Alarmantni rezultati istraživanja na mališanima vrtićke dobi: svako četvrto dijete u SD županiji ima poteškoće u razvoju koje se prekasno prepoznaju

Teškoće u razvoju ima svako četvrto dijete u dobi od tri do šest godina u Splitsko-dalmatinskoj županiji, ili njih 25 posto, ali se one premalo i kasno prepoznaju.

Riječ je ponajviše o govorno-jezičnim poteškoćama koje su i dalje u porastu i u školskoj dobi donose još više poteškoća u učenju i socijalnim odnosima. To ima znatan utjecaj i na emocionalne smetnje koje se manifestiraju različitom simptomatologijom u daljnjim razvojnim fazama. "Screen time" – vrijeme provedeno ispred ekrana - od rane dobi ide ruku pod ruku s poremećajima koncentracije i jezične komunikacije.

Na ove alarmantne činjenice podsjetila je ovih dana profesorica Mirela Grbić, stručna suradnica pri Službi za mentalno zdravlje Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije i voditeljica Odsjeka za preventivne programe, u povodu Svjetskog dana mentalnog zdravlja koji se obilježava 10. listopada.

Profesorica Grbić, osim zapažanja iz prakse, referirala se na podatke iz longitudinalnog istraživanja koje su proveli Služba za mentalno zdravlje te stručni suradnici iz predškolskih ustanova Splitsko-dalmatinske županije u razdoblju od 2007. do 2017. godine na uzorku od gotovo 8000 djece vrtićke dobi u ovoj županiji.

Mentalno zdravlje i odraslih, i djece i mladih, još je više došlo na kušnju u posljednje dvije godine od izbijanja pandemije COVID-a 19, a provedena istraživanja ukazuju na ozbiljne posljedice pandemije na ovom području koje će svoje pravo lice tek pokazati u nadolazećim godinama.

Žana Pavlović, dječja psihologinja iz Splita, koja je također sudjelovala u longitudinalnom istraživanju, ističe kako navedene poražavajuće rezultate treba donekle uzeti s oprezom jer se temelje na procjenama odgojitelja u odgojnim skupinama od kojih neki mogu biti manje ili više senzibilizirani za probleme djece.

– Međutim, nesumnjivo je da djeca u toj dobi, a osobito danas kada se dogodila pandemija, potresi i druge nedaće, imaju velikih teškoća u psihičkom funkcioniranju. Ono što se nekada pojavljivalo u mladih s otprilike petnaest, šesnaest godina danas se "spušta" na desetogodišnjake. Pritom mislim na tjeskobu, anksioznost, strahove, brigu za budućnost, na što je sve dodatno utjecala i epidemija koronavirusa. Sve ono što se događa na razini odraslih prelazi i na djecu – objašnjava psihologinja Pavlović.

Profesorica Mirela Grbić kaže kako je i 2007. godine bilo poteškoća među djecom, ali ne u ovakvom postotku koji se pokazao na kraju istraživanja. Ipak, otkad je počelo istraživanje dosta se toga poboljšalo kada je riječ o ekipiranosti stručnim suradnicima i timovima u vrtićima, no problem nedostatka kadra i prostora i dalje je gorući.

– Zbog toga još uvijek nemamo dovoljno razvijen sustav rane intervencije, ranog uključivanja djece s određenim teškoćama u sustav, kako bismo mogli što prije djelovati. Nedostaje radnih terapeuta, senzornih terapeuta koji znaju prepoznati rane poremećaje. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) dugi niz godina upozorava na epidemiološke podatke kod mentalnih poremećaja u djece i mladih gdje se govori o problemu 20/20. Prema podacima WHO, naime, svako peto dijete, odnosno 20 posto djece, ima nekakve mentalne poteškoće, a od njih samo 20 posto, ili tek svako peto dijete, dobiva adekvatnu stručnu pomoć – ističe prof. Grbić, dodajući kako je jedan od razloga stigma, ali i nedostatak rane detekcije te intervencije.

Kako upozorava, usluge stručnjaka su uglavnom nedostatne i često nedostupne, a prevencija zanemarena u odnosu na dijagnostiku i terapiju.

– Danas nemamo samo epidemiju koronavirusa nego i epidemiju pametnih telefona, a za to nema cjepiva – odgovara Mirela Grbić na upit o uzrocima rastućih teškoća u razvoju djeteta koji se, od jezično-govornih, kasnije mogu razviti do problema mentalnog zdravlja.

– Manjak komunikacije prisutan je od najranije dobi. Više se ne komunicira s bebom, lice majke nije okrenuto prema bebi, nego profilno jer ona "jednim okom" gleda u mobitel. Poteškoće idu iz nedovoljno stimuliranoga govora – objašnjava nadalje profesorica Grbić.

Djeca stoga i puno kasnije progovaraju nego prije, nedostaje ekspresni govor – nudi se puno ekrana, a premalo komunikacije.

– Nekad su djeca imala igračke "tješilice", a danas im upalimo mobitel jer to je najlakše. Naravno da to mora imati posljedice – kaže stručnjakinja, ističući, uz ostalo, poteškoće od govorno-jezičnih, poput nerazvijenog govora, mucanja, lošije artikulacije i verbalizacije, do promjena u ponašanju, anksioznosti, otuđenja, komunikacije koja u školskoj dobi uglavnom postaje virtualna, što sve dovodi do poteškoća u socijalnim kontaktima i nemogućnosti njihova ostvarenja.

– U nas je preventiva kronično zanemarena, a naglasak je na dijagnostici i terapiji. Preventiva je ono što moramo vratiti u fokus – poziva prof. Mirela Grbić.