Alena Vitasovića teško smo pridobili za intervju. Nema on tu što puno pričati, kaže. Sve se da reći u jednoj rečenici, smatra, a to je da samo radi ono što voli i što ga zanima, a to je glazba, iako posljednjih mjeseci doživljava pravi “comeback”. Nedavno je napunio zagrebački “Lisinski”, a u fokusu je zanimanja i zbog druženja s političarkom Katarinom Peović, s čijim je bendom “Fronta” snimio pjesmu “Ljubav i revolucija”.
- Imam stalno koncerte sve ove godine. Riječ “comeback” meni, iskreno, zvuči malo degutantno jer nije stvar “comebacka”, već da je čovjek prisutan stalno 35 godina. I da uvijek živi od toga, uz veću ili manju popularnost. Ja sam imao ogromnu popularnost, pa sam imao uspone i padove i bolesti i svašta. Sad sam opet dobar, dižem se, imam lijepe pjesme. Ne smatram to nekim “comebackom”. Smatram se ponosnim što toliko trajem. Mnogi pjevači kratko traju, ovi novi praktički nestanu preko noći - smatra Alen.
Pojavile su se špekulacije da ga s Katarinom Peović veže nešto više od prijateljstva i zajedničke suradnje...
Alen to odlučno odbacuje:
- Mi se znamo od 93. kad je imala bend “Maxmett”. Imali su par hitova kao što je “Mačke vole grebati”. Kao mladi smo se družili i onda se dugo nismo vidjeli. Jedan dan smo se sreli u Puli i popili kavu. Jako smo se dobro sprijateljili, baš ljudski, a povezala nas je glazba. Ona je jako pametna žena, a ja volim pametne žene. S njom mogu pričati satima, skompali smo se i to je sve. Nikakvih intimnijih odnosa tu nema. Bila mi je gost u “Lisinskom”, pjevala je jednu moju pjesmu, jako lijepo svira gitaru. Htjela bi pjevati nešto o politici, ali mislim da će to jako teško ići u ovoj situaciji kakva je sad. Uglavnom, volimo se kao ljudi...
S Peović dosta razgovara o politici jer, kaže, dijele ista razmišljanja. Vitasović se izjašnjava kao ljevičar, kao i Peović, koja stoji ispred Radničke fronte.
’Ljubav i revolucija’
- Imamo tu raznih tema za razglabanje. Par puta su nas fotografirali na nekim druženjima i onda ljudi odmah povezuju da ja nju “brusim”. Ništa od toga. Bila mi je gost u “Lisinskom”, onda smo snimali spot za njezin bend “Fronta”, za tu pjesmu “Ljubav i revolucija”, po meni izvanredna pjesma. Malo je socijalna, ali briga me, neću samo plakati o ljubavi. Ovo je čista jedna revolucija, da se država malo probudi, što će biti jako teško - kaže nam Alen.
Komentirao je i odnedavnu popularnost koju uživa Marko Perković Thomspon, koji niže koncerte sa stotinama tisuća ljudi.
- S Thompsonom sam svirao na Poljudu i snimio sam domoljubnu pjesmu “Lijepa li si”. Nije mi žao. Ja i on smo prijatelji premda je on desničar i onda se “svađamo” tko je veći Hrvat, a tko manji, jer on misli da je veći Hrvat od mene, a to apsolutno nije. Jedino što ja gledam drugačije na ovu državu koja nas vodi u propast. Ovo nema veze s državom, što patimo i što nam rade... A to što dolaze ljudi na Thompsonov koncert, 500.000 ljudi, nemaju drugog posla - smatra Alen.
Osvrnuo se i na folk pjevače koji pune zagrebačku Arenu u posljednje vrijeme, od Aleksandre Prijović preko Lepe Brene, do prije nekoliko dana Mile Kitića.
- Ima jedan klub u Puli, zove se “Stella”, u kojem ću uskoro nastupati... Prošle subote pjevao je Aca Lukas. Ne znam ni jednu njegovu pjesmu. Čuo sam da je dobar, ali ne znam. Svašta se može. Po meni je to seljački sve skupa. Ljudi su se malo glazbeno “spustili”. Nekulturni su što se glazbe tiče. Nekulturni su i, inače, u ovoj državi - smatra Alen.
Najviše mu, naime, u društvu smeta nedostatak tolerancije.
- Imam Facebook na kojem si ljudi daju za pravo vrijeđati me da sam komunjara, tifusar. Totalne gluposti. Ili vrijeđaju Katarinu Peović, koju ću uvijek braniti - kaže Alen.
Ne žali zbog upuštanja u rasprave s nepoznatim ljudima na društvenim mrežama.
- Kad me netko vrijeđa na osobnoj razini j*** me se da li je ljevičar ili desničar. Nitko mi neće j**** mater, nitko mi neće govoriti da sam smrdljivi alkoholičar, tifusar, jer ništa drugo ne znaju reći. To je stvar njihova odgoja i kulture. Ja ću uvijek imati stigmu alkoholičara, potpuno neopravdano. Imao sam problema s alkoholom i radim na tome. A ovi što to pišu su vjerojatno alkoholičari - smatra Alen.
U Orbanićima svi za Hajduka
Strastveni je navijač Hajduka. Napisao je pjesmu “Lipo ime Hajdukovo” i član je Hajduka.
- U Hajduk se nije teško zaljubiti. Žao mi je što se događa, što je izgubio 5:0 od Rijeke. Rijeku isto volim, ali moj tata je bio tri godine na “Galebu” s Josipom Brozom Titom, i tri godine u Lori u Splitu. Tata mi je prenio ljubav prema Hajduku. Cijelo selo u kojem sam živio, Orbanići u Istri, navija za Hajduk. To ti uđe u krv. Normalno, navijam za Istru, uvijek volim da Istra pobijedi, ali u srcu sam hajdukovac. U Splitu sam uvijek dobrodošao. Kad sviram u Splitu, mene nitko ne dira. Volim Split kao grad, volim splitske djevojke, koje su najljepše na svijetu. Volim šetati po Splitu, imam svoje punktove po kojima idem, imam svoje prijatelje. Svaki koncert završi izvanredno i Split je dio moje duše - kaže nam Alen.
Pitali smo ga i o suradnji s Livijom Morosinom koji mu je napisao brojne hitove.
- Livija Morosina nisam vidio mjesecima. On je trebao biti gost u “Lisinskom”, kao i Baby Lasagna, koji je pjevao moju pjesmu “Jenu noć”, a nije pjevao svoj hit “Rim tim tagi dim”. Šajeta je isto bio na tom koncertu. Zvao sam Alena Lima Lena koji je pjevao “Brajde”, što je bio ljetni hit. Mi smo se u “Lisinskom” manje-više zezali, bila je izvanredna atmosfera i koncert je bio prekrasan. Livija, dakle, nisam čuo mjesecima. On živi u jednom malom mjestu, zabacio se u neki lokal i stalno je tamo koliko znam. Zvao sam ga u “Lisinski”, rekao mi je “daj mi 3000 eura...”. Rekao sam da mu neću dati lovu za jednu pjesmu. Znam da si mi napravio prvi album, zajedno smo ga napravili, ali neću... Lasagna nije tražio ništa, Šajo ništa, Lim Len ništa, Katarina Peović ništa. I sve je to okej. Tražio sam Livija da napravimo neki novi lijepi albumić, a on kaže “oćemo, pomalo”. Kod njega je to “pomalo” presporo - kaže nam Alen.
Ne bi surađivao ni s kim od domaćih glazbenika.
- Ne zanima me to više. Svoju karijeru sam napravio, imam 300 pjesama, svoj repertoar, imam svoju publiku. Ako se nešto slučajno dogodi, normalno da ću snimiti, ali ne patim za tim. Volim Brucea Springsteena, s njim bih snimio pjesmu - kaže nam Alen.
’Bio sam na rubu smrti’
Iza Vitasovića je 35 godina glazbene karijere. Alen bi i danas ponovio sve.
- I još žešće. Postao sam strašno popularan s 24 godine. Po meni sam još bio dijete. Isto sam napunio “Lisinski” s devet pjesama, sad ih imam 90 minimum. Ne bih mijenjao ništa, osim što bih bio nedodirljiviji. Ne bih se upuštao u frontnu borbu jer sam veliki emotivac, svima kažem sve u lice i onda to neki put ispadne krivo protumačeno. Bježati, bježati od ljudi da budeš nedodirljiv, da bude teško doći do Alena. A do mene može svatko doći, svi mi mogu j**** sve po spisku, ali to je tako - govori nam Alen, koji je jedini domaći pjevač čiji je broj mobitela i danas dostupan na internetskim tražilicama.
Najteže u životu mu je bilo kad je prije nekoliko godina obolio. Zaredalo se više bolesti: korona, upala pluća, atrofija mišića...
- Imao sam i varikozitet vena u grlu. Bio sam na rubu smrti. Tri litre krvi sam ispovraćao. Doktor iz Pule Zlatko Bulić slučajno je bio tu i spasio mi je život. Bilo je jako bolno. Ne znam koliko boli sam doživio u tih mjesec i pol što sam bio prikovan za krevet. Baš sam patio. Normalno da onda razmišljaš o životu. Cijelo vrijeme sam razmišljao o djeci i roditeljima. Bivša supruga Eleonora je svaki dan bila pored mene. To me iskustvo naučilo da se nikad neću predati. Bio sam na koljenima, no onda sam se počeo dizati. Svaki dan po korak više. Nisam mogao ni na WC. Medicinske seste su me čistile i prale. Nakon godinu dana te iste medicinske sestre traže me selfie. Ja kažem “poznate ste mi odnekud, gospođe”. One kažu “mi smo ti prale gu****”. Tad mi je bilo najteže u životu, kad sam bio bolestan. Da nisam imao kćer i sina i Eleonoru, moju bivšu suprugu, sad ne bih bio živ - kaže Alen.
Dva braka
Vitasović iza sebe ima dva braka. Od prve supruge Sandre, s kojom je dobio kćer i sina, rastao se prije sedam godina, a od druge supruge Eleonore, koja je od njega mlađa 24 godine, rastao se lani.
- S prvom suprugom sam u dobrim odnosima. Rodila mi je dvoje djece. Nemamo više nikakvih emotivnih zathjeva. Ponekad popijemo kavu ako se sretnemo u gradu. U Eleonoru sam još zaljubljen i još je volim. No rastali smo se. Dobar sam s njom, ali ne družimo se. Ona ima svoj život. Ona ima 33 godine, ja 57. Sporazumno smo se dogovorili da nastavimo svoje živote odvojeno iako mi to nije drago. Nisam je ni zaustavio niti joj branio išta. Lijepo smo si dali ruku i ostali smo prijatelji. Jednostavno nismo u istom điru. Vidjet ćemo što će vrijeme pokazati - kaže nam Alen iskreno.
Ne smatra da im je presudila razlika u godinama, a treće osobe nema.
- Ona je poljoprivrednica, a ja sam izgubljen po tim koncertima. Drugačiji sam tip. Jedno vrijeme mogla je to pratiti, ali teško je pratiti ovakvog muškarca kao što sam ja. I onda smo si dali ruku i rekli “ajmo mali odmor pa ćemo vidjeti”. Da li je ona s nekim, ja to ne znam, ja nemam nikog, potpuno sam sam. I sad malo odmaram - kaže Alen.
Iako mu je razvod teško pao, ne smatra to osobnim porazom.
- Znam tko sam i što sam, nije to poraz. Jedino što mislim da je to greška. Nije stvar ni alkoholizma, bio sam jako dobar i pristojan prema svim svojim ženama, a imao sam ih bezbroj. Službeno dvije. Ponekad je teško biti sam, ali čak sam se naviknuo na to. I dalje vjerujem u ljubav, makar mi je ljubav neuzvraćena - kaže nam Alen.
’Nitko mi se neće rugati’
- Popijem dvije pive na dan i to je sve. Prije sam znao zaružiti. Bilo je to jako tužno i smiješno, ali sad više ne. Svašta je tu bilo u pitanju, od genetike do načina života. Emotivac sam, stavite se na moje mjesto, ja stalno imam neke šokove... Nedavno “Lisinski” i tisuću ljudi i onda još sat vremena moram davati autograme i selfieje, biti strpljiv, lijep i ljubazan. To te jako troši, ne možeš ni spavati od umora. I tako 45 godina. Nije lako biti Alen Vitasović. Ne žalim se, ne plačem, ali već kad pitate, jednostavno, to nije lak život. Netko je malo slabiji karakter koji popusti, a netko izdrži. A imaš nekih ljudi koji nisu doživjeli ništa, mediokriteti su, samo stoje ravno. I prođe život, nitko i ne zna da su postojali. Za mene se barem zna da sam postojao, da sam bio “lud”, ovakav ili onakav - zaključio je Alen.
Ispušni ventil u životu mu je upravo glazba.
- Pjevanje, ispred sebe imati 1000 ljudi, dati im svu svoju ljubav i da oni to osjete i da mi daju aplauz i da se dižu kao što su u “Lisinskom”, koji se cijeli digao na noge - govori nam Alen.
U slobodno vrijeme voli se družiti sa svoja, kaže, dva prijatelja.
- Popijemo piće i pričamo i to je to. Malo sam u depresiji, malo sam tužan jer sam se stvarno umorio, ali neću da mi se itko ruga. Nikome nije danas lako u ovoj državi. Sjedim upravo u kafiću i gledam tisuću auta kako prolaze. Svi, kao, imaju nešto love, a svi kukaju da nemaju. Nekako su mi ljudi postali zločesti i sebični. Zavidni - govori nam Alen.
Pitali smo ga za kraj i gdje se vidi za deset godina.
- Ako preživim sljedeće dvije godine, zadovoljan sam. Želim gledati svoju djecu, naravno, ali da mi se živi sto godina, ne živi. Pjevat ću i dalje i želja mi je da ako mi se nešto ružno dogodi, da to bude na pozornici, a ne u krevetu negdje u bolovima, da ne znam da sam živ, da me netko mora čistiti, prati i nositi negdje - zaključio je Alen.
Nisu mu “san snova” ni arene koje su sad hit i stvar prestiža među glazbenicima.
- Nije mi domet arena nikako, uopće se ne želim zamarati time. Nudili su mi pulsku Arenu koju jedinu i smatram Arenom. Kad vidim tko sve svira u onoj zagrebačkoj, to me uopće ne zanima. Možda ću drugo ljeto u Puli u kazalištu koje prima oko 600 ljudi isto napraviti koncert s prijateljima. Vikendom ću raditi, svirati, imam fantastičan bend. Ambicije više nemam nikakve osim da radim dobre pjesme i koncerte - zaključio je Alen.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....