Dotaknuo je sportski Olimp, ali i socijalno dno. Splićanin Ante J. – puni podaci poznati su redakciji – bio je prvak nekadašnje Socijalističke Republike Hrvatske (u sastavu Jugoslavije) u klasičnom boksu, ali je prošao i neke od ozloglašenih europskih zatvora. Trebao se boriti za titulu prvaka Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) u svojoj dobnoj klasi i srednjoj kategoriji (od 71 do 76 kilograma tjelesne težine), ali je umjesto toga živio na ulicama svjetskih metropola, robijao u Rimu i Mađarskoj.
No, i ono dobro što se (nije) dogodilo, kao i sve ono loše, sad je iza njega; Ante je korisnik stambene zajednice liječenih ovisnika i bivših zatvorenika u Splitu pod ingerencijom Lige za prevenciju ovisnosti, i negdje je na polovici svoga života. Pedeset i jedna mu je godina i spreman je na novi početak. Čist, rehabilitiran, bez kazni koje treba izdržavati – pa čak i bez relikta prošlosti poput propalog braka. Nije se stigao oženiti, djecu bi volio imati. Zasad ima slobodu, zadržao je tjelesnu spremu i izgled bivšeg sportaša, ima i solidan posao. Ne srami se govoriti o prošlosti, iskreno nam je otkrio ono što može stati u jedan novinski tekst.
– Rodija san se u Radunici, radnička familija, normalni ljudi – nažalost, moji su roditelji umrli. Ne pitajte me za braću i sestre. Osjećam se sam – pomalo gorko sažima Ante, momak sa završenom srednjom Pomorskom školom brodostrojarskog smjera u Splitu. Da je sve bilo kako nije bilo, danas bi možda završio i fakultet, bio kapo od makinje, ovako je dogurao do trećeg časnika stroja. Nije ni to loše, no i navigavanje je već "prošla voda".
– Učija san prosječno, trenira boks – tu san bija dobar, triba san se borit za titulu prvaka Jugoslavije, ali tada se, prije toga natjecanja negdi u Srbiji, zaratilo. Počeja je Domovinski rat, ja san bija jedva punoljetan i već povremeno na heroinu. Bija san mlad i moga san kombinirat život sportaša i konzumenta teške droge, neko vrime to je izvedivo. Ali rat ka da je presudija šta će prevagnit – prisjeća se Ante ratnih godina kad je na svakom koraku bilo oružja, švercanog marlbora i dojč-maraka, heroina...
Živio po prihvatilištima
– Iša san na brod, navigava s prekidima ukupno nekih deset godina za različite kompanije. Stalno san uzima drogu, uglavnom heroin. Ajmo reć, životarija, ali ipak nešto i radija. A onda san jednog dana u busu upozna momka, Talijana koji je doša u bolnicu posjetit prijatelja ranjenog na frontu, gardista. Skompali smo se, on me pozva kod sebe u grad Porto San Giorgio, to je ispod Ancone. Tako je počela moja talijanska faza; život na ulici, drogiranje, usput malo dilanja da se pokrijen. Živija san i u Torinu, Milanu, Calabriji, Siciliji; tamo san posjetija gradić Corleone di je moj prijatelj, koji je svira timpane u orkestru, ima jedan nastup pa me pozva. To su bile moja dvadesete godine, mlad, ali ne više zelen; višekratno me policija uvatila s malo droge, dobija san puno opomena prije negoli san završija u zatvor u Rimu. Njihov je sustav – bar je tada bilo tako, tih devedesetih godina – dosta tolerantan bija prema manjim prijestupnicima, samo san dobiva opomene dok nisan prevršija mjeru. Živija san po raznim prihvatilištima po Italiji, a zatvoren san bija na godinu dana u zatvoru Regina Celli u Rimu – Ante će.
Pitamo ga kako mu je bilo u tom "kraljevskom zatvoru" (regina – kraljica).
– Odlično – mirno će Ante.
– Skompa san se s jednim opasnim zatvorenikom, utjecajnim, zva se Roberto. Njemu san učinija uslugu, inscenira jednu svađu jer me zamolija. Zbog te svađe i tuče koju san namjerno izazva proveja san nekoliko dana u samici, ali je zato ostatak kazne – cila godina – za mene bila ladovina: svaki dan sam od njega ima riješenu limenku piva i crveni Marlboro. I drogu – domeće naš sugovornik.
Nakon izlaska iz talijanskog zatvora vraća se u Split, skida s heroina, živi u različitim terapijskim zajednicama, ali bez prave namjere da se zauvijek riješi nevolje opijata. Roditelji su već bolesni, iscrpljeni, razočarani... U međuvremenu su i preminuli.
– Odlučija san otić u Njemačku, radit na građevini, ali j***ga. Opet "šaran", završija san kod njih uskoro u istražnom zatvoru zbog posjedovanja droge. Puštaju me, a ja iden u – Holandiju, blizu je – sažima Ante.
U Nizozemskoj se zapošljava na plantaži marihuane, tri godine bavi se tom osebujnom poljoprivredom u podrumu, pod lampama. Nažalost, i drogira uz to: kokain, speed, hašiš...
Spasio ga boks
– Heroin više ne, nisan ga taka već petnaest godina. Toliko san bar bija čvrst karakter, straj me heroina jer je đavolja droga. J***no je dobar, skroz te obuzme, izmijeni karakter ka ništa drugo. Ne možeš ga izbacit iz misli...
Moran bit iskren pa reć da ni kokain nije puno bolji; toliko mi je razbuca mozak da san prista u Nizozemskoj odradit posal za koji mi je ponuđena dobra lova, a da nisan niti pita točno o čemu je riječ: triba san obavit uslugu transporta.
Inače san namjerava otvorit firmu za posredovanje pri zapošljavanju u Nizozemskoj. Pružila mi se u to vrime prilika dobit odličan honorar za taj neki prijevoz, i prista san: tribalo je kombi prevest od srpske do austrijske granice, znači samo kroz Mađarsku proć. U kombiju su bili – ljudi.
Četri odrasle osobe i dite, Sirijci, e njih san vozija i upa u policijsku trapulu. Ne znam šta je bilo s ilegalnim emigrantima, ali ja san dobija tri godine kazne zatvora, Vesprem u Mađarskoj. Odslužija san dvije, pustili su me.
Kako mi je bilo? Ni približno ka u Rimu. Govorin talijanski i još nekoliko jezika, a u Mađarskoj san izvisija. Tamo pričaju isključivo mađarski, najteži jezik na svitu.
Spasija me boks, treniranje od ranog jutra: trbušnjaci, sklekovi, čučnjevi, biceps-triceps, improvizacija jer nema teretane. Cigani su vidili da iman iskustva pa san njih trenira boks, a oni bi mi zauzvrat kupili kavu i duvan. Pomogla mi je i ambasadorica Republike Hrvatske u Mađarskoj Marina Sikorija; nikad neću zaboravit dan kad mi je, na zamolbu, donila Bibliju i naočale dioptrije jedan plus. Hvala joj na tome.
Kad san izaša iz zatvora, jedan me Srbin doveja kod sebe doma na par dana, a onda san se dočepa Vinkovaca. Nisan ima ničega osim par komada stare robe na sebi i kartu za autobus do Splita.
U Split san najprije doša isprid samoposluge di san prije zna navratit, tražija san posal i naša ga. Malo san taksira, a onda dobija posal na bauštelu. Iman najboljeg poslodavca na svitu, radimo skupa po cili dan, ali najprije popijemo kavu ujutro na miru (smijeh).
Kaže da san vridan, uložija bi u moje usavršavanje jer mu triba meštar za keramiku. Volija bi to naučit, moga bi još bolje zaradit. Onda bi moga napustit ovaj stan, dat misto drugima koji se još nisu snašli. Ja bih, na primjer, kupija komad zemlje i napravija kuću za sebe i dobru ženu koju se nadan da ću upoznat. Normalno, i našu dicu, daj Bože bar dvoje – priželjkuje Ante J. iz Splita.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....