Dok hrvatski seljaci odustaju od zemlje, strane i domaće korporacije u tišini šire svoje posjede.
Poljoprivredno zemljište, nekada temelj obiteljske egzistencije i nacionalne sigurnosti, sve češće završava u rukama onih koji na tlu vide samo kapital.
Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, posljednjih godina bilježi se nagli porast broja pravnih osoba među vlasnicima i zakupcima poljoprivrednog zemljišta. Među njima su i velike prehrambene i investicijske tvrtke, od kojih neke imaju sjedište izvan Hrvatske. Najčešće kupuju oranice, pašnjake i vinograde, a njihovi apetiti rastu s cijenama hrane na globalnom tržištu.
Strane tvrtke koriste zakonske rupe i osnivaju hrvatske firme-kćeri koje legalno kupuju zemljište. U praksi to znači da zemlja formalno ostaje u "hrvatskim" rukama, ali je stvarno kontroliraju strane korporacije. Posebno su aktivni investitori iz Austrije, Italije i Nizozemske, ali i izvan EU zemalja, poput Ukrajine i Turske.
S druge strane, domaći poduzetnici i prehrambeni divovi također ulažu u proširenje svojih zemljišnih resursa. Riječ je o strukturama koje uzgajaju vlastitu sirovinu za daljnju proizvodnju – mlijeka, mesa, ulja ili vina – i time zatvaraju vlastite prehrambene lance. No, postavlja se pitanje: što ostaje za male proizvođače?
Kupoprodaje ispod radara
Kupoprodaje često prolaze ispod radara lokalne zajednice. Zemljište se nerijetko otkupljuje parcelu po parcelu, putem posrednika ili prekupaca. Seljaci, opterećeni dugovima ili jednostavno demotivirani niskim otkupnim cijenama, odlučuju se prodati, ne razmišljajući o dugoročnim posljedicama. Na taj način nestaje koncept obiteljske farme, a ruralni krajolik se sve više pretvara u mozaik korporativnih polja.
Iako veće investicije mogu značiti modernizaciju i bolju iskoristivost zemljišta, stručnjaci upozoravaju na rizike. Kada proizvodnja postane isključivo tržišno orijentirana, a vlasništvo izmješteno izvan lokalne zajednice, prehrambena sigurnost dolazi u pitanje. U slučaju globalnih poremećaja – pandemija, ratova, nestašica – prioritet neće biti lokalna opskrba, već profit.
Zemljište nije samo prostor za proizvodnju – ono je strateški resurs. Hrvatska, zemlja bogate agrarne tradicije, polako gubi kontrolu nad vlastitim tlom. Sve glasnije se čuju pozivi za reformu zemljišne politike: više transparentnosti, zaštitu malih proizvođača, te uvođenje ograničenja na kupnju zemljišta od strane pravnih osoba i stranih investitora.
Agroekonomski stručnjaci s kojima smo razgovarali ističu da Hrvatska, iako formalno vlasništvo ostaje unutar granica, gubi kontrolu nad proizvodnim resursima.
- Zemlja je više od pukog tržišnog dobra. Kada ona prijeđe u ruke korporacija koje upravljaju izvan lokalne zajednice, gubi se veza između tla i ljudi. U kriznim vremenima to znači da hrana proizvedena na hrvatskoj zemlji možda neće završiti na hrvatskim stolovima, već tamo gdje donosi veću zaradu - naglašavaju.
Zemlja kao resurs
Upozoravaju da se radi o dugoročnom procesu čije će posljedice postati vidljive tek kada bude kasno.
- Poljoprivreda nije samo ekonomija, ona je i sigurnost i opstojnost ruralnih zajednica. Ako sada ne redefiniramo vlasničku i zakupnu politiku, za deset godina možemo očekivati da će ključni resursi biti u potpunosti izvan naše kontrole.
- Zemlju se više ne prodaje zbog gladi, nego zbog beznađa - rekao je jedan slavonski poljoprivrednik. A bez zemlje, kako kažu stari ljudi, nema ni slobode.
U Hrvatskoj je interes za kupnju državnog poljoprivrednog zemljišta sve izraženiji, osobito u kontekstu rastućih cijena privatnih parcela i potrebe za većom poljoprivrednom proizvodnjom. No, mnogi građani i potencijalni kupci nisu upoznati s time kako se formira cijena takvog zemljišta. Proces je definiran zakonom i pravilnicima, a u obzir se uzima niz faktora koji osiguravaju da cijena bude što bliža tržišnoj vrijednosti.
Osnovna formula za izračun cijene državnog zemljišta kreće od tzv. početne cijene, koja se računa na temelju jedinične cijene određenog tipa zemljišta unutar katastarske općine. Jedinične cijene variraju ovisno o županiji, vrsti zemljišta (oranica, livada, pašnjak) i njegovoj lokaciji.
Jednom kada se odredi početna cijena, ona se dalje korigira pomoću faktora pogodnosti i faktora uređenosti. Ovi korektivni elementi osiguravaju realniji prikaz stvarne vrijednosti zemljišta na terenu.
Faktori koji određuju konačnu cijenu:
Lokacija i prometna povezanost – zemljište bliže naseljima i prometnicama nosi višu cijenu.
Razvojne mogućnosti – zemljišta pogodna za vinograde, voćnjake ili intenzivnu proizvodnju vrednuju se više.
Veličina i oblik – pravilne i veće parcele su atraktivnije.
Tržišna potražnja – cijena se prilagođava stvarnim kretanjima potražnje u lokalnom području.
S druge strane, faktor uređenosti uzima u obzir koliko je zemljište održavano i u kakvom se stanju nalazi. Neobrađena ili zapuštena zemljišta, logično, postižu nižu cijenu.
Hrvatsko poljoprivredno zemljište među najjeftinijima je u EU-u: Cijene su mu drastično niže od europskog prosjeka.
Dok cijene hrane i proizvodnih troškova rastu, tržišna vrijednost hrvatskog poljoprivrednog zemljišta ostaje na europskom dnu. Najnoviji podaci otkrivaju značajne razlike ne samo između regija unutar Hrvatske, već i šokantnu razliku u odnosu na cijene u Europskoj uniji.
Jeftine oranice
Prema dostupnim podacima, prosječna cijena oranica u Hrvatskoj iznosi samo 3325 eura po hektaru, dok su livade cijenjene na 1832 eura, a pašnjaci na 1791 euro po hektaru. Kontinentalna Hrvatska ima cijene otprilike 3 % niže od nacionalnog prosjeka, dok je na Jadranu cijena dvostruko viša, prvenstveno zbog izraženije potražnje i atraktivnosti lokacija.
No, i uz ove razlike, Hrvatska se nalazi gotovo na samom začelju EU-a kada je riječ o vrijednosti poljoprivrednog zemljišta. Jedina zemlja s jeftinijim hektarom oranica je Estonija.
Za usporedbu, cijene u nekim europskim regijama dosežu razine koje zvuče gotovo nevjerojatno. U jednoj regiji u Španjolskoj, prosječna cijena hektara obradivog zemljišta iznosi nevjerojatnih 133.863 eura - gotovo 40 puta više nego u Hrvatskoj!
Što to znači za domaće poljoprivrednike?
S jedne strane, niska cijena može biti prilika za ulaganja i širenje proizvodnje, osobito za mlade poljoprivrednike i investitore. S druge strane, ona reflektira i nizak interes tržišta, lošije infrastrukturne uvjete i često neuređeno zemljište, što može biti prepreka ozbiljnijem razvoju ruralnih područja.
Stručnjaci ističu da je potrebno hitno ulagati u uređenje zemljišta, modernizaciju infrastrukture i poticanje tržišta, kako bi se hrvatsko poljoprivredno tlo valoriziralo sukladno njegovu potencijalu.
U vremenu kada europski fondovi i domaći strateški planovi sve više stavljaju naglasak na prehrambenu sigurnost i održivost, pitanje je može li Hrvatska prepoznati potencijal koji leži u njezinim poljima prije nego ga netko drugi kupi!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....