Anđela Bešlić nestala je prvih dana korizme kroz koju je cijela njena obitelj prolazila najveća iskušenja i muke, za njih poput Kristovih. Prolazili su svoj Križni put na kojemu je otac obitelji Ivan za policiju postao osumnjičenik broj jedan. To je potvrđeno 29. ožujka 2002. godine, na Veliki petak, kada su Ivan, Anđa i najstarija im punoljetna kćerka Ivana morale pristupiti poligrafskom ispitivanju.
Bivši inspektor Luka saznao je da je Pavao Bulj, bratić od Ivana, hospitaliziran u splitskoj bolnici, na psihijatriji. Ta informacija Luki nije dala mira, stalno ga je kopkala. Obrađivao je Pavla više puta i bio je uvjeren da ga je dobro upoznao. Onako robustan djelovao je zastrašujuće, bio je inteligentan, prefrigan, ogrezao u kriminalu, ali u biti velika kukavica.
Kada je po sudskom nalogu bio hospitaliziran na psihijatriji, poslije napada na djelatnike Centra za socijalnu skrb, žestoko se opirao, a sada je, saznao je Luka, išao dragovoljno. Luka je zaključio da je Pavao na taj način sebi osigurao svojevrsnu zaštitu. Analizirajući taj podatak Ivan, Luka, Svemir i Josip zajednički su zaključili da se ključ Anđelinog nestanka nalazi na Suhaču.
Jedan mještanin Suhača kojemu je Ivan Bulj ranije bio poslovni partner u selu je otvorio trgovinu građevinskog materijala. Josip iz susjedstva bio je jedan od zaposlenika. Toga petka, 5. travnja, Josip je do kasno ostao na poslu. Poslije ručka, već pred sumrak, odmor je potražio kroz šetnju sa svojim psom. Zaputili su se prema nekadašnjem rudokopu gline, tu nadomak sela. Pas je radosno trčkarao, odlazio i vraćao se. Kao da se radovao proljeću čiji dolazak se već nazirao. Kada je pas došao do obronka zvanog Vidovo naglo je zastao, ukopao se na mjestu i snažno zalajao.
- Pozvao sam ga, ali nije htio doći. Bio sam uvjeren da je nanjušio jazavca. Pošao sam prema njemu. Što sam se više približavao nosnice mi je parao opori miris, kakav nikada ranije nisam osjetio. Kada sam na kraju livade pogledao dolje, u grabu, ostao sam skamenjen. Vidio sam nago žensko tijelo okrenuto potrbuške, prekriveno granjem, koje je već bilo djelomično skeletizirano – ispričao je Josip.
I Josip je, naravno, znao za nestanak Anđele. Jednom je sudjelovao i u pretraživanju terena. Sjeća se da su prolazili upravo u blizini ovoga mjesta. Josipa je oblio hladni znoj, u glavi mu je počelo bubnjati, a onda ga je obuzela neopisiva vrućina.
- U bunilu sam uspio uhvatiti psa, svezati ga na povodac i što sam brže mogao zaputio sam se kući. Najprije sam popio čašu vode, a onda sam uzeo telefon, nazvao policijsku postaju u Sinju i kazao im što sam vidio – veli Josip.
Ubrzo poslije Josipove prijave na taj dio Suhača pristiglo je više policijskih službenika s većim brojem vozila. Otišli su po Josipa koji ih je odveo do mjesta pronalaska posmrtnih ostataka. Policajci su odmah o pronalasku izvijestili istražnog suca Županijskog suda u Splitu, a potom su udaljili pristigle znatiželjne građane i formirali zaštitnu zonu. Iako se to nitko nije usudio glasno izreći svi su bili uvjereni da se radilo o posmrtnim ostacima nestale Anđele.
Policija je odlučila da o otkriću te večeri neće izvijestiti Anđelinu obitelj. Međutim, vijest o pronalasku Anđele poput munje proširila se cijelim Sinjem pa je došla i do Ivana Bešlića. Ivan je telefonom nazvao sinjsku policijsku postaju i na pitanje o pronalasku tijela na Vidovu dobio odgovor da će na vrijeme biti obaviješten o svemu što treba znati. Sutradan, u rano subotnje jutro, Ivan ponovno zove sinjsku policiju i dobiva odgovor istovjetan onome prethodne večeri. Sat – dva poslije stiže policijski poziv.
- Dođi na Suhač, čekamo te. Dođi sam. Nemoj nikoga voditi sa sobom, posebno ne prijatelje koji su se igrali detektiva – čuo je iz slušalice poznati glas zamjenika policijskog zapovjednika. Ivan Bešlić nije ga poslušao. Pošao je s Lukom, prijateljem koji mu je pomagao od prvog dana potrage za Anđelom.
- Jesam li te pozvao da dođeš sam, bez pratnje – osorno je Bešlića upitao šef policajac.
- Daj, zašuti više – uzvratio je Ivan i s prijateljem krenuo do Vidova.
- Mislimo da bi ovo mogli biti posmrtni ostaci Vaše nestale kćerke. Pozvali smo vas radi identifikacije – kazao mu je jedan policajac iz grupe.
Otac je već iz daljine prepoznao je da su to ostaci njegove Anđele.
- Mogu potvrditi da su ovo posmrtni ostaci moje kćeri – kazao je Ivan Bešlić istražnom sucu i policiji.
Gledajući u te ostatke tijela u kojemu je još nedavno bujao život, Ivici su se osušile usne, grlo mu se steglo, a srce počelo ubrzano tući. Više nije bio u stanju progovoriti ni jednu riječ, niti pisnuti. Okrenuo se prijatelju i kazao: Hajdemo odavde. Moram kući. Čekaju me supruga i djeca. Moram im reći da je Anđela pronađena, ali da kući nikada više neće doći.
To subotnje jutro iz Sinja se prema Zagrebu na zasjedanje Senata HKDU u osobnom automobilu zaputila četvorica lokalnih dužnosnika te stranke. Kod odvojka za Suhač dočekao ih je Ivan Bulj, koji je također visoko kotirao u stranci. Na putu se razgovaralo o svemu i svačemu, najviše od Buljevu jednomjesečnom stranačkom odlasku na studijsko putovanje u Francusku. O pronalasku posmrtnih ostataka nisu prozborili ni riječi. Očito nisu znali. Iako su se čule i druge priče!? Jedan od četiri Buljeva suvozača iz automobila kasnije je prepričao kako je Bulj konstatirao da su pronađeni posmrtni ostaci Anđele, ali da njenog ubojicu policija sigurno neće pronaći.
Anđelini posmrtni ostaci sahranjeni su u obiteljskoj grobnici u Potravlju u nedjelju 6. travnja. Na oproštaju je bilo na tisuće ljudi. Sutradan poslije sahrane u kasnim popodnevnim satima Ivan Bešlić u pratnji prijatelja ponovno je otišao na Suhač u potragu za renaultom 4 kojega je opisao Vedran. Raspitivali su se kod više osoba. U zaseoku Bulji o takvom automobilu upitao je jednu stariju gospođu. Kasnije su saznali da je to bila majka ili strina Ivana Bulja, koje su bile rođene sestre i vrlo slične.
- Takvo auto ima naš Ivan – odgovorila mu je žena.
Informacija o učestalom dolasku na Suhač Ivana Bešlića i njegovih prijatelja s kojima vodi paralelnu istragu o nestanku svoje kćeri i raspitivanju o renaultu 4 već danima je bila noćna mora za Ivana Bulja. Te nedjelje, na dan sahrane Anđelinih posmrtnih ostataka, ženinim službenim vozilom Bulj se odvezao u Sinj na kavu. U kafiću je zatekao nekoliko gostiju, sve svojih poznanika. Među njima je bio i Palko. Glavna tema je, dakako, bila pronalazak posmrtnih ostataka Anđele. Bulj se uključio u razgovor i ponovno ustvrdio kako će policija teško pronaći Anđeline ubojice. Na to mu je Palko, poznat po svojoj flegmatičnosti, dobacio: Ako policija bude htjela lako će pronaći tko je ubio malu. Ne treba ići daleko. To ste vi Bulji napravili.
Te Palkine riječi na Bulja su djelovale poput ledenog pljuska. Ostavio je novine koje je do tada prelistavao, došao do šanka, platio svoju i kave svih gostiju uključujući i Palkinu i otišao. Bulja je počela hvatati panika. Bojao se za vlastiti život. Ta bojazan još više je pojačana sutradan, u ponedjeljak poslijepodne kada je, vozeći ženin službeni automobil, prolazeći seoskom cestom vodio Ivana Bešlića. Kada je od matere saznao da se Bešlić raspitivao za auto kakav on ima više nije dvojio da mu je Ivan Bešlić za vratom.
U utorak ujutro Bešlić se dogovorio s prijateljima naći na kavi u hotelu Alkar. Stigao je prvi. Sjedajući vidio je za drugim stolom Bulja gdje sjedi i čita novine. Kada ga je vidio Bulj je zaklopio novine, ustao i bez riječi krenuo prema izlazu. Na samom izlazu se okrenuo, kao da je pogledavao gdje je Bešlić, ide li za njim. Bulj se zaustavio na hotelskom parkiralištu. Gotovo sat vremena je hodao "gore – dolje" i razgovarao mobitelom.
Potom je otišao do nedaleke kuće stranačkog prijatelja. Od njega je nazvao suprugu, koja je bila na poslu i pozvao je da dođe do njega. Tu joj je kazao da je on ubio Anđelu i da se ide predati policiji, čija je postaja bila udaljena nekoliko desetina metara. Otišao je, kratko se zadržao u šetnji dvorištem policijske postaje, a onda se teškim korakom popeo stepenicama do dežurnog policijskog službenika od kojega je zatražio da ga najavi zapovjedniku.
Kada je zapovjednik čuo da ga traži Bulj prekinuo je sastanak i otišao u svoj ured na čija je vrata uskoro kročio direktor Radio Sinja i njegov stari poznanik. Već s vrata ureda šefa sinjske policije Bulj je zapovjedniku, umjesto pozdrava, rekao: "Prijatelju, pomagaj, usrao sam stvar!"
Zapovjednik je zatvorio vrata svoga ureda i ostao nasamo s Buljem. Uskoro je pozvao tajnicu da ih posluži pićem. Tajnica je nehotice ostavila prikučena vrata. U tom je, prema ranijem dogovoru, u ured tajnice, koji je predsoblje ureda zapovjednika, ušla inspektorica Sanja. Došla je na sastanak sa zapovjednikom radi dogovora o daljnjim aktivnostima. Čekajući u uredu tajnice, bez namjere da prisluškuje, kroz odškrinuta vrata čula je iz ureda zapovjednika glas nepoznate osobe kako je u nepovezanoj priči u dva navrata spomenuo ime Anđele.
Od tada se Sanja cijela pretvorila u uho. Sada je čula da je taj netko u uredu zapovjednika govorio o svojim vizijama, pretpostavkama, bojaznima. "Čini mi se da sam bio napit i da sam na putu prema kući nekoga zahvatio i udario autom, ali nisam siguran jer ako mi se to i dogodilo ne znam što je bilo kasnije ...".
Čuvši te riječi Sanja je istog trenutka shvatila da je kod zapovjednika Anđelin ubojica. Odmah je pozvala kolegu Ivicu da dođe, a ona je ne čekajući i bez najave ušla u ured zapovjednika. Kada su stigli svi za koje je odlučeno da bi tu trebali biti počeo je dugotrajni razgovor policajaca i Ivana Bulja koji je narednih sati policiji pričao nekoliko različitih verzija. U priči je u sve uvukao i svojega bratića Pavla.
Za vrijeme toga ispitivanja u tri navrata Bulj i zapovjednik ostajali su pričati nasamo. Buljevo izravno priznanje da je ubio Anđelu Bešlić, po njegovoj tvrdnji tako da ju je pijan zahvatio i udario vozilom, a potom beživotno tijelo bacio u grabu na Vidovu, snimljeno je policijskom kamerom. Kako ispitivanju nije nazočio Buljev odvjetnik, taj iskaz ubojice na sudu nije imao vrijednost dokaza. Došlo je to i do svijesti policajaca koji su znali da imaju ubojicu, ali osim toga nemaju nikakav materijalni dokaz bez kojega pravda ne može biti ostvarena.
Kako su posmrtni ostaci Anđele Bešlić pronađeni nagi, policija je upitala Bulja gdje je ostavio Anđelinu odjeću. Odgovorio im je da ju je bacio u svoju septičku jamu. Policija je, već su bili noćni sati, odmah angažirala lokalne komunalce koji su auto-cisternom iz jame krenuli crpati fekalije. Komunalci su u ranim jutarnjim satima narednog dana obavijestili policajce da su pri kraju.
Policijski službenici, predvođeni šefom krim-policije, dovezli su na lice mjesta i Ivana Bulja. Kako su uranili, jer komunalci još nisu sve iscrpili, Bulj je zatražio od policijskog šefa da ga pusti u kuću razgovarati sa suprugom, što mu je ovaj dopustio bez ikakvog nadzora. Što je kroz tih 15-ak minuta Bulj kazao supruzi, znadu samo njih dvoje. Uglavnom, Buljeva supruga je odmah sutradan uzela svih troje djece, napustila Suhač i Sinj i otišla roditeljima u Požegu. Nitko joj na tom potezu nije zamjerio jer je kao majka štitila djecu od kojih je najstarije dijete imalo 12 godina i sve je moglo shvatiti i razumjeti.
Za vrlo kratko vrijeme Buljeva supruga podnijela je zahtjev za razvod braka, a u Hrvatskim šumama, gdje je bila zaposlena, dopustili su joj premještaj iz Sinja u Požegu. Njen zahtjev za razvod braka, pobijanje Buljeva alibija kada je ustvrdio da je s njom proveo cijelu noć na 3. ožujka te riječi na rastanku kada se krenuo predati policiji kada mu je rekla "Bolje bi bilo da si se ubio nego što nas sramotiš" više su nego potvrda da je bila uvjerena u zlodjelo svoga supruga, neovisno u kakvu verziju je umotao svoje priznanje njoj.
Kada su komunalci do kraja iscrpali jamu detaljno su pregledali njeno dno i utvrdili da nikakve Anđeline odjeće nema. Na upit policajaca Bulju kako to da u jami nema Anđeline odjeće, on im je uzvratio: "Pa što onda, očistili ste mi crnu jamu".
Na dan predaje Bulja policiji, oko 10,30 sati, zapovjednik policijske postaje došao je do Ivana Bešlića i pozvao ga da sjedne s njim u automobil. Zapovjednik je vozio sporo preko Brnaza, Trilja i dalje u pravcu Imotskog, sve do Kljenovca u Lokvičićima i svo vrijeme je, kazivao je Ivan Bešlić, pričao, ali je vrlo malo rekao pa tako sve do pred kraj nije naveo ni ime osumnjičenika koji im se predao.
Od trenutka kada se predao policiji u Sinju pa do dovođenja pred istražnog suca u Split, Ivan Bulj je u sinjskoj policijskoj postaji proveo 30 sati. Oni koji su ga privodili kažu da je u trenutku ulaska u pritvor Istražnog centra Županijskog suda u Splitu Bulj kazao: "Eto, Sinj se rješio monstruma!".
Zajedno s Ivanom Buljem pred istražnog suca priveden je i njegov rođak Pavle, osumnjičen da je pomagao Ivanu dok je ovaj udarcima usmrćivao unesrećenu Anđelu. Njega je policija uhitila na izlazu iz splitske bolnice i odvela ravno u pritvor.
Sudski epilog ove stravične priče je poznat: Županijski sud u Splitu osudio je Ivana Bulja na 27 godina zatvora koju kaznu je Vrhovni sud smanjio na pravomoćnih 22 godine, a koje istječu narednog 10. travnja kada će Ivan Bulj izići iz zatvora kao potpuno slobodan. Pavao Bulj je zbog nedostatka dokaza pravomoćno oslobođen.
Sinjska policija se (i) kroz ovaj slučaj uredno osramotila. Dok su oni uvjeravali javnost u svoju vrhunsku profesionalnost, navodeći koliko su proveli pretraga na terenu, koliko su obavili obavijesnih razgovora, koliko su vozila kontrolirali..., beživotno tijelo Anđele Bešlić pronašli su slučajni prolaznik i njegov pas, a dok su kao osumnjičenika broj jedan držali Ivana Bešlića, oca žrtve, ovaj je svojom paralelnom istragom došao za vrat ubojici svoje kćeri koji je u uvjerenju da će ga Bešlić ubiti u predaji policiji našao sigurnost za vlastiti život.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....