeva posjeta alkarskome gradu počele su konkretne aktivnosti na realizaciji srpske mljekare na Kukuzovcu. U idućih mjesec-dva na Trgovačkom sudu u Splitu osnovano je trgovačko društvo s ograničenom odgovornosti "Mils mljekara Sinj".
U kolovozu te iste godine Grad Sinj je s tvrtkom "Mils mljekara Sinj" zaključio jedan od prvih ugovora o prodaji građevinske parcele na GZK-u. Beogradska je mljekara preko svoje tvrtke kćeri, u zagrljaju sa splitskom mljekarom "Mils", kupila na Kukuzovcu parcelu od 11.982 četvorna metra, a kao svrha namjene navedeno je "za izgradnju proizvodno-poslovne građevine, mljekare za preradu i proizvodnju mliječnih proizvoda".
Za tu je parcelu na Kukuzovcu, površine 1,2 hektara neto, opremljenu svom potrebnom infrastrukturom, beogradsko-splitski kupac ("Imlek mlekara" i "Mils") iskeširao Gradu Sinju 179.730 eura u kunskoj protuvrijednosti, odnosno po 15 eura za četvorni metar. U komunalno opremanje te parcele Sinjani su uložili najmanje dvostruko više.
Složna hrvatsko-srpska braća
Složna "hrvatsko-srpska braća" pripremala su na toj parceli na Kukuzovcu izgraditi što jeftiniju proizvodnu halu i u nju izmjestiti postrojenja mljekare "Mils", te sve to u Srbiji prikazati kao ulaganje "Imlek mlekare", a u Hrvatskoj kao ulaganje "Milsa". U pozadini svega bila je kapitalizacija zlata vrijedne parcele "Milsa" u Kopilici, koja je u splitskim prostornim planovima iz industrijske prenamijenjena u stambeno-poslovnu.
Svi ti planovi pali su u vodu kad su se u Srbiji "zaigrali" tamošnji kraljevi mlijeka i ostavili srpske potrošače bez uredne opskrbe tim prehrambenim proizvodom. U toj priči glavna uloga pripisuje se spomenutom srbijanskom ministru Milanu Beki, koji je privatizirao Srbiju po arhitektonskom rješenju Slobodana Miloševića, koje nije puno odudaralo od dobroga dijela hrvatske pretvorbeno-privatizacijske pljačke.
Čudnim je putevima – o kojima bi u Hrvatskoj mogli govoriti ovdašnji tajkuni, odabrani od vlasti – kapital iz Srbije dospio do Londona. Tim novcem kupljen je investicijski fond Salford Danube. Preko tog je fonda u srpskoj privatizaciji kupljena najvažnija mljekarska industrija u Srbiji, ali i u Bosni i Hercegovini, s pipcima u Makedoniji. Upućeni bi rekli da je primijenjen gotovo istovjetan postupak kao kod inozemne kupnje većine hrvatskih banaka.
Dok su se u Srbiji bavili zakulisnim vlasništvom tamošnje mljekarske industrije i nestašicama mlijeka, vlada Srbije izrekla je fondu Salford Danube kaznu od 2,5 milijuna eura zbog izazvanih poremećaja na tržištu. Tadašnju srbijansku vast u izricanju te novčane kazne, drakonske za Srbiju, nije pokolebala prijetnja iz uprave fonda kako će rasprodati mljekare iz svoga portfelja.
Dok se u Srbiji odvijalo to nadigravanje, na Kukuzovcu se nije dogodilo planirano fizičko nicanje mljekare, ali je zato izrasla fantomska mljekara koju nitko nije uspijevao vidjeti. Istodobno su se na policama trgovačkih lanaca itekako vidjeli mliječni proizvodi s deklaracijom "Mils mljekara Sinj".
U vlasničkoj strukturi "Milsa" dominantnu je ulogu imala varaždinska Fima Grupa, ali bili su zastupljeni još neki igrači s jakom političkom pozadinom. Čini se, međutim, da se srpski i hrvatski apetiti nisu mogli pomiriti oko podjele plijena, obostrano iskazivanog u iznosima od po sedam milijuna eura, pa je došlo do njihova razilaženja.
Na Trgovačkom sudu u Splitu tvrtka "Mils mljekara Sinj" preregistrirana je u naziv "Mljekara Sinj". Posrnula splitska mljekara "Mils", u kojoj su se godinama troškovi knjižili na tvrtku, a novac trpao u džepove, zbog čega su se vodili i sudski postupci, otišla je u stečaj.
Fantomska mljekara na tržištu cijele Europe
Iz priče je ispao i investicijski fond Salford Danube. Iz fonda su ispunili prijetnju o rasprodaji, pa je novi titular srpske mljekarske industrije postao Mid Europa. Riječ je o investicijskom fondu za srednju i istočnu Europu sa sjedištem u Londonu i ispostavama u Budimpešti, Varšavi i Istanbulu, te s kontroliranim kapitalom od 5,2 milijarde eura.
U sastavu novoga fonda je, uz ostale, i "Mljekara Sinj". Koja sve vrijeme uredno "proizvodi", s tim da je ta fantomska mljekara na Kukuzovcu od srpnja 2013. godine, dakle od punopravnog članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji, za svoje proizvode dobila tržište cijele Europe.
Od tada pa sve do danas (i) EU tržištu nude se proizvodi s deklaracijom "Mljekare Sinj", koja je, ima tomu već dugo, svoju adresu na Kukuzovcu zamijenila adresom u Zagrebu. Na deklaraciji proizvoda sa svojim logom "Mljekara Sinj" više se ne predstavlja kao izravni proizvođač pakovina mlijeka i mliječnih prerađevina. Umjesto toga, distribuira proizvode pod svojom robnom markom, a oni do potrošača dolaze iz mljekara "Imlek AD" iz Beograda, "AD Mlekara" iz Subotice i "Mlijekoprodukt" iz Kozarske Dubice.
Gospodarskom zonom Kukuzovac upravlja istoimena tvrtka u stopostotnom vlasništvu Grada Sinja. Tu je tvrtku sinjska vlast osnovala zbog dva razloga. Prvi je bio povrat PDV-a, jer je GZK bio investitor novcem dobivenim iz gradske blagajne i kao takvom stizali su mu samo ulazni računi izvođača radova, koji su sadržavali i 25-postotno uvećanje za PDV. Nikakvih izlaznih računa nije bilo, pa samim tim ni prebijanja PDV-a, na čiji je povrat stoga GZK imao pravo.
Drugi razlog za osnivanje ove gradske tvrtke bilo je direktorsko mjesto za odabranike vladajućih. Tako se dogodilo da su u jednom trenutku plaću u GZK-u primali aktualni direktor i njegova dva prethodnika (!?).
Koliko su ti direktori bili agilni, opet svjedoči parcela od 1,2 hektara na kojoj je "izgrađena" fantomska "Mljekara Sinj". U ugovornim odredbama o kupoprodaji zemljišta je, uz ostalo, bila naznačena i kazna za kupca ne ispuni li preuzete obveze. Ugovoreno je da će na ime kazne zbog neispunjenih obveza investitor tijekom 10 godina plaćati 10 posto ugovorene kupoprodajne cijene, u konkretnom slučaju po 17.973 eura godišnje.
Kad "Mljekara Sinj" Gradu Sinju isplati kompletni kazneni iznos – dakle, uz plaćenu osnovnu cijenu za parcelu u iznosu od 179.730 eura, još toliko kroz desetogodišnje kaznene uplate – sinjski porezni obveznici dobit će manje nego što su uložili u komunalno opremanje te parcele.
A gradonačelnik Bulj... nema što reći
Ta će parcela biti samo jedna u nizu koje su Sinjani prodali, a na kojima je, umjesto ugovorenih proizvodnih objekata i novih radnih mjesta, izrastao samo novi korov i drača. I takva parcela, s dračom i korovom, donosi itekako značajan interes fantomskoj "Mljekari Sinj" i njezinim vlasnicima s prvotno izvornim srpskim kapitalom, koji se protokom godina uspješno zakamuflirao.
Za godišnju kaznenu uplatu od 17.973 eura u sinjsku gradsku blagajnu, "Mljekara Sinj" ima otvoreno tržište EU-a za mlijeko i mliječne proizvode iz mljekara u Srbiji i Bosni i Hercegovini. U odnosu prema onome što s fantomskom "Mljekarom Sinj" dobivaju njezini vlasnici, iznos kazne je smiješan. Dokle god se bude dopuštala takva trgovinska praksa, proizvodi deklarirani s fantomskom "Mljekarom Sinj" dopremat će se na police trgovačkih lanaca unutar EU-a.
Zašto nitko ne pokreće to pitanje? Zašto ga u posljednje četiri godine nije pokrenuo sinjski gradonačelnik Miro Bulj i njegova donedavna većina u Gradskom vijeću Sinja? Bulj je o ovome mogao progovoriti barem sa saborske govornice, odakle bi i odjek bio puno veći. Umjesto toga, Bulj je prošlog ljeta u ulozi gradonačelnika zabranio da se u Gradskoj galeriji "Sikirica" u Sinju održi izložba fotografija Inije Herenčić "Susret na tromeđi", nastala u produkciji Srpskog narodnog vijeća (SNV). Bulj je svoju odluku obrazložio time da iza svega stoji Pupovčev SNV, odbijajući pravo bilo komu da mu, kako je rekao, "dijeli moralne lekcije".
"Mljekara Sinj" zorni je primjer zlouporabe hrvatskog članstva u EU-u od njezinih vlasnika, za koje se s pravom pretpostavljaju srpski interesi. Nije poznato da je "Mljekara Sinj" potrošačima plasirala mliječne proizvode i prerađevine iz neke od hrvatskih mljekara. Posluje samo s mljekarama iz Srbije, odnosno srpskog entiteta u BiH.
Da se Miro Bulj tijekom minule četiri godine primarno bavio interesima Sinja, što mu je kao gradonačelniku trebala biti prva i glavna zadaća, razotkrio bi i raskrinkao davno započetu hrvatsko-srpsku mliječnu prljavštinu.
Umjesto toga, on je u posljednje vrijeme u nekoliko navrata govorio o potrebi komunalnog opremanja druge faze Kukuzovca, o novom sipanju novca sinjskih poreznih obveznika u infrastrukturu GZK-a. Iz prve faze GZK-a parcele su, ponovimo, uglavnom rasprodane, ali te parcele, kao i cijeli GZK, nisu dale ni minimalno očekivane efekte u novom zapošljavanju, stvaranju nove vrijednosti i poreza koji bi iz novostvorenog dohotka pristizao u gradsku blagajnu.
U svojem četverogodišnjem mandatu sinjskoga gradonačelnika, koji je na isteku, i Miro Bulj je potpisao kupoprodajne ugovore s barem desetak kupaca parcela, naslikavao se s njima i najavljivao gradnju novih gospodarskih objekata i novo zapošljavanje. Dosadašnji efekti gotovo su potpuno istovjetni onima njegovih prethodnika. Ponestalo je, međutim, slobodnih parcela, a bez njih neće biti moguća nova naslikavanja i nova obećanja da bi se "ludi radovali".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....