Pao je i Damask, kurjaci su osvojili Siriju. Najsekularnija država Bliskog istoka pala je u ruke islamskih radikala. Zemlja s najstarijim gradovima na svijetu, u kojoj su džamije, crkve i sinagoge koegzistirale jedna uz drugu na način neviđen u arapskom svijetu, sada je u šapama sunitskih fundamentalista.
Sirijska Arapska Republika nestala je pred naletom združenih islamističkih frakcija, predvođenih skupinom Hay‘at Tahrir al-Sham (HTS) proisteklom iz al-Qa‘ide, koju i UN i EU i SAD službeno smatraju terorističkom organizacijom. Pa ipak, zapadni mediji i političari svejedno slave poraz ruskog štićenika Bashara al-Assada, a HTS-ovi teroristi u to su ime prigodno rebrendirani u „umjerene pobunjenike” koji žele „demokratsku Siriju”.
Kako god, u Siriji je završena polustoljetna vladavina stranke Baas i obitelji Assad. Jasno da je ta vladavina po zapadnim kriterijima bila daleko od demokratskih standarda, te je imala autokratske i diktatorske elemente – osobito za vrijeme Basharova oca Hafeza, koji je Sirijom vladao od 1971. do 2000. godine – ali udarnu šaku sirijske opozicije nikad nisu činili progresivni liberali, nego razne ekstremističke frakcije islamista i džihadista. Nisu došli bolji od Assada, nego puno gori.
Svatko tko je prije rata putovao po Bliskom istoku, mogao je vidjeti da je Sirija bila najslobodnija arapska zemlja (ne računajući Libanon). Malo gdje si u toj regiji mogao vidjeti mlade Arapkinje kako na javnom mjestu uživaju u pušenju nargile, kao što si mogao vidjeti u Damasku.
U tom smislu, dovoljno je usporediti današnje prizore „slavlja” iz osvojenih sirijskih gradova s prizorima otprije nekoliko godina, kada je sirijska vojska oslobađala Aleppo i druge gradove od današnjih pobjednika.
Tada je na ulice slavljenički izlazilo stotine tisuće ljudi, a u toj razdraganoj masi bilo je gotovo podjednako muškaraca i žena, za razliku od današnjih prizora slavlja, gdje vidimo uglavnom samo muškarce. A slavljenički karusel u centru tromilijunskog Damaska manji je od prosječnog Torcidinog karusela po Splitu uoči neke važnije Hajdukove utakmice.
Oni koji su onomad slavili pobjedu sirijske vojske sada su se posakrivali po kućama, iščekujući sa strahom kada će nove vlasti pokazati svoju pravu ćud.
‘Bio sam mlad, sad sam stariji...‘
Novi vladari Sirije sada po vodećim zapadnim medijima daju koncilijantne izjave u kojima jamče skladan suživot sa sirijskim etničkim i vjerskim manjinama (kršćani, alaviti, Druzi, Kurdi...), te nude ruku bližim i daljim susjedima s kojima su dosad bili u zavadi (Izrael, Iran), ali stvarnost je ipak drukčija. Već u prvim satima „slobode” opljačkana je i zapaljena predsjednička palača u Damasku, napadnuta je iranska ambasada, proturske milicije na sjeveru Sirije već su započele okršaje s Kurdima...
Ilustrativna je priča oko vođe HTS-a Abu Mohammeda al-Jolanija, kojeg je State Department još 2013. proglasio za „Posebno označenog globalnog terorista” (Specially Designated Global Terrorist), a 2017. raspisao i nagradu od 10 milijuna dolara za informaciju koja bi dovela do njegova hvatanja. Ovih dana taj označeni terorist daje intervjue za CNN i New York Times, u kojima uvjerava zapadnu javnost da je danas drugi čovjek i da je teroristička epizoda iza njega.
U skraćenom izdanju, taj narativ izgleda otprilike ovako: „Istina, nekad su moji ljudi sjekli glave svima koji ne misle kao mi, pa dobro, jest, družio sam se s ljudima koji su bacali pedere s krova, ali bio sam mlad i neiskusan, a sada sam stariji i zreliji, znate da se ljudi mijenjaju s godinama, i danas sam svim srcem za demokraciju i protiv tiranije i diktature, i mogu vam reći kako jedva čekam da organiziramo Gay Pride u slobodnom Damasku.”
Veselje u Kabulu
I dok za strane medije Jolani daje pomirljive izjave, u skladu s potrebom da postane simpatičan ili barem prihvatljiv zapadnoj javnosti, u njegovim prvim javnim nastupima za sirijske medije već se naziru konture stare ideologije. Među ostalim, Jolani je u svojoj prvoj izjavi na sirijskoj državnoj televiziji – koju su njegovi ljudi u međuvremenu zauzeli – poručio da je njegova skupina „odlučna” nastaviti putem kojim je krenula 2011. godine.
Svak tko je pratio sirijski rat od početka, može se sjetiti kakav je to put kojim su tada krenule al-Qa‘ida i srodne islamističke skupine. Njihov cilj bio je rušenje sekularnog režima u Damasku i uspostava neke vrste afganistanskog emirata. Nije njima smetalo to što je Assad autokrat ili diktator, nego to što je Assadova Sirija sekularna.
Nije stoga čudno da je pad Damaska izazvao veselje i slavlje u Kabulu, gdje su talibani oduševljeni ovakvim razvojem situacije u Siriji. Uostalom, oni su godinama davali podršku sirijskim islamistima u borbi protiv Damaska.
„Talibani se nadaju da će pobunjeničke grupe uspostaviti šerijatski zakon u Siriji, sličan onome koji su talibani uspostavili u Afganistanu”, izjavio je za BBC jedan od dužnosnika talibanske vlade u Kabulu, ističući da talibani „dijele ideološke veze sa sirijskim pobunjenicima”, te da očekuju „unapređenje suradnje” u narednim godinama.
Afganistanska sudbina i jest jedan od dva najvjerojatnija scenarija za budućnost Sirije. Druga opcija je libijski scenarij nakon ubojstva Gaddafija. Bilo bi potrebno čarobnjačko čudo da Sirija završi u nekom trećem, manje nesretnom modalitetu.
Ukratko, po afganistanskom scenariju jedna radikalna islamistička frakcija uzima svu vlast i zemlju uređuje po svojim ideološkim principima, što uključuje islamističku kontrolu svakodnevice. Po libijskom scenariju, pak, vodi se beskonačni kaotični rat između frakcija, a zemlja se raspada po sektaškim i plemenskim linijama. Čarobnjačku varijantu u ovom je času zaista teško vidjeti.
Zapadni pobjednici
Svak od sirijskih inozemnih krvnika, onih koji su svih 13 godina građanskog rata pomagali islamiste – te su izravno ili neizravno pomogli i ovu završnu islamističku ofenzivu – sada može dobiti, ili je možda već dobio, svoj dio sirijskog kolača.
Turci su dobili mogućnost da u skladu s Erdoganovim neoosmanskim ambicijama znatno povećaju svoj regionalni utjecaj (a možda, kažu zlobnici, i teritorij), kao i priliku da se konačno obračunaju sa sirijskim Kurdima na sjeveru. Ranije smo rekli da su proturske milicije u Siriji već počele taj obračun: prvi izvještaji govore da su već zauzele kurdski grad Manbij.
Izrael dobiva da je padom Assadova režima i dolaskom na vlast sunitske garniture prekinuta šijitska transverzala koja je Iran spajala s Mediteranom, odnosno kopneni koridor koji je od Teherana do Bejruta vodio preko Bagdada i Damaska, a kojim je Iran opskrbljivao Hezbollah u Libanonu i Hamas u Gazi. Tu je Sirija bila ključna zemlja, tako da padom Damaska iranska Osovina otpora gubi svoj vitalni punkt i praktično prestaje postojati, što je za Izrael veliki sigurnosni dobitak (a za Iran gubitak).
A Amerikancima ostaju naftna polja na istoku Sirije, koja eksploatiraju već godinama, kao i marketinški dobitak u vidu činjenice da su pokazali moć, jer u ovom raspletu pobijedili su njihovi proxiji, dok je ruski štićenik izgubio, što znači da je cijeli svijet vidio tko je ipak najjači geopolitički akter. To je melem za američki ponos nakon nedostojanstvenog bijega iz Afganistana i zasad neuspješnog angažmana u Ukrajini.
Panislamistička ogrlica
Nadalje, dio kolača mogla bi dobiti i Saudijska Arabija, jer i ona kontrolira neke od islamističkih milicija, dok bi Europska unija mogla dobiti nove kolone sirijskih izbjeglica, sasvim u skladu s „mudrošću” europske politike prema Siriji i Bliskom istoku.
Svakako da nemali dio odgovornosti za raspad Sirije snosi i Assadova vlada, jer je šokantno brzi kolaps sirijske vojske – sličan rapidnom raspadu afganistanske vojske prije tri godine - razotkrio i velike unutarnje slabosti režima u Damasku, kojeg vojska nije bila spremna braniti.
Ta činjenica, međutim, ukazuje i na jedan širi trend promjena u arapskom svijetu koji bi morao zabrinuti Zapad - na odumiranje sekularizma u arapskim državama.
Povijesno gledano, sekularizam se u postkolonijalnom arapskom svijetu razvio u svjetlu socijalističke ideje, koju su izvorno prigrlili i brojni panarapski pokreti, uključujući i stranku Baas. Nakon gašenja socijalističke ideje upražnjeni ideološki oltar zauzeli su islamisti
– ne samo među Arapima, nego u čitavom muslimanskom svijetu - što u ovoj epohi gledamo u Afganistanu, Libiji, Iraku, Iranu, Jemenu, Palestini..., sada i u Siriji.
Pad sekularnog Damaska novi je biser u panislamističkoj ogrlici, a jasno je da će ova pobjeda u Siriji ojačati radikalne islamiste i u drugim arapskim i muslimanskim zemljama. Zato bi osmi prosinca 2024. mogao biti upamćen kao jedan od datuma po kojima ćemo evocirati kraj svijeta kakvog smo poznavali.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....